 | ABDULLAH ĆELEBIĆ r.a.
I
Ljubav prema Ehlul Bejtu (ع)
Čovjekova angaziranost na planu ozbiljenja svoje namjesnicke misije nuzno pretpostavlja njegovu privrzenost i odanost Gospodaru koji ga je izabrao i ucinio pripravnim za taj poziv. Taj pocasni emanet cini obligatnom afirmaciju cjelokupnoga covjekova potencijala u smislu njegove potpune pokornosti (islam — teslim) buduci da istup iz univerzalnog Zakona covjeka lišava statusa halife i degradira na nivo animalnoga, ili još nize. Poslušnost Gospoda ru se dešava kao posljedica ekspresije Allahovih (dz. š.) lijepih imena u svijetu, po kojima se On ot kriva i biva Vidljiv (Zahir), i po kojima su sva stvore nja Njegovi robovi. Tako se princip la havle ve la kuvvete illa billah (snaga i moc postoje samo sa Allahom) dogada u svijetu po zakonima apsolutnog Tevhida — Gospodar ljudi, Vladar ljudi, Bog ljudi,') — bez izuzetka. Allahova dz. š. lijepa imena koja vjernik treba da postigne') i apsorbuje u smislu hadisa: »Okitite se Allahovim ahlakom«, u svakom slucaju ukljucuju i imena El-Vedud (Onaj koji voli) i Ei-Velijj (Zaštitnik, Prijatelj), a to znaci uciniti se pri pravnim da se i ta lijepa imena u nama manifestuju.
Čovjek je po svojoj prirodi (u stvari, po Allahovoj, dz. š. prirodi,3) stvoren kadrim da voli, i taj po tencijal je duzan usmjeriti onom izvoru koji garantuje vrijednosti i izvjesnost poklonjene ljubavi u prolaznom i vjecnom svijetu, što iziskuje njeno podvodenje pod univerzalni Boziji Zakon. Taj sunnetullah u sebi implicira jedan savršeni red i kau zalnu zakonitost, — kada jedni propisi imaju svoj efekat iziskujuci drugi hukum, koji i sam ima svoju posljedicu, i tako redom, — od Izvora ka Utoku.
Allaha (dz. š.) vjerujemo onoliko koliko Ga po znajemo, a poznajemo Ga onoliko koliko smo u sebi apsorbovali Njegovih lijepih imena.4). Snaga ap sorpcije je ljubav prema Allahu, dš. š. (kvalitet srca), koja ce doprinijeti izgradivanju trajne svijesti o Njegovoj prisutnosti. Ljubav je najocitiji izraz ro bovanja (ibadet) i kome je poklonimo, tj. kome po klonimo svoje srce, tome se i klanjamo, i to nam je bog, htjeti mi to priznati ili ne! Covjek koji je podario svoje srce ovom svijetu (dunjaluku) tu mu je bog. Isti je slucaj i sa imetkom, castoljubljem, i dru gim ne-Zakonitim ljubavima.
Cinjenica da je ljubav ceznja za priblizavanjem subjekta prema objektu, i da je ona svojevrstan odraz Tevhida (jedinstva), dovoljan je pokazatelj kome je treba pokloniti. Kada covjek dobrovoljno, iz ljubavi, a ne iz duznosti, potvrduje svoj ropski status kroz permanentnu sedzdu, jedino sredstvo priblizavanja,5) tada postaje kadar zadobiti Allahovu (dz. š.) posebnu ljubav sa svim njenim implika cijama: »Moj Mi se rob neprestano priblizava do brovoljnim ibadetom sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim Ja sam njegov sluh kojim cuje, vid ko jim gleda, jezik kojim govori.«6).
Potvrda postojanja ljubavi jeste spremnost cov jeka da se zrtvuje u ime onoga kome je usmjerena. Kada se radi o ljubavi prema Bogu, dokaz njenog postojanja je spremnost vjernika da u ime Njega zrtvuje imetak, vrijeme, cijeli svijet pa i sebe:
»Reci«: Ako su vam ocevi vaši, i sinovi vaši, i braca vaša, i zene vaše, i rod vaš, i imanja vaša ko ja ste stekli, i trgovacka roba za koju strahujete da nece prode imati, i kuce vaše u kojima se prijatno osjecate — miliji od Allaha i Njegova Poslanika i od borbe na Njegovu putu, onda pricekajte dok Allah svoju odluku ne donese, a Allah nece uputiti narod koji mnogo griješi«. (Et-Tevbeh 24).
Ovaj ajet sadrzi i poruku i zapovijed. Svijet je prolazan, te su i ovozemaljske veze (ljubavi lahko raskidive. Ljubav treba svoj vjecni Ideal. Bog se objavio covjeku, dao mu do znanja da jedino On vrhuni nad svime, da jedino On objašnjava svojim svjetlom koga hoce od izabranih robova:« a onaj kome Allah ne da svjetlo, nece svjetla ni imati. (En-Nur 40) Ova luca svjetlosti što krijepi srca vjernika, dovodeci ih do saznanja o ljepoti pojavnoga iza ko jeg blista ljepota Lijepog (DzemTI), obasjala je srca onih koji su zrtvovali ovaj svijet za Bogom zadane ljubavi. Ovaj vid duševnog posezanja i dosezanja daje nove impulske kontemplacije, koja ce pojacati intenzitet spoznaje Boga, vjere i uzajamnu ljubavi. Efekti ljubavi su vrlo prepoznatljivi. Naime, ako izvršavanje obligatnih duznosti (fard) nema za po sljedicu potrebu za izvršavanjem sunneta Resulillaha, a sunneti potrebu za dobrovoljnim ibadetom nafila), onda tu izostaje ljubav, a obredoslovlje se, ma kakvu teorijsku podlogu imali svodi na duznost ili formu. Forma ibadeta se prevazilazi tek onda ako na licima bude primjetan trag sedzde.'). A to je ako covjek svim svojim bicem (vedzh) i vanjskim izrazom odiše vjerom, S druge strane, teoretska upucenost i razrada duhovnih kretanja i ezotericke dubine islama, ukoliko nisu posljedica usvojenog, nudi nam umjesto vjerskog oduševljenja svojev rsnu teozofiju koja je privlacna samo za diskurzivni intelekt kojemu uliva laznu nadu. U tom slucaju vje ra se svodi na mišljenje i puki verbalizam. Ljubav prema Allahu (dz. š.) apsolutno izostaje.
II
»Reci:« Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas ce Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!« — a Allah prašta i samilostan je«. (Ali Imran, 31).
U svom integralnom ozbiljenju, kroz princip odanosti i pokornosti Resulullahu, islam nuzno im plicira nesebicnu ljubav prema covjeku koji je bio i ostao najdoslovnija ziva realizacija Objave. Kur'anski ajeti nam nedvosmisleno govore da je posluš nost Poslaniku (a. s.) istovremeno i ponajprije po kornost Allahu (dz. š.) i razdvajati ih medusobno izraz je najgrubljeg oblika kufra.6) Najodabranije stvorenje, najodabraniji poslanik i covjek, Muhammed (a. s.) kao simbol milosti Allaha (dz. š.) prema svjetovima, ne moze biti samo povijesna licnost, licnost trenutka i ništa više. Naprotiv, spomen na njega, što je Allah (dz. š.) postavio na nivo farza,9), jeste aktivni princip koji ce u covjeku prevladati onu scijenisticku misao o »poslaniku prošlosti« i svijest covjeka okrenuti svevremenom dozivljava nju njegove licnosti u srcu — kroz salavat, kroz lju bav. Prevazilazenje tretmana iskljucive povijesnosti Resulullahove licnosti nuzno je iz razloga što naše znanje o njegovoj biografiji (koje, nazalost, nije Bog-zna-kakvo) nema za posljedicu isti nivo i kvantitet ljubavi prema njemu. Ljubav prema osobi jav lja se kao rezultat naše spoznaje njenog bica,10), jer tek kada nekoga upoznamo mozemo ga voljeti. Medutim, to što neko dobro poznaje Siru, ne znaci da je pokornije i da više voli Resulullaha od drugih. Primjer orijentalista je dovoljan dokaz za to.
Radi lakšeg razumijevanja ovog pitanja, potreb no je ukazati na jednu cinjenicu koje smo mi, ocito malo svjesni. Naime, naše historiziranje Poslanika (a. s.) bazirano je na »nepisanom pravilu« da je Al lah (dz. š.) poslao svoga izaslanika, koji je dostavio Kur'an, objasnio, prozivljavao i umro, — nakon ce ga njegov ummet, prepušten sebi, bespomocan traga po Knjizi trazeci sebi spasa, a Bog, neuzubil-lah, stoji po strani van-njihovih zivotnih tokova, ce ka da izda emrisat i da im sudi. Dakle, s jedne strane zagovaramo Allahovu (dz. š.) svemoc i blizi nu, a s druge strane, nesvjesno Mu osporavamo interventnost u svijetu, ubijedeni »da je covjek kovac svoje srece«? Ovakvo postavljanje stvari ucini-ce da formalizam prevlada u vjeri, da ibadet izgubi svoju dušu i smisao, te da se naša ljubav prema Resulullahu svede na nesvjesno verbalno ponavlja nje salavata. Pa to moze i magnetofon! Naše pre tpostavljanje iskljucivo historijske naravi Poslanika lišit ce nas ljubavi prema njemu jer ga ne poznaje mo, a u nedostatku znanja nema ni ljubavi. Kao po tvrda te naše (ne)svijesti jeste cinjenica da salavat, koji treba da je odraz naše ljubavi prema Alejhisse-lamu, donosimo iskljucivo udovoljavajuci fikhskim propisima (u namazu), cime zanemarujemo ajet koji zapovijeda donošenje salavata i selama na nje ga i van namaza.
Ljubav prema Muhammedu (a. s.) je ljubav po Bogu, a ne po Muhammedovoj (a. s.) povijesnoj kategoriji. Stoga je Resulullah (a. s.) utok ljubavi prema Allahu (dz. š.) i zemaljski Simbol ovaploce-nja ljubavi ummeta spram Boga. Poslanikova povi-jesnost se ne,smije zanemariti. Ona je nuzna kari ka naše ljubavi prema Allahu (dz. š.) bez koje t: Bog ostao apstraktan, nedokuciv, neobjavljen, te stoga i apstraktno voljen. Ljubav prema Allahu (dz. š.) uslovljena je ljubavlju prema Alejhisselamu.
Posmatramo li ovaj fenomen ljubavi sa aspekta stvarnog stanja u skladu sa principom la havle ve la kuvvete lila billah, uocicemo da je covjek (njegovo srce) mjesto gdje Allah (dz. š.) pohranjuje Svoju ljubav prema Sebi.
Ljubav prema Resulullahu se ne moze odvojiti od ljubavi prema Allahu (dz. š.) i obratno. I kao što je sedzda meleka Ademu (a. s.) u suštini sedzda Allahu (pokornost Njegovoj naredbi), tako i naša odanost, poslušnost i ljubav prema Poslaniku, ne znaci njegovu difikaciju, nego upravo pokazivanje i dokazivanje svoje potcinjenosti prema Bogu.
Muhammed a. s. kaze. »Niko od vas nece biti vjernik sve dok mu ja ne budem drazi od njegovih roditelja, njega samog i svih ljudi!« (Buharija i Muslim)
III
Reci: »Ne trazim za ovo nikakvu nagradu od vas osim ljubavi prema rodbini.« (Eš-Šura 23)
Izbor licnosti Muhammeda (a. s.) za poslanika cijelog covjecanstva svakako nije slucajan, kao ni izbor prijašnjih poslanika, o cemu Kur'an u više na vrata govori. Allah (dz. š.) je svome najboljem i naj drazem stvorenju povjerio vodstvo cijeloga svijeta. Isto tako, nije slucajan ni izbor onih licnosti koje ce ciniti njegovu porodicu — Ehlibejt; najodabraniju i najodgbjeniju porodicu u povijesti covjecanstva. Ta porodica je neodvojivi dio Alejhisselama zbog cinjenice da je najdirektnije vezana za osobu koja u sebi nosi sve vrline koje pretpostavlja Objava. Muhammed (a. s.) ju je odgajao, poucavao i u njoj pokazao uzornu porodicu i najljepši primjer kur'an-ske vaspitanosti. Stoga nas ne treba cuditi zašto Kur'an i Hadis stavljaju toliku pozornost svim vjernicima na Ehli bejt.
