 | ِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِ
