 | BRITANSKI ŠPIJUN HEMFER
Hvala Bogu Stvoritelju duse
Predgovor
"Memoari gospodina Hemfera, Britanskog špijuna za Bliski Istok" je naziv dokumenta objavljenog u epizodama u Njemačkom listu "Špigel" pa potom i u jednom poznatom Francuskom listu. Libaneski doktor ga je preveo na Arapski jezik sa kojeg je onda preveden na Engleski i druge jezike. "Vakuf Ihlas" izdavačka kuća iz Istanbula je objavila ovaj dokumenat u vidu knjižice a i elektronski na Internetu na svom web sajtu pod nazivom: Konfesije Britanskog špijuna i Britansko neprijateljstvo prema Islamu. Ovaj dokument otkriva stvarnu pozadinu Vehabijskog pokreta koji je iniciran od strane Muhammeda bin Abdul-Vehhaba, te objašnjava porijeklo brojnih laži i obmana koje su oni proširili u ime Islama otkrivajući time svoje neprijateljstvo prema Islamu, Poslaniku Muhammedu -sallallahu `alejhi ve sellem- i Muslimanima u cjelini. Nije ni čudo što danas Vehabije stoje kao kičma takozvanog "Islamskog" terorizma dopuštajući i finansirajući ubijanje nedužnih Muslimana kao i nemuslimana, širom svijeta. Njihova poznata istorija terorizma, dokumentovana u djelu 'Fitnetul-Vehabija' od Mekkanskog Muftije, Šejh Ahmed Zejni Dehlana, kao i njihova tekuća aktivnost u pogubljenjima i atentatima, je proizvod njihova bolesnog vjerovanja da su svi blasfemičari (mušrici) osim njih. Njihova aktivnost se itekako tiče Bošnjačkog naroda, kako u Bosni tako i u dijaspori. Naime, ta izopačena ideologija se počela širiti Bosnom u zabrinjavajućim razmjerima, pogotovo poslije ratnog primirja. Nevina Bošnjačka omladina, neupućena u proces stvarne Islamske obnove i s jakim vjerskim entuzijazmom, nesvjesno upada u kandže heretika iz Nedžda. Prije samog dokumenta o Britanskom špijunu želim navesti stručno zapažanje rahmetli muhaddisa Imam Ebul Fejda, koji je napisao preko 140 Islamskih knjiga, te posjedovao stvarni uvid u ovu temu:
Dokaz da su Vehabije zapravo Havaridžije
isječak iz knjige 'Ihja el-Maqbur' strane 59-60.
Muhaddis Zamana,
Imam Ebu'l-Fejd Ahmed ibn Ebi Abdallah el-Siddik el-Gimmari,
Bismillahir~Rahmanir~Rahim
»Što se tiče "Karnijjun", njihovu zemlju Allah nije blagoslovio ni s jednim evlijom ili pobožnjakom (salih) od početka Islama pa do danas. Umjesto toga, On im je dao samo Karn el-Šejtan ['Sotonin Rog'], čiji slijedbenici su bili Havaridžije trinaestog i kasnijih Islamskih stoljeća. Stoga bojte se Allaha, i nemojte biti kao oni koje su oni obmanili, i podržavati njihovu pokvarenu sektu i bezvrijedno mišljenje, i njihovu zalutalost koju je Poslanik -sallallahu `alejhi ve sellem- jasno opisao, opisavši ih kao 'Pseta Vatre' [kilab el-nar], i obavjestio nas da su oni 'najgori među onima pod nebeskom kapom', i da oni 'odskaču iz religije kao što strijela odskače od mete,' i da njihova usta najbolje pričaju o Tevhidu, primjenjivanju Sunne, i borbi protiv novotarija (bid'ah) - a ipak, Allaha mi, oni se guše u novotariji (bid'ah); zapravo, nema gore novotarije od njihove, koja čini da oni 'odskaču van religije kao što strijela odskače od mete', uprkos njihovih prividnih napora u ibadetu i dosljednosti religiji. Baš kao što je Poslanik -sallallahu `alejhi ve sellem- rekao: 'Jedan od vas (ashaba, tj. pravovjernih) bi prezirao svoj namaz sa njima obavljen, i svoj post sa njima upotpunjen; oni uče Kur`an ali im ne silazi niže od grla.'
Radi ovoga je Poslanik -sallallahu `alejhi ve sellem- odbio da učini dovu (molbu) za Nedžd kao što se molio za Jemen i Siriju, jer je on rekao: 'O Allahu blagosiljaj naš Jemen; blagosiljaj našu Siriju.' - a oni rekoše, 'I naš Nedžd, O Resulullah?', ali on je ponovio svoju molbu za Jemen i Siriju; a i oni su ponovili svoj zahtijev; dok Poslanik nije rekao, na treći zahtijev, da bi objasnio zašto neće da se moli za Nedžd:
'To je mjesto potresa, i smunje (fitne), i Sotonin Rog će se podići odatle.' [Prenosi Buhari] I ništa se od tamo nije podiglo da uzrokuje potrese i smutnju u Islamskoj religiji kao što je to učinio Muhammed ibn Abd el-Vehhab, koji je zalutao a i druge odveo u zabludu. Stoga on je taj Sotonin Rog predskazan u riječima Poslanika -sallallahu `alejhi ve sellem-, i on je odbio da moli Allaha za Nedžd radi njega, i radi smutnje (fitne) koja će poteći od njegove demonske misije (da'vah). Ko god se odazove tom pozivu počinio je nedvojbeni kufr, i osuđen je na odmetništvo od Islama i 'odskakanje od religije', kao što vidno u slučaju drugih mulhida [heretičkih nevjernika] ovog vrmenea koji su čuveni po svom ilhadu [krivovjerstvu], jer su u svakom slučaju otpočeli pridržavajući se sekte Sotoninog Roga, što je dobro-poznato učenjacima od iskustva i uvida.
Ve sallallahu `ala sejjidina Muhammedin ve `ala alihi ve sahbihi kullema zekeru e-zakirun ve gafele 'an zikrihi el-gafilun. Vel~hamdulillahi rabbil~alemin.«
Pare sipaju iz Saudijske kase kupujući naklonost vlade i mešihata. Oni znaju ko su Vehabije, ali trenutna politička bura nije povoljna za javno istupanje protiv njih, jer na kraju krajeva pozicija i para je važnija. Vehabije koriste tu situaciju da privuku omladinu ukazujući im na svu licemjernost Bosanske uleme, tvrdeći da su samo oni na pravom putu jer su, očigledno, jedini koji striktno praktikuju Islam. To nije daleko od istine, jer većina Bosanaca misli da su njihova srca čista, te im stoga nije potrebno da klanjaju svakodnevni namaz ili napuste alkohol i slične harame. Na drugoj strani, neprijatelji Islama kao što su pojedini novinari lista "Dani" i drugi, koriste ponašanje i vjerovanja takvih ljudi kao odličan materijal za defamaciju Islama u Bosni. Ako se nešto ne poduzme, ono malo Bošnjaka koji su se spasili paganskih klaonica, nestat će u tami Vehabijske blasfemije. Sada je vrlo teško objasniti toj zavedenoj omladini da su oni nasjeli na delikatnu anti-islamsku aktivnost, jer to podrazumjeva gutanje ponosa i distanciranje od prijašnjih žarkih izjava i polemika. Potrebno je dosta duhovne snage da se to uvidi i prihvati. Naravno, neprijatelji Islama će jedva dočekati da se slatko nasmiju i šprdaju sa tom omladinom, nabijajući im na nos Islamsku "nepogriješivu Vehabijsku" prošlost. Bosanska Ulema je ta koja treba stati na stranu te omladine i odriješiti jezike u odbrani Sunni Islama i onih Muslimana koji žele praktikovati Islam na Bosanskom tlu. Na kraju krajeva ta ista ulema je donekle kriva za prodor Vehabizma na Bošnjački prostor. Ja ipak više volim te naše Bosance koji su nasjeli Vehabijskim mahinacijama, nego one koji ne praktikuju ništa i još kritikuju druge koji nešto rade. Zašto? Zato što ta naivna omladina želi Islam ali ne zna kako a ovi drugi pak uopšte ne žele Islam, drugim riječima dvoličnjaci koji kao ljute guje prave otrovna gnijezda unutar muslimanske bešike.Kako sam čuo oni sebe sad nazivaju Hanbelijama. Recimo da su oni stvarno Hanbelije, u šta ja lično dosta sumnjam, zar nije bilo lakše da su odštampali knjige Hanefijskog mezheba i propagirali ih po Bosni, koja je kao i cijeli Balkan od dolaska Turaka u Evropu bila obrazovana po Hanefijskom pravu (fikhu) i teologiji (akaidu). To bi bila najkorisnija opcija i vrlo lahko ostvarljiva kad se uzme u obzir da na stotine Hanefija studira na Saudijskim univerzitetima. Da je se kojim slučajem iskreno razmatrao najefektivniji način obnove Islama u Bosni onda bi te Hanbelije prišle Bošnjacima sa Hanefijskom literaturom i učenjacima čime bi se izbjegla ova fitna i vjerski razdor u Bosni koja je vjekovima ognjište Hanefija i derviša Nakšibendije, Kadirije, Rufaije itd. Ali što bi naš narod rekao, 'Drvo se po plodu raspoznaje'. Vehabizam ili kako ga oni sad nazivaju Hanbelizam, nije kompaktan Bošnjačkoj prirodi i obrazovanju.Bosanski narod je oduvijek bio vrlo emotivan i produhovljen narod ispunjen merhametom i mehkoćom koja olikuje Islam kao univerzalnu religiju. Radi toga su Islamski mistični (sufijski) korijeni u Bosni stari koliko i sam Islam. Bezumna beskompromisnost i okorjelost Vehabizma nije kompaktna sa Bosnom i njenim narodom, štaviše ona je vrlo opasna za Bosanski narod koji se nalazi na ivici istrijebljenja u srcu nemuslimanske Evrope. Naš narod treba vremena za tihu i efektivnu obnovu Islama bez provokativnih nastupa i "velikih" ali praznih riječi Vehabijskih "reformatora". Velika fitna se proširila po svijetu a Vehabije su samo jedna glava od velike satanske nemani. Neka nas Allah zaštiti od njihova zla i smutnje. Amin!
Ebu Irfan el-Bosni
Memoari Hemfera, Britanskog Špijuna za Bliski (Muslimanski) Istok
PRVO POGLAVLJE
Hemfer kaže:
Naša Velika Britanija je veoma prostrana. Sunce se diže iznad njenih mora, i zalazi, opet ispod njenih mora. Naša država je relativno slaba pa ipak ima kolonije u Indiji, Kini i Bliskom Istoku. Ove zemlje nisu još potpuno pod našom kontrolom, ali mi smo vrlo aktivni u sprovođenju naših političkih odluka i polica u ovim zemljama. Mi ćemo uskoro imati potpunu dominaciju u svim tim zemljama. Dvije stvari su za nas od prioritetne važnosti:
1- Uraditi sve neophodno da se zadrže mjesta koja su već pod našom kontrolom;
2- Uraditi sve da se zauzmu mjesta koja nisu još pod našom kontrolom.
Ministarstvo za Kolonije je odredilo komisije iz svake kolonije za sprovođenje ovih dviju imperijalističkih polica. Čim sam se pridružio Ministarstvu Kolonija, Ministar me je zavolio i postavio me kao administratora kompanije u Istočnoj Indiji. S vana, ta kompanija je bila zauzeta trgovinom. Ipak njen stvarni i glavni zadatak je bio iznalaženje puteva i metoda za potpunu kontrolu nad Indijom.
Naša vlada se nije mnogo brinula zbog Indije. Indija je bila zemlja različitih nacija, jezika i interesa pa je ipak suživot njenog naroda tekao bez problema. Nismo se mi plašili ni Kine, jer su tamo dominantne religije bile Budizam i Konfučijanstvo, koje nisu predstavljale nikakvu ozbiljnu prepreku ili prijetnju našim potičkim policama. Obje religije su bile mrtve, bez ikakva interesa u ovozemni život i politiku. Zbog toga, ljudi u ove dvije zemlje nisu imali skoro nikakva patriotska osjećanja. Indija i Kina zasigurno nisu zabrinjavale Britansku vladu. Pa i pored toga, zbog mogućih nenadanih komplikacija u budućnosti, mjere predostrožnosti su uvedene na svim ključnim mjestima. Dugoročni plan je bio unošenje razdora i zaostalosti pa čak i epidemičnih bolesti, da bi se osigurao status naše nadmoćnosti. Mi smo imitirali lokalne običaje i obrede, time idealno maskirajući naše stvarno lice, aktivnosti i namjere.
Ono što nam je najviše grizlo nerve su bile ustvari Islamske zemlje. Mi smo već bili uredili neke sporazume, od kojih su svi bili u našu korist i prestiž, sa Bolesnim Čovjekom (Otomanskim carstvom). Iskusni aktivisti Ministarstva Kolonija su predvidjeli da će bolesni čovjek umrijeti za manje od stoljeća. Povrh toga, mi smo sklopili neke tajne dogovore sa Iranskom vladom i postavili na ključna mjesta naše aktiviste koji su bili masoni sprovodeči naše police. Korupcija kao potplaćivanje, nekompententna administracija i neadekvatno vjersko obrazovanje, je zauzvrat donijelo zabavljanje sa lijepim ženama i finalno čak do zanemarivanja državne dužnosti. To je slomilo kičmu ove dvije Islamske zemlje. Uprkos svim tim mjerama, mi smo bili zabrinuti da naše aktivnosti neće donijeti željene rezultate, i to zbog razloga koje ću navesti ispod:
1- Muslimani su ekstremno privrženi Islamu. Svaki pojedinac je odan Islamu u toj mjeri kao kaluđeri Kršćanstvu, ako ne i više. A poznato je da bi svečenici i kaluđeri radije umrli nego napustili Kršćanstvo. Najopasniji u tom respektu su Šije iz Irana, jer oni smatraju paganima (nevjernicima) i prljavim one koji nisu Šije. Kršćani su kao odorna nečist kako kažu Šije. Naravno, osoba će učiniti sve moguće da se otarasi nečisti. Ja sam jednom upitao nekog Šiju: "Zašto vi tako gledate na Kršćane?" On mi je odgovorio: "Poslanik Islama je bio vrlo mudar čovjek. On je stavio Kršćane pod duhovnu opresiju s namjerom da ih vremenom prevede na Islam i spasi od vječne patnje. Poznato je kao taktika svake vlade, da se politički nepodobna osoba, stavi pod duhovnu i mentalnu opresiju sve dok ne poprimi nametnute osobine i pokornost. Nečist o kojoj ja govorim nije fizička nego duhovna. Duhovna opresija se ne primjenjuje samo nad Kršćanima nego i ostalim nevjernicima i Sunnijima. Čak i naši pretci koji su bili Magijanci su nečist."
Ja mu rekoh: "Pa dobro! Sunnije i Kršćani vjeruju u Allaha, u Poslanike i Sudnji Dan, zašto su onda nečisti?" On odgovori, "Oni su nečisti zbog dva razloga: Sunnije pripisuju pogriješivost našem Poslaniku, Hadrat Muhammedu, da nas Allah sačuva takva djela! I mi njima, zauzvrat, kažemo da su nečist. Jer što kaže izreka, "Ako te osoba maltretira, i ti nju možeš maltretirati. Drugi, Kršćani, iznose laži i uvrede prema Allahovim Poslanicima. Naprimjer, oni kažu da je Isa (Isus) 'alaihis-salam' pio žestoka alkoholna pića. I zato što je bio proklet, zato je bio i razapet."
U prigovor, ja mu rekoh da Kršćani ne kažu takve stvari o Isusu. "Kažu, dabome da kažu," bio je njegov odgovor, "samo ti ne znaš. Tako je napisano u Bibliji." Ja se poćutih, jer je čovjek bio djelimično u pravu. Nisam želio dalje da se raspravljam, jer bi mogao postati sumnjičav prema meni, zato što sam bio u Islamskoj nošnji a dijalogom branio Kršćane. U budućnosti sam izbjegavao takve dijaloge.
2- Islam je nekad bio religija administrativnog uređenja i autoriteta. I Muslimani su bili poštovani. Bilo bi vrlo teško dokazati tim ljudima, da su oni sada samo sluge zapadnim silama. Isto tako bi bilo nemoguće poreći istoriju Islama i reći Muslimanima: Čast i poštovanje koje ste imali tada, je rezultat nekoliko za vas tada pogodnih okolnosti. Ti dani su davno prohujali, i nikad se više neće povratiti.
3- Mi smo bili vrlo zabrinuti da bi Ottomanije i Iranci mogli prozrijeti našu zavjeru i onemogućiti je. Iako su ove dvije zemlje bile dosta osakaćene, mi još nismo bili sigurni u definitivnu pobjedu jer su te zemlje imale centralnu vlas sa kapitalom, oružjem i autoritetom.
4- Najviše smo se brinuli zbog Islamskih učenjaka. Učenjaci Istanbula, El-Ahzara, Damaska i Iraka su bili nepremostiva prepreka ispred uspijeha u našim zacrtanim planovima. Ti učenjaci su bili toliko pobožni, da nipošto ne bi ustupili jednu jedinu sitnicu u svojoj vjeri, zato što su svoja srca vezali za Džennet i vječni svijet, a prolazeći kroz ovaj svijet samo kao putnici. Narodne mase su ih pratile. Čak i sam Sultan je strepio od učenjaka.Sunnije nisu tako odani učenjacima kao Šije. Šije nisu čitale knjige; oni su priznavali samo učenjake, i nisu davali dužno poštovanje Sultanu. Sunnije, na drugoj strani, čitaju knjige, i poštuju učenjake i Sultana.
Prema tome, mi smo pripremili seriju konferencija. Ipak svaki put smo sa razočarenjem nailazili na zatvoren put. Izvještaji koje smo dobijali od naših špijuna su bili puni frustracije, i konferencije su se svodile na nulu. Ipak, mi nismo gubili nade. Jer mi smo vrsta ljudi koji su razvili naviku da duboko udahnu i usvoje strpljivost.
Ministar lično, najviše sveštenstvo, i nekoliko specijalaca su prisustvovali jednoj od naših konferencija. Bilo nas je dvadeset. Konferencija je trajala tri sahata, i finalna rasprava je završena bez ikakva plodonosnog zaključka. Na kraju, jedan sveštenik reče, "Ne brinite se! Jer Mesih (Isus) i njegovi učenici (apostoli) su postigli uspijeh i autoritet poslije tri stotine godina persekucije i samopožrtvovanja. Nadati je se, da će iz nevidljivog svijeta, on (Isus) pogledati na nas sa odobrenjem te će se naša loša sreča poboljšat tako da istjeramo nevjernike (Muslimane) iz njihovih sjedišta, pa makar i poslije tri stotine godina. Sa jakim ubjeđenjem i dugoročnom strpljivošću, mi se moramo naoružati! S ciljem preuzimanja svjetskog autoriteta mi moramo zagospodariti svakom vrstom medija, i pokušati svaki metod. Mi moramo na sve načine da proširimo Kršćanstvo kroz Muslimanske mase. Za nas vrlo važno da shvatimo naš cilj, pa makar njegovo ostvarenje bilo i poslije nekoliko stoljeća, jer očevi rade za svoje potomstvo."
Konferencija je opet održana, i diplomate i vjerski učenjaci iz Rusije i Francuske kao i iz Engleske su prisustvovali. Ja sam bio sretan da mogu prisustvovati, jer sam sa ministrom imao vrlo dobre odnose. Na konferenciji, planovi o cijepanju Muslimana u grupe i sekte kao i njihovo pokrštavanje koje je radilo u Španiji, su bili iznešeni i razrađivani. Ipak, na kraju nije bilo rezultata koje smo mi očekivali. Ja sam pribilježio sve planove i akcije koje smo trebali sprovesti u svoju knjigu "Ilaa Melekut-il-Mesih."
Teško je iznenada i momentalno isčupati drvo koje je pustilo svoje korijenje vrlo duboko u zemlju. Ipak, mi moramo učiniti teškoće lakim i prevazići ih. Kršćanstvo je došlo da bi se raširilo. To nam je naš Mesih (Isus) obećao. Loše stanje na zapadu kao i na istoku su pomogle Muhammedu. To stanje je nestalo, i odnijelo sa sobom napast (Islam). Sa zadovoljstvom mi zapažamo da se to stanje potpuno promjenilo. Kao rezultat velikih poduhvata i napora našeg ministarstva i drugih Kršćanskih vlada, Muslimani su sad na padu a Kršćani na usponu. Sada je vrijeme da mi preuzmemo pozicije koje smo izgubili kroz vjekove. Moćna vlada Velike Britanije je pionir u ovom blagoslovljenom poduhvatu [uništenja Islama].
Teško je iznenada i momentalno isčupati drvo koje je pustilo svoje korijenje vrlo duboko u zemlju. Ipak, mi moramo učiniti teškoće lakim i prevazići ih. Kršćanstvo je došlo da bi se raširilo. To nam je naš Mesih (Isus) obećao. Loše stanje na zapadu kao i na istoku su pomogle Muhammedu. To stanje je nestalo, i odnijelo sa sobom napast (Islam). Sa zadovoljstvom mi zapažamo da se to stanje potpuno promjenilo. Kao rezultat velikih poduhvata i napora našeg ministarstva i drugih Kršćanskih vlada, Muslimani su sad na padu a Kršćani na usponu. Sada je vrijeme da mi preuzmemo pozicije koje smo izgubili kroz vjekove. Moćna vlada Velike Britanije je pionir u ovom blagoslovljenom poduhvatu [uništenja Islama].
DRUGO POGLAVLJE
1122 po Hidžri, tj. 1710 po Kršćanstvu, Ministar Kolonija me je poslao u Egipat, Irak, Hidžaz i Istanbul da radim kao špijun prikupljajući informacije neophodne za razbijanje Muslimana. Ministarstvo je osim mene istovremeno odredilo još devet specijalaca, punih odvažnosti i elana, sa istim ciljem i strategijom koju sam ja imao. Pored novca, informacija i zemljopisnih karti mi smo dobili liste sa imenima državnika, učenjaka i lidera različitih klanova. Nikad ne mogu zaboraviti, kada sam se opraštao sa Ministrom, on mi je rekao: "Budućnost naše države ovisi o tebi, pa prema tome daj sve od sebe da tvoja misija uspije."
Ja sam se uputio prvo u Istanbul, centar Islamskog halifata. Osim moje prvenstvene dužnosti (špijunaže), ja sam morao da naučim vrlo dobro Turski jezik koji je bio zvanicni jezik Halifata i Muslimana koji su tu živjeli. Ja sam još u Londonu naučio podosta Turskog, Arapskog (jezika Qur'ana) i Perzijskog, Iranskog jezika. Ipak učenje jezika i govor istog sa posebnim dijalektskim pojedinostima nije tako lak zadatak. Dok je za učenje jezika potrebno nekoliko godina za njegovo dijalektičko usavršavanje je potrebno tri puta više vremena. Ja sam naučio Turski sa svim njegovim finesama i detaljima jer bi inače bio sumnjiv i nepovjerljiv kao stranac.
Ipak ja se nisam nogo brinuo da će me otkriti, jer Muslimani su tolerantni, otvorena srca, ljubazni, kao što su to naučili od svog Poslanika Muhammeda. Oni nisu skeptični i podozrivi kao mi (Kršćani). Na kraju krajeva Turska vlada nije imala nikakvu organizaciju koja bi otkrivala i hapsila špijune.
Poslije vrlo napornog putovanja stigao sam u Istanbul. Rekao sam da mi je ime Muhammed te počeo odlaziti redovno u Muslimanski hram (Džamiju). Sviđao mi se način na koji su Muslimani provodili disciplinu, čistoću i pokornost. Za trenutak sam pomislio: Zašto se mi borimo protiv ovih nevinih ljudi? Je li to što nam naš Gospod Mesih (Isus) nalaže? Ali momentalno sam se prenuo od te vražije misli, i odlučio da sprovedem svoju misiju na najbolji mogući način.
U Istanbulu sam sreo starog učenjaka po imenu "Ahmed Efendi." Sa svojim elegantnim ponašanjem, otvorenošću, produhovljenošću i ljubaznošću, nisam mu našao ravna među našim sveštenstvom. Ovaj čovjek je izgarao noć i dan da poprimi potpuni karakter i ponašanje Poslanika Muhammeda. Po njemu, Muhammed je bio najsavršeniji i najuzvišeniji čovjek. Kad god bi spomenuo Poslanikovo ime njegove oči bi se ispunile suzama. Ja sam bio sretan jer me on nije pitao ni ko sam ni odakle sam. On bi me oslovljavao sa "Muhammed Efendi." On bi bi odgovarao na moja pitanja sa nježnom samilosti. On me je smatrao gostom koji je došao u Istanbul da bi radio i živio u sjeni halife, Poslanikova namjesnika. Ustvari, to je bio moj izgovor za boravak u Istanbulu.
Jednog dana ja sam rekao Ahmed Efendiji: "Moji roditelji su umrli. Nema niti braće a niti sestara, i nisam ništa naslijedio. Ja sam došao u centar Islama da radim i da naučim Qu'ran i Sunnet, tj da zaradim blagodati na ovom kao ina vječnom svijetu.On je bio oduševljen sa mojim riječima, te reče, "Ti zaslužuješ poštovanje zbog tri stvari." Ja pišem od riječi do riječi šta je rekao:
"1- Ti si Musliman. Svi Muslimani su braća.
2- Ti si gost. Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je rekao: 'ponudite ljubazno gostoprimstvo vašim gostima!'
3- Ti hoćeš da radiš. Ima hadis koji kaže da 'Osoba koja radi je draga Allahu'. "
Ove riječi su me puno obradovale. Rekao sam u sebi, "Kamo sreće da ima ovakvih divnih istina u Kršćanstvu! Prava sramota je da nema." Šta me je iznenadilo je činjenica da Islam, tako plemenita religija, je bio degenerisan u rukama ovih zavaranih ljudi koji nisu bili svjesni a niti shvatali šta se dešava u svijetu oko njih.
Rekao sam Ahmed Efendiji da želim naučiti Qur'an el-Kerim. On mi je rekao da će me sa zadovoljstvom naučiti te je počeo sa surom Fatihom. On bi mi objašnjavao značenja ajeta kada bi ih čitali. Imao sam velike poteškoće izgovarati neke riječi. Tokom dvije godine pročitao sam cijeli Qur'an el-Kerim. Prije svake lekcije on bi obavio abdest i naredio mi da učinim isto. Poslije toga on bi se okrenuo prema Ka'bi i počeo sa lekcijom.