Imami Muslim donosi u svome Sahihu hadis, ko ji prenosi Zejd b. Erkam, da je Muhammed (a. s.) drzao govor kod izvora Humma, kojom prilikom je, nakon zahvale Allahu (dz. š.), rekao: »O ljudi, ja sam covjek koji ocekujem da mi dode izaslanik moga Gospodara, i da mu se odazovem, zato vam ostavljam dva krupna emaneta: prvi od njih je Allahova knjiga, u njoj je uputa i svjetlo, pa uzmite Allahovu Knjigu i nje se drzite,« — zatim je podsticao na Kur'an i potrebu za njim, i nastavio: «... i moju porodicu (Ehli bejt). Allahom vas opominjem na moj Ehli Bejtع, Allahom vas opominjem na moj Ehli Bejtع!«
Islamski ucenjaci su podijeljenog mišljenja o to me ko pripada Muhammedovom (a. s.) Ehli-bejtu. Oni se mogu podijeliti na cetiri grupe:")
Prva grupa su oni koji pod sintagmom Ehli bejt podrazumijevaju Alejhisselamove zene, jer su one u njegovoj kuci i zato što se u kontekstu ajeta, gdje se spominje Ehli bejt, govori o njima. Ovakvo mišljenje zastupa Ibni Abbas, Ikrtme i Ibni Saib.
Drugu, najbrojniju, grupu cine oni koji zastupaju tvrdnju da Ehlim bejt cine cetiri osobe i to: h. Fatima, h. Alija, h. Hasan i h. Husein. Najpoznatiji autcr-riteti ovoga mišljenja su: Fahru Razi, Zamahšeri, Kurtubi, Eš-Ševkani, Taberi, Es-Sujuti, Ibn Hadzer el-Askalani, Hakim, Zehebi, Imam Ahmed ibni Han-bel, Ibn Tejmijje i dr. Njihovi argumenti su poznati hadisi koji upravo ogranicavaju Ehli bejt na ove ce tiri osobe. Ovdje cemo navesti jedan primjer: Kada
je objavljen ajet kojim se nasranije pozivaju na pro klinjanje onih koji lazu (»Ko se bude s tobom prepi-rao, pošto ti jer nauk došao, ti reci: »Dodite pa da pozovemo mi naše sinove, a vi vaše sinove, mi na še zene, a vi vaše zene, i da mi zovnemo sebe i vi zovnite sebe, pa cemo se usrdno pomoliti i Allaho-vo prokletstvo na one koji neistinu govore priziva ti!«), Muhammed (a. s.) je pozvao Aliju, Fatimu, Ha-sana i Huseina i rekao: »Moj Allahu, ovo je moj Ehl.«'*)
Treca grupa zagovara mišljenje da Ehli bejt u sebi ukljucuje sve zene Alejhisselama i cetiri clana uze porodice koje smo naprijed spomenuli, zajed no. Ovo mišljenje ce uvazavati neki autori, kao, na primjer, Kurtubi, Ibni Kesir, Taberi i drugi.
Cetvrta grupa su oni koji za Ehli bejt kazu da su to svi Hašimovi potomci. Oni se pozivaju na izjavu Zejda b. Erkama koji je, prenoseci naprijed citirani hadis, koji on prenosi, rekao: »Njegov Ehli bejt, ko jemu je haram primiti sadaku su: porodica Alijina, porodica Akilova, porodica Dza'ferova i porodica Abbasova.«
U više vjerodostojnih predaja se prenosi da u Ehli bejt u najuzem smislu sacinjavaju h. Alija, h. Fatima, h. Hasan i h. Husein. O svakom clanu te svoje porodice Muhammed (a. s.) je u više navrata sa velikom pozornošcu govorio. Navest cemo neke primjere:
Ali b. Ebi Taiib (r. a.)
