TEMELJNE POSTAVKE O AKAIDU

Četiri vrste spoznaje

Na temu akaida veliki alimi napisali su brojne knjige, a najprikladnija od njih je 5. tom djela Principi filozofije i metod realizma allame Tabatabaija i šehida Murteze Mutaharija. Ova knjiga sastoji se iz pitanja i odgovora. Francuski filozof Henry Corbin nakon svog prvog susreta sa allame Tabatabaijem kazao je: “Prvi put sam upoznao čovjeka koji primjenjuje sve što je naučio iz Kur’ana, filozofije i irfana. On je, ustvari, utjelovljenje Kur’ana, irfana i svega što je naučio.”

Knjigu Principi filozofije i metod realizmašehid Mutahari počinje ovako: “Pitanja koja se tiču Boga najudaljenija su od onoga što čovjek osjeća čulima i čega je svjedok, a govor o akaidu kazivanje je o nečemu što se nalazi s one strane materijalnog. Upravo zbog toga što su ova pitanja izvan materijalnog svijeta, neki su posumnjali u akaid kao nauku.”

Materijalisti sumnjaju i poriču sve što je nematerijalno, što ne nalaze oko sebe u prirodi. Oni kažu: “Sve što nije opipljivo i podložno empirijskim, iskustvenim opitima ne postoji.” Jedan ljekar rekao je: “Sve dok ne vidim boga u svojoj operacionoj sali pod skalpelom, ja ne vjerujem u njega.”

Kada želimo govoriti o temeljnim pitanjima islamskog vjerovanja, nužno je suočenje sa nekoliko vrlo bitnih početnih pitanja i bilo bi poželjno naći odgovor na njih: Na koji način odgovoriti na teme islamske spoznaje? Koji je najbolji put koji će čovjeka dovesti do spoznaje?

Naučnici su izvršili klasifikaciju na četiri vrste spoznaje:

1)      Iskustvena, empirijska, čulna (hesi) ili naučna. Do ove posljednje dolazi se čulnim organima: analizom, sintezom i naučnim eksperimentima. Svakako, u stjecanju ove spoznaje čovjek koristi svoj umni potencijal. Ovakva vrsta spoznavanja koristi se u empirijskim naukama (fizika, hemija, biologija itd.).

2)      Intelektualna ili umna spoznaja (‘akli). Ona se ostvaruje putem pojmova koje um uzima iz vanjskog svijeta. ‘Akl (razum) ovdje ima osnovnu ulogu. Ovaj spoznajni metod koristi se u filozofiji, logici, matematici itd.

3)      Spoznaja slijepim slijeđenjem ili imitiranjem (te’abbudi). Do ove spoznaje dolazi se imitiranjem nekoga i ona je grana neke ranije spoznaje. Naprimjer, musliman se prvo uvjeri u iskrenost Poslanika s.a.v.a, a onda ga na osnovu te spoznaje slijedi bez razmišljanja. Oponašanje se primjenjuje i u sufizmu, gdje murid bespogovorno prihvata sve što mu šejh (muršid) kaže. Ponekad su ovako stečena uvjerenja čvršća i jača od onih proizašlih iz vlastitog iskustva. Ovo je spoznaja do koje se dolazi oslanjanjem na pouzdan izvor ili na iskrenog prenosioca; ona je, ustvari, proizvod neke ranije spoznaje o tom prenosiocu znanja.

4)      Osvjedočena spoznaja (šuhudi). Ovdje nije posrednik ni čulo ni prenosilac kome vjerujemo, nego neko unutarnje oko, dakle ovo je izravna spoznaja bićem, ili spoznaja osvjedočenjem.

U koju se od ovih spoznaja svrstava akaid (pitanja teološke, dogmatske prirode)?

I)       Neki ljudi tvrde sljedeće: “S obzirom na činjenicu da su ovo pitanja s one strane materijalnog, čovjek ne može riješiti dileme koje se tiču Boga i vjerovanja.” Zagovornici ove tvrdnje kažu: “Ljudska ruka je kratka, a hurma je navrh palme”, i njih nazivamo skepticima ili laicima.

II)    Druga skupina tvrdi da je spoznaja moguća, ali samo putem unutarnjeg osvjedočenja, koje čovjek postiže asketizmom, jer “noga razuma je drvena”. Oni kažu da je jedini put spoznaje Boga spoznaja srcem. Smatraju da su filozofske i intelektualne rasprave nedostatne da objasne ovaj problem. Ovo je gnostička ili mistička teorija spoznaje (arifi).

III)  Sljedeća skupina tvrdi da je bespredmetno govoriti o mogućnosti spoznaje Boga jer je udaljenost do nje prevelika. Oni kažu: “Mi ne znamo i nismo u stanju ni spoznati, ni pripisivati sifate (atribute) Bogu, niti um može spoznati kako nešto može biti, a da nije stvoreno. Da li ima jedan ili više bogova, spava li On ili ne? Možemo postaviti hiljade sličnih pitanja da ne znamo odgovor bez Objave tj. samo pomoću Objave možemo dobiti pravu informaciju. Dakle, možemo spoznati samo slijeđenjem. Logika i um ovdje se nemaju pravo uplitati, i svako pitanje “zašto“ i “kako“ je novotarija i haram. “Ovo mišljenje zastupaju tradicionalisti (ehlul-hadis). Njegovi zastupnici tvrde da se ne trebamo truditi da shvatimo ono što je Poslanik (ص) rekao.