Ono što Muslimani nazivaju abdestom se sastoji od nekoliko pranja koje ću ovdje navesti:
1) Pranje lica;
2) Pranje desne ruke od prstiju do lakta;
3) Pranje lijeve ruke od prstiju do lakta;
4) Potiranje (mesah) vlažnim dlanovima kose, ušiju i pozadine vrata;
5) Pranje obadva stopala.
Korištenje Misvaka me je mnogo smetalo."Misvak" je korijen sa kojim Muslimani čiste zube i usta. Mislio sam da je taj komadić drveta opasan za zube i usta. Nekad bih povrijedio usta i desni prouzrokujući krvarenje istih. Ipak morao sam ga koristiti.Jer po njima upotreba Misvaka je Sunnet muekked (redovna praksa Poslanika). Oni su mi rekli da je upotreba Misvaka vrlo korisna. I zaista, moje krvarenje je vremenom prestalo. I moj smrad iz usta koji su skoro svi Englezi tada imali, je potpuno nestao.
Tokom mog boravka u Istanbulu noći sam provodio u sobi koju sam iznajmio od Mervana Efendije koji je bio zadužen za brigu o Džamiji. Mervan je ime jednog od Sahaba (drugova) Poslanika Muhammeda. Taj Mervan je bio vrlo nervozan čovjek. Često bi se hvalio svojim imenom i govorio ako budem imao sina da mu dam ime Mervan jer je on bio jedan od najvećih Islamskih boraca (Mudžahida).
"Mervan Efendi" bi mi pripremao svaku noć večeru.Petkom nisam išao na posao jer je to bio Muslimanski praznik. Drugim danima sam radio kod stolara po imenu Halid, koji me je plačao svake sedmice. Zato što sam radio mali broj sahata (od jutra do podne), on me je plačao manje od ostalih radnika. Ovaj stolar bi provodio dosta svog vremena pripovjedajući vrline "Halida bin Velida", jednog od Sahaba koji je bio veliki vojskovođa. Taj Halid je postigao znamenite pobjede za Islam ali je bio razriješen dužnosti u vrijeme Halifata Omera bin Hattaba, što je pridavalo puno boli stolarevom srcu.*
"Halid", stolar za kog sam radio, je bio vrlo nemoralan i nervozan. Ipak zbog nečega je imao povjerenje u mene. Ne zan zašto, ali možda zato što sam mu uvijek povlađivao i slušao ga. On je ignorisao Šeriat (Islamske zapovjedi) u svojim tajnim djelovanjima. Ipak kad bi bio sa drugim on bi se pritvarao da strogo prati Šeriat. Redovno je išao Petkom na Džumu ali nisam bio siguran da li je klanjao svakodnevne Namaze.
Doručkovao bih u radnji, a poslije posla bih išao klanjati podne Namaz u Džamiju i proveo tamo vrijeme do Asr (ikindije) Namaza. Poslije Asr Namaza bih otišao do Ahmed Efendijine kuće gdje bi me on dva sahata podučavao učenje Qur'ana, Arapskog i Turskog jezika. Svakog Petka bih mu dao moju sedmičnu platu za njegovo podučavanje. Zaista, on me je naučio vrlo dobro Qur'asnko čitanje i finese Arapskog i Turskog jezika.
Kada je Ahmed Efendi saznao da sam neoženjen on me je htio oženiti sa jednom od svojih kčerki. Ja sam odbio ali je on insistirao rekavši mi da je brak Sunnet svih Poslanika i da je Poslanik rekao, "Osoba koja odbije moj Sunnet ne pripada meni." Sluteći da bi naše neslaganje u vezi braka moglo donijeti do razlaza imeđu mene i njega, ja sam mu slagao da nemam seksualne potencije za normalan brak. Tako sam osigurao naš daljni odnos i prijateljstvo.
Kada su moje dvije godine boravka u Istanbulu završile ja sam rekao "Ahmed Efendiji" da želim ići kući. On mi reče, "Ne, nemoj ići. Zašto ideš? Sve što tražiš ili želiš možeš naći u Istanbulu. Allahu te'ala je obezbjedio dosta i ovosvjetskih i onosvjetskih potreba u ovom gradu. Rekao si da su ti roditelji umrli i da nemaš nikoga od rodbine. Zašto se ne smiriš u Istanbulu?..."
"Ahmed Efendi" je dobio ovisnost o mom društvu. Zbog toga je želio da se skrasim u Istanbulu. Ali moj patriotski poriv me je tjerao da se vratim u London, da predam detaljan izvještaj o Halifatu i da primim daljne instrukcije za moju špijunsku misiju.
Tokom moje dvije godine u Istanbulu svakog mjeseca sam slao moje izvještaje Ministarstvu Kolonija. Sječam se kada sam jednom pitao u pismu šta da radim ako bi osoba za koju radim tražila od mene da imam homoseksuani odnos sa njom. Odgovor je bio: Uradi to ako će ti pomoći da ostvariš svoj cilj. Ja sam bio vrlo gnusnut i ljut zbog takvog njihovog odgovora. Osječao sam se kao da je cijelo nebo palo na moju glavu. Ja sam već znao da je ovo izopaćeno ponašanje homoseksualaca postalo dosta prošireno u Engleskoj. Ipak nisam ni sanjao da bi mi moja vlada naredila da ga počinim. Šta sam mogao da radim? Nije mi preostalo ništa drugo nego da dodam još jedan sloj ukupnoj prljavštini. I tako sam se poćutio i nastavio sa svojim radom.