U svome Sahihu Imami Muslim prenosi od h. Ali je da je rekao: »Tako mi Onoga koji daje da sje menka klija i koji duše stvara, istinit je zavjet koji mi je ostavio Vjerovjesnik (a. s.), a to je da ce me voljeti samo mumin i da ce me mrziti samo munafik.«
Buharija, Muslim, Ahmed i Taberani prenose sa razlicitim senedima hadis, koji donosimo po Musli-movu tekstu, gdje Muhammed (a. s.) saopcava h. Aliji, ostavljajuci ga u Medini za vrijeme pohoda na Tebuk: »Ti si prema meni na stupnju Haruna prema Musau, s tom razlikom što poslije mene nema ne-bijja.«
Buharija i Muslim prenose od Sehla b. Sa'da da je, na dan Hajbera, Muhammed {a. s.) rekao: »Ovu zastavu cu sutra dati covjeku sa cijim rukama ce Allah dati pobjedu, covjeku koji voli Aliaha i Posla nika Njegovog i kojega vole Allah i Njegov posla nik.« Ljudi su išcekivali kome ce je dati. Tada je Alejhisselam rekao: »Zovite mi Ali b. Ebi Taliba!«
Tirmtzija prenosi od Zejda b. Erkama hadis gdje Alejhisselam kaze: »Onaj kome sam ja bio šticenik i Ali mu je šticenik.« Za ovaj hadis Imami Ahmed i Taberani navode da ga je potvrdilo trideset osoba na dan Gudejra.
Tirmizija, Nesai i Ibni Madzdze prenose hadis u kome Alejhisselam kaze: »Alija je od mene i ja sam od Alija.«
Taberani, Bezar, Tirmizi i Hakim prenose ovaj hadis: »Ja sam grad znanja, a Alija vrata toga gra da. »Sujutija za ovaj hadis kaze da je hasen, da nije sahih, kako to tvrdi Hakim, a ne prihvata mišljenje Ibn Ozevzija, Nevevija i drugih koji ga smatraju pat vorenim.
Sahih-senedom, od Ummi Seleme, Taberani prenosi od Resulullaha (a. s.), da je rekao: »Onaj ko voli Aliju voli i mene, a ko mene voli, voli i Allaha, a onaj ko mrzi Aliju, mrzi i mene, a ko mrzi mene, mrzi i Allaha.«
h. Fatima ez-Zahra' (r. a.)
U hadisu, koji donose i Buharija i Musfim13) u svojim zbirkama, h. Aiša prenosi od h. Fatime da joj je Resufullah (a. s.) rekao: »O Fatima! Zar te ne cini zadovoljnom to što si najbolja medu zenama vjernika, ili najodabranija zena ovoga ummeta?!«
Buharija, Muslim i Tirmizi donose hadis u kome Resulullah (a. s.) kaze: »Fatima je dio mene, pa ko nju mrzi taj mrzi i mene!«
Buharija, takode, prenosi hadis u kome Alejhis-selam, obracajuci se h. Fatimi, kaze: »Zaista je Allah zadovoljan sa onim cime si ti zadovoljna i ljut je na onoga na koga se ti ljutiš.«
U svome Mustedreku Hakim donosi hadis od h. Aiše koja upitana za h. Aliju kaze: »Tako mi Aliaha, ne poznajem niti jednog covjeka koji je bio drazi Resulullahu {a. s.) od Alije, a niti na zemlji ima zene koja je bila milija Resulullahu (a. s.) od Fatime.«
H. Hasan i h. Husein (r. a.)
imami Buharija i Muslim donose hadis u kome Muhammed (a. s.) kaze h. Hasanu: »Moj Allahu, ja ga volim pa ucini Sebi milim njega i onoga ko ga voli.«
Tirmizija prenosi hadis od Usame b. Zejda koji kaze da je Vjerovjesnik (a. s.) za h. Hasana i h. Hu-seina rekao: »Ovo su sinovi moji, i sinovi moje kce ri; Moj Allahu, zaista ih ja volim pa neka su Tebi dragi i neka Ti je drag onaj ko njih voli.«
Tirmizija i Hakim prenose od Ebu Sa'da el-Hud-rijja hadis u kome Muhammed (a. s.) kaze: »Hasan i Husein su prvaci medu dzennetskim mladicima.«
Naprijed smo naglasili kako je ljubav prema Bo gu uslovljena ljubavlju prema Poslaniku: medutim, previda se cinjenica da i ljubav prema Resulullahu ima svoj uslov u ljubavi prema Ehli-bejtu. Ova tvrdnja je temeljena na ajetima koji govore o ljubavi prema Ehli-bejtu i na idzmaom usvojenoj cinjenici da izrazavanje ljubavi prema Poslaniku1 kroz propi sani salavat obavezno ukljucuje i spominjanje nje gove porodice,") u njemu.