Koja od navedenih teorija je tačna?

Ibn Sina kaže:

“S materijalistima se ne da ništa uraditi, osim izudarati ih. Treba ih udarati sve dok svaka nelogična misao ne izađe iz njihovih glava.”

Da li je učenje arifa ispravno? Sigurno je da oni ne poriču značaj uma i intelektualnog, samo što se njihovo učenje temelji na davanju prednosti osvjedočenju nad umom i rasuđivanjem. Mevlana, poznati perzijski mislilac i pjesnik, nije protivnik logike jer je i sam koristi kada kaže: “Noga razuma je drvena, a ona je nesigurna.” On u stihu kaže: “Da, pitanje uma jedno je od najvrednijih dragulja, ali je pitanje duše nešto iznad toga.” Znači, on prihvata um, ali smatra da je pitanje unutarnjeg odnosa sa Bogom nešto izvan toga, te da bi se biće uvjerilo u nešto, potrebno mu je više od pukog racionalnog poimanja.

Mudraci i filozofi, tvrde arifi, kada raspravljaju o Bogu, barataju određenim pojmovima, čime zadovoljavaju razum, ali ne i duh, a ono što arif priskrbi svojim srcem obuhvata cijelo biće i svugdje je prisutno; takvo nešto pravi revoluciju u njegovu biću, daje mu snagu duha i pretvara ga u drugo biće. Arifi prihvataju ono što Imam Ali (ع) kaže u 128. hutbi Staze rječitosti:

“Čovjek vjernik (muvehhid) oživio je svoj um, a ubio svoj ego (negativni nefs), učinivši svoje snažno tijelo mršavim, a svoju grubost (moralne negativnosti) ublaženom. Nakon oživljenja uma, umrtvljenja nefsa, kontroliranja tijela i otklanjanja moralnih manjkavosti, munja se spustila i blažila njegovo srce, osvijetlila mu put, te ga povela ispravnim putem i otvorila mu vrata koja ga vode u mjesto posebno. Otvarala mu vrata za vratima i uvodila ga u nove sfere pa su mu se napokon otvorila vrata mira (babus-selam), iza kojih nema mjesta zlom nefsu i šejtanu, a tu će se zaustaviti zadovoljan i rahat, potpuno siguran.”

Nakon ovoga imam Ali (ع) govori šta je uzrok ove blagodati:  “Upotrijebio je srce svoje (srce je umjesto jezika shvatilo Boga)”, i: “Sva djela učinio je samo radi Allaha.”

Pjesnik Hafiz, koji također pripada velikim arifima, govori u svojim stihovima:

“Sinoć me spasiše u tmini. Dadoše mi vodu života dok obraćah se Uzvišenom. U noćnoj tmini ispio sam tu kap jer je danju ne bijaše. Upoznaše me s Bogom te noći i opiše pićem Božijih imena. Kakva li bijaše ta noć i praskozorje! Te noći me oslobodiše. Bijaše to noć Kadra kad sam napustio okove svog pokvarenog nefsa. I sada, kad lijepo i slobodno hodim, da, to mi je dato, jer bijah siromah, a to bijaše samo zekat koji su mi dali. A o susretu s Bogom i spoznaji obavijestiše me ranije kad mi savjetovaše: ‘Pomozi se saburom!’ Od tada sam potpuno rahat, ne primjećujem ništa, ne nadam se ničemu, nego gledam Lice Njegovo i družim se sa Njim. Ove, poput istopljenog šećera riječi, medna su nagrada mom saburu. Moj napor i trud, uz uzdahe onih koji noću bdiju, pomogli su da se raskujem. Tačno je da sam se i ja trudio, ali više su mi po mogle dove pirova i Dobrih u noćnoj tmini.”

Dakle, arifi ne poriču um jer su i sami bili filozofi. Veliki filozof i racionalist Ebu Ali Ibn Sina u knjizi Išarat kaže: “Kao što je priroda stepenica za više sfere spoznaje, tako je i filozofija stepenica za više sfere spoznaje i gnoze.”

Empirijska spoznaja

Što se tiče onih koji zastupaju empirijsku spoznaju, vidjet ćemo da njihova teorija nema naučno utemeljenje, jer oni sami ne poriču da je krajnji domet empirijskih nauka opet materija. Otuda njihovo mišljenje o akaidu nema nikakvu vrijednost. Oni prvo postave tezu pa je kroz oglede analiziraju, da bi ona, ako se potvrdi u tim ogledima, postala zakonom. Kad bi se svi oni sakupili i rekli: “Mi smo dokazali da (ne) postoji Bog”, to za nas ne bi imalo nikakvu vrijednost.