Kada sam se opraštao sa "Ahmed Efendijom", njegove oči su bile pune suza i on mi reče, "Moj sinko! Neka te Allahu te'ala čuva! Ako se kad vratiš u Istanbul i vidiš da sam preselio na drugi svijet, sjeti me se. Prouči suru Fatihu za moju dušu! Mi ćemo se sresti na Sudnjem Danu ispred Rasulullah (Poslanika)." Uistinu, i ja sam bio vrlo tužan; toliko da sam iskreno zaplakao. Ipak, moj osjećaj dužnosti prema domovini je bio jači.
TREĆE POGLAVLJE
Moji suradnici (špijuni) iz drugih zemalja su već bili stigli u London prije mene. Oni su već dobili nove instrukcije od Ministarstva. I ja sam dobio nove instrukcije kada sam došao u Ministarstvo Kolonija. Na nesreću samo šest špijuna od deset poslanih se vratilo
Sekretar je još uvijek bio zadovoljan jer taj špijun nije odao ništa Egipatskim vlastima o svojoj misiji. Drugi je otišao u Rusiju i ostao tamo jer je bio porijeklom Rus. Sekretar je bio razočaran sa njime ne zato što je ostao u rodnoj zemlji nego zato što je sumnjao da je on špijunirao Ministarstvo Kolonija za Rusku vladu. Treći je umro od kuge u gradu Imara blizu Bagdada. Četvrti je bio poslan u grad Sana u Jemenu odakle je slao izvještaje cijelu jednu godini poslije čega mu se zatro svaki trag. Ministarstvo je primilo gubitak ova četiri špijuna kao katastrofu. Mi smo mala nacija sa velikim dužnostima i poudhvatima. Prema tome mi pravimo detaljne kalkulacije na svakog pojedinca.
Poslije nekoliko mojih predatih izvještaja, sekretar nas je sazvao da skrutinira raporte nas četvorice špijuna koji smo bili prisutni na tom sastanku. Svi smo predali izvještaje i oni su uzeli neke bilješke iz mog raporta. Ministar, sekretar, i oni koji su prisustvovali tom sastanku su pohvalili moj rad. Ipak, ja sam bio treći po uspijehu i doprinosu zacrtanim planovima. Prvo mjesto je zauzeo moj kolega špijun "George Belcoude", a "Henry Fanse" je bio drugi na listi efikasnosti.
Ja sam bez ikakve sumnje bio vrlo uspiješan u savlađivanju učenja Qur'ana, Arapskog i Turskog jezika kao i Šeriatskih pravila. Ipak, nisam uspjeo dostaviti raport sa informacijama o aktuelnim slabostima i manama Ottomanskog Carstva. Poslije dvosatnog sastanka sekretar me upita za razlog mog neuspijeha. Ja mu rekoh, "Moja primarna dužnost je bila savlađivanje jezika, Qur'ana i Šeriata. Pored toga ja nisam imao vremena nizašta drugo. Ali ja ću vas zadovoljit slijedeći put ako mi date drugu šansu." Sekretar je rekao da sam ja bio uspiješan ali da je volio da sam ja zauzeo prvo mjesto pošto sam radio u Istanbulu jer je tamo bio Sultan. Rušenje Ottomanskog Carstva je najveća prepreka Kolonijalnim planovima. (I on nastavi):
"O Hemfer, tvoja slijedeća misija se sastoji od ova dva zadatka:
1- Otkrivanje Muslimanskih mana i rupa kroz koje mi možemo prodrijeti u njihove organe vlasti i autoriteta. To je zaista najbolji metod razbijanja neprijatelja.
2- Onog trenutka kada otkriješ te mane i procijepe u Muslimanskom tijelu i uradiš šta sam ti rekao, [u drugim riječima ubaciš neslogu i zavadu među njih], ti ćeš postati najbolji špijun i zaraditi medalju Ministarstva.
U Londonu sam ostao šest mjeseci. Tada sam se oženio sa mojom rodicom sa očeve strane, "Marijom Švej". Tada sam imao 22 godine, a ona 23. "Marija Švej je bila vrlo lijepa djevojka, sa prosječnom inteligencijom i običnom kulturnim porijeklom (nije bila plemičke rase). Najsrećniji i radosniji dani mog života su bili ti koje sam proveo sa njom. Moja žena je bila trudna kada sam dobio naredbu da idem u Irak na špijunsku misiju.
Ta naredba u vrijeme kada sam očekivao rođenje sina me je dosta rastužila. Ipak, važnost koju sam pridavao mojoj domovini se udvostručila mojom ambicijom da postanem najbolji špijun Ministarstva, te je to prevladalo moj osjećaj očinstva. Zbog toga sam prihvatio dužnost bez oklijevanja. Moja žena mi je predlagala da odložim put do poslije njena porođaja. Obadvoje smo plakali i jecali na našem rastanku. Moja žena mi je rekla, "Nemoj mi prestati pisati! Ja ću ti pisati o našem novom domu, koji je vrijedan koliko i zlato." Ove njene riječi su uzburkale oluju u mom srcu i zamalo da sam otkazao putovanje. Ipak, nekako sam uspio zagospodariti mojim osjećajima i pozdravivši se sa njom otišao sam u Ministarstvo da primim finalne instrukcije.
Šest mjeseci poslije našao sam se u gradu Basri, Irak. Ljudi su bili podijeljeni u Sunnije i Šije. Basra je bio grad izmješan od Arapa, Iranaca i malog broja Kršćana. Tada sam prvi put došao u susret sa Perzijancima (Irancima). Usput da napomenem neke razlike među Šijama i Sunnijima:
Šije kažu da prate 'Alija bin Ebu Taliba, koji je bio oženjen Poslanikovom kćerkom Fatimom i ujedno bio Poslanikov prvi rođak sa očeve strane. Šije vjeruju da je Poslanik Muhammed odredio Alija i dvanaest Imama da ga naslijede kao Halife.