U tom smislu Imami Šafija donosi stihove koji, u slobodnom prevedu, glasi
»Cuj! O Ehli-bejte Resulillaha:
voljeti te propis je Kur'ana,
a dovoljno vašeg poštovanja,
ko Vas ne spominje, nema salavata«.
Nadalje, cinjenica da ovoga nismo dovoljno svjesni upucuje na zakljucak da ne samo da nam Poslanikova (a. s.) porodica nije poznata, nego i najotvorenije potvrduje našu neupucenost u os novne intencije islama. Stoga je ovo stanje verbalnog potvrdivanja nuzno prevazici i duhovni poten cijal uputiti ka Bogu na Zakonom propisan nacin: Slijediti i voljeti Poslanika i njegovu porodicu.
Ljubav prema Ehli-bejtu ima svoja dva aspekta izrazavanja i to povijesni i metapovijesni, ukljucuju ci i njihove naknadne izvedenosti.
Gledano sa povijesnog aspekta, ta ljubav je vre menita i prolaznog je karaktera. Ona u takvom obli ku postoji sve dok se ne pojave neki spoljni faktori koji ce narušiti njenu narav i vrijednost. Takav vid ispoljavanja ljubavi bazira se na historijskoj ulozi i znacaju Ehli-bejta, u smislu proklamovanja njenog prava da pretendira ka izravnom, nasljednom na stavku poslanicke misije kroz instituciju hilafeta. Ovakvo objektiviziranje Ehli-bejta ima nuzno za po sljedicu ljubav iz interesa, koja ce (i koja je) izgubi ti svoj intenzitet i odvesti svoje protagoniste u ek strem, što se dogodilo neposredno nakon preuzi manja kormila islamske drzave od strane onih koji Ehli-bejtu ne pripadaju po krvnom srodstvu. Izraza vanje ljubavi prema Porodici biva ugrozeno historij skim pomacima, i kod onih koji je preferiraju izazi va ili ravnodušnost, koja ce vremenom prerasti" u mrznju, ili u fanaticnu privrzenost koja ce dovesti do kristologiziranja i perfekcije njenih najistaknuti jih licnosti:
El-Bezar, Ebu Ja'la i Hakim prenose od h. Alije da je rekao: »Resulullah me pozvao k sebi i rece: »Zaista je primjer tebe kao primjer Isaa (a. s.) za mrzili su ga Zidovi, pa su mu oklevetali majku, a za voljeli su ga nasranije toliko da su ga digli na stu panj koji mu ne pripada! A što se mene tice, propašce dvije osobe; ona koja mi bude pripisivala što mi ne pristaje voleci me, i ona koja me mrzi i cija mrznja ce uciniti da me oklevece«.
Drugi aspekt ljubavi ima svoje metahistorijsko vazenje, tj. ljubav prema Ehli-bejtu po Poslaniku, odnosno, po Bogu, a ne po njihovoj historijskoj za sluzi, što joj daje pecat trajne uzornosti i karakter svevremenosti. ^Allaha (dz. š.) se ne moze nikada dovoljno voljeti, a pogotovu ne pretjerano i fanatic no, i, stoga, ljubav prema Ehli-bejtu, postavljena na ovim osnovama, nikada nece preci u ekstrem ili prestati biti aktualna.
Ovakav pristup Ehli-bejtu cini ga neoborivim i nezasjenjivim autoritetom islama i islamskog zivlje nja, pogotovo danas kada autenticne vjerske auto-ritativnosti zbilja nedostaje. Instituciju Ulul-emra, koju je Kur'an ustanovio, ljudi su vec s pocetka prvih stoljeca isprofanisali poistovecujuci sebe i svoje shvatanje vjere sa islamom. Radi zauzimanja te privilegovane pozicije naredbodavca, svi neza koniti pretendenti su se dali na rušenje i omalova zavanje stvarnih autoriteta, pocev od imama u fik-hu, akaidu i drugim esencijalnim disciplinama is lamskog nauka, preko ashaba i Ehli-bejta, pa do najsvjetlijeg i najsvetijeg autoriteta vjere u povijesti covjecanstva, Muhammeda (a. s.), da bi preko njih sami stekli popularnost, afirmaciju, autoritet i status Ulul-emra.