Tradicionalisti

Sada ćemo reći nešto o tradicionalistima, koji zagovaraju spoznaju putem slijeđenja pouzdanog izvora. Postoje tri skupine tradicionalista:

a)      eš’arije,

b)      hanbelije,

c)      muhaddisi (ahbarije) među šiijama.

Oni tvrde da se ljudi ne trebaju uplitati u pitanja spoznaje nego samo slijediti pouzdan izvor. Posvetit ćemo im pažnju jer su oni muslimani koji zagovaraju da je njihov svjetonazor najispravniji, a pozivaju se i na Poslanika (ص).

Sve tri skupine tradicionalista (ehlul-hadis) tvrde da je Božija jednoća (tevhid) isključivo nebesko pitanje čiji odgovor nije dostupan čovjeku i um ga nije u stanju dokučiti. Oni tvrde da u jednoću Božiju treba vjerovati samo zato što nam je to naredio Poslanik s.a.v.a, te da nema potrebe ulaziti u pitanja “šta“ i “kako”, nego treba samo prihvatiti tu činjenicu. Trebalo bi ih onda upitati kakvo je njihovo mišljenje o porijeklu uma, da li je to pitanje Nebesa ili Zemlje. Ako je um odraz Bogom dane nebeske moći, onda je čovjek u stanju dokučiti istine o Nebesima i Zemlji. Zar nisu čuli u hadisima na koje se pozivaju da je Bog stvorio čovjeka od zemaljske i nebeske komponente, i da je ta nebeska komponenta ruh, čije je jedno od sredstava um. Zato nema nikakvih smetnji da čovjek svojim “nebeskim“ potencijalom dokuči jedan dio Istine “s onu stranu Nebesa”. Jasno je da čovjek ne može dokučiti svu Istinu. I mi prihvatamo da običan čovjek nije u stanju proniknuti u sve tajne, ali u dio njih sigurno može.

Mulla Sadra, veliki islamski arif i filozof, kaže: “Kad sve pojmove i pojave suočimo sa ljudskim umom, on ih svrstava u tri skupine: racionalne, iracionalne i nadracionalne.”

1)      Kada govorimo o racionalnim pojmovima, njih razum može dokučiti. Naprimjer, razum može zaključiti postojanje Boga, kao što može zaključiti da je 2 + 2 = 4, itd.

2)      Iracionalni su oni pojmovi za koje razum shvata da su nemogući, kao što je postojanje bitka i nebitka u isto vrijeme i u istoj tački.

3)      Nadracionalni su oni pojmovi koje um može prihvatiti, ali nije u stanju proniknuti u kakvoću njihova postojanja. Postojanje Boga je racionalno, ali način na koji postoji je nadracionalan. U stanju smo spoznati Njegovo postojanje i Njegove atribute, ali ne i Njegovu Bit (zat). Sličan primjer je i postojanje Sudnjeg dana. Možemo racionalno dokazati da će se zbiti, ali ne i šta će tada biti.

Mulla Sadra kaže: “Kad um dođe do nadracionalnih pojmova, javlja se pitanje Objave i razum kaže: ‘O čovječe, ja ne mogu dalje od ove tačke, sad imaš potrebu za Objavom.’” Na sličan način govori i Ibn Sina:

“Mi smo umom u stanju dokazati prapočetak (Izvor) i kraj (povratak Izvoru), ali na tom putu nemamo dovoljno detalja i zato nam treba Poslanik.”

 O Ibn Sini šehid Mutahari kaže: “Nisam sreo filozofa koji iskazuje toliko poštovanje Poslaniku (ص) kao što je to činio Ibn Sina. Bio je pun strahopoštovanja kada bi opisivao Poslanikove hadise. Znao je koliko je Poslanik nadmašio prosječni ljudski um i koliki je bio domet njegovog bića.” Prenosi se da bi Ibn Sina svaki put kad bi došao do neke intelektualne prepreke uzeo abdest, klanjao dva rekata namaza i rekao: “Bože, dao si mi um, on se sada otupio pa ga Ti izoštri i daj mu da po jmi.”

Kada Kant govori o mogućnostima uma, on kaže da um nije u stanju dokazati postojanje Boga i vječnost duše te odrediti granice svoga dometa. Zato, da bi čovjek dosegao više stupnjeve spoznaje, potrebno je posegnuti za nečim što on naziva “moralnom savješću”. Islamska filozofija takvo šta pobija, a smatra se da i islamski i neislamski filozofi tvrde da su sposobnosti uma ograničene.

U odgovoru tradicionalistima ne poriče se ograničenost ljudskog uma i ne govori se da je on u stanju sve spoznati, ali do nekih istina um ipak može doći, jer postoje stavovi koji se daju argumentima dokazati, a da taj dokaz bude u skladu sa razumom racionalan, no to ne znači da spoznaja prestaje zajedno sa krajnjim dometom uma.

Ovdje se može izvesti opći princip: Prisustvo poslanika racionalna je nužnost (koju razum dokazuje i prihvata), jer čovjek nije u stanju u potpunosti savladati sve istine svijeta onostranosti (gajba) bez onoga koji će mu donijeti vijesti o tome.