U mom mišljenju, Šije su u pravu što se tiče Alijevog , Hasanovog i Husejnovog Halifata. Koliko ja razumijem Islamsku historiju, Ali je bio osoba vrhunskih kvaliteta neophodnih za Halifat. Niti ja smatram pogrešnim ili neobičnim da je Poslanik Muhammed odredio Hasana i Husejna kao Halife. Šta ne mogu da prihvatim, je da je Poslanik Muhammed odredio Husejnovog sina i osam njegovih unuka i praunuka kao Halife. Husejn je bio živ za Poslanikova života. Kako je Poslanik Muhammed mogao znati da će Husejn imati osam unuka. Ako je Poslanik Muhammed bio uistinu Allahov Poslanik onda je mogao znati budućnost Allahovom voljom, kao što je i Mesih (Isus) predskazivao budućnost. Ipak, Muhammedovo Poslanstvo je za nas Kršćane neprihvatljivo.
Muslimani kažu: "Ima mnogo dokaza da je Muhammed bio Poslanik i jedno od njih je Qur'an." Ja sam pročitao Qur'an i moram priznati da je superiorniji i Tori i Evanđelju, jer obuhvata sve principe, regulacije, moralne kriterije itd.
Meni je to predstavljalo veliku zagonetku i čuđenje kako je neko nepismen i neobrazovan kao što je to bio Poslanik Muhammed mogao proizvesti tako genijalnu i produhovljenu knjigu. I kako je mogao posjedovati tako prefinjen moral, karakter, intelekt i mudrost koju nije posjedovli ni oni koji su bili obrazovani i putovali svijetom. Pitam se da li je sve to možda dokaz njegove Nadnaravne i Božanske Misije?
Ja sam uvijek pokušavao da razjasnim i provjerim istinu o Muhammedovom Poslanstvu. Jednom sam upitao visokog sveštenika u Londonu o njegovom Poslanstvu na šta mi je on dao vrlo fanatičan i svojeglav odgovor, koji nije bio nimalo ubjedljiv. Nekoliko puta sam o tome pitao i Ahmed Efendiju u Turskoj, ali nisam ni od njega dobio zadovoljavajući odgovor. Istinu govoreći, ja sam izbjegavao tako direktna pitanja o istinitosti Muhammedova Poslanstva jer bi to moglo dovesti u pitanje moju špijunsku aktivnost u Istanbulu.
Ja puno mislim o Muhammedu. Nema sumnje da je on bio jedan od Allahovih Poslanika o kojim smo čitali u knjigama. Ipak, kao Kršćanin, ja još uvijek nisam vjerovao u njegovo Poslanstvo. Nesumnjivo je da je on bio daleko superiorniji ostalim ljudskim genijima.
Sunnije, na drugoj strani, kažu da "Poslije Poslanikova preseljenja na vječni svijet, Muslimani su smatrali Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alija podobne za Halifat."
Kontroverzije ove vrste postoje u svakoj religiji, ponajviše u Kršćanstvu. Pošto su i Omer i Ali preselili na vječni svijet, održavanje ovih nesuglasicaje bez ikakve svrhe. Ja mislim, ako su Muslimani razumni, trebali bi da misle o sadašnjosti, a ne o tim davno prohujalim danima.
Jednog dana u Ministarstvu Kolonija sam rekao o nesuglasicama Šija i Sunnija, "Da Muslimani znaju išta o životu, riješili bi te nesuglasice između Šija i Sunnija i udružili se." Neko me je prekinuo i rekao, "Tvoja dužnost je da prouzrokuješ takve nesuglasice među Muslimanima, a ne da misliš o njihovom združivanju."
Prije nego što sam napustio London za Irak, sekretar mi je rekao, "O Hemfer, treba da znaš da je bilo nesuglasica među ljudima od kada je Bog stvorio Abela i Kabila (dva prva Ademova sina). Ove nesuglasice će se nastaviti sve dok se Mesih (Isus) ne vrati na zemlju. Ista stvar stoji i sa rasnim, plemenskim, teritorijalnim, nacionalnim i vjerskim kontroverzijama.
"Tvoja dužnost je da dijagnoziraš ove nesuglasice detaljno i obavjestiš Ministarstvo o tome. Što više budeš raspaljivao te nesuglasice među Muslimanima, više ćeš služiti i doprinijeti svojoj domovini Engleskoj.
"Mi, Englezi, moramo širiti korupciju, nemoral i sektarijanstvo u našim kolonijama da bi mogli živjeti u luksuzu. Samo sa takvim metodima i strategijom mi možemo srušiti Ottomansko Carstvo. Inače, kako bi bilo moguče da tako malobrojna nacija kao što smo mi podjarmi tako brojnu naciju kao što su Muslimani? Traži ulaz u bezdan svim svojim potencijalima, i kada ga nađeš zaroni u njega (uradi sve da raspiriš nered). Treba da znaš da su Ottomasnko Carstvo i Iranci dosegli najniži stupanj svoje moći. Prema tome, tvoja prva dužnost je da nagovoriš ljude da se okrenu protiv administracije! Historija pokazuje da je svaka vrsta revolucije iznikla iz javne pobune. Kada nestane jedinstva i međusobne privrženosti Muslimana, onda će biti lako za nas da ih slomimo.
| |