Nazalost, kriza vjerskog autoriteta dio je i naše stvarnosti, jer nisu rijetki pojedinci koji smatraju ur gentnim srušiti mezhebe i dati vjeri pecat »savremenosti«. Zbog pojave mnoštva samozvanih vjer skih autoriteta medu vjernicima, umjesto ijubavi i zblizavanja, egzistira netrepljivost i licni interes; a kolika god bila brojnost vjernika u dzamiji, nema dzemata bez imama, odnosno provjerenog autori teta. A taj autoritet moze biti jedino osoba ciji zi vot, rad, znanje i ahlak najviše slici Alejhissetamovom, za kojega Kur-an kaze da je na najvecem stupnju moralnosti.
Potrebno je skrenuti paznju da ljubav prema Eh-ti-bejtu, ustanovljena Kur'anom i Hadisom, nema nikakve veze sa onim što se oznacava kao »pro blem Hilafeta«.
I kao što je ljubav prema Allahu (dz. š.) neodvo jiva od Ijubavi prema Poslaniku (a. s.), isto tako je neodvojiva ijubav prema Alejhisselamu bez Ijubavi prema Ehli-bejtu.
Buharija u svome Sahibu prenosi rijeci Ebu Bek-ra es-Siddika (r. a.) upucene vjernicima: »Poštujte i voiite Muhammeda (a. s.) kroz njegov Ehli bejt«.
Ocuvanje i osiguranje svetosti onih autoriteta koje je Kur-an ustanovio (pa i Ehli-bejta) jeste ona snaga koja ce muslimane trajno inspirisati na sve veca i dosljednija prozivljavanja Objave i obezbje-diti im kvalitetnu Ijubav - Ijubav prema svijetu, ali ne poradi svijeta nego poradi Allaha (dz. š.}. Jer, »Svi su ljudi clanovi velike Allahove porodice; a Al-
lahu su najdrazi medu njima oni koji su najkorisniji svojoj porodici.16).
Allahume sadi ala sejjidina Muhammedin ve ala ali sejjidina Muhammed!
----------------------------------------------------Index----------------------------------------------------
I) Suretu-n-Nas, 1-3
2) Buharija u svojoj zbirci navodi hadis u kome Muhammed (a. s.) kaze: »Allah ima devedest i devet lijepih imena; ko ih po stigne uci ce u dzennet«.
3) Suretu-r-Rum, 30
4) Vrlo je indikativno da Allaha (dz. š.) malo poznajemo (vje rujemo), jer da smo uistinu svjesni da Allah (dz. š.) zestoko kaz njava, ne bismo sebi dopuštali griješenje. ili da znamo kolika je Allahova (dz. Š.) nagrada za dobra djela, bili bismo više islamski angazirantji nego što jesmo.
5) Vesdzud vakterib (El-Alek, 19)
6) Ovaj hadis donosi Buharija u svojoj zbirci sahih-hadtsa.
7) Hvaleci drugove Alejhisselama, Allah (dz. š.) nam govori o tragovima sedzde na njihovim licima. (El-Feth, 29)
8) Vidi En-Nisa 150-151
9) Allah i meleki Njegovi donose salavat na Vjerovjesnika. O vjernici donosite salavat na njega i šaljite mu pozdrav!« (El-Ah-zab, 56)
10) EI-Gazzaii Ebu Hamid, »Ihja u ulurni-d-din« IV, str. 288 Kairo, 76.
II) Tevtik Ebu Alem, »Fatimetu2-Zara Kairo 1972. str. 86
12) Hadis prenose Buharija i Muslim.
13) El-Lu lu'vel merdzan, fi ma ittefeka aleji eššejhan, Saku pio i sistematizirao Muhammed Fuad Abdul-Bakt, Kuvajt 1977. str. 640.
14 ) Muhammed (a. s.) upozorava: »Nemojte na mene dono siti krnjav salavat! (bez dodatka; ve ala ali Muhammed. Navede no prema: Tevfik El-Alem. isto str 23.
15) Hadis preuzet iz zbirke koju je sabrao Jakub Memic (806)
Abdullah Ćelebić - Islamska misao, br.94, oktobar 1986.
| |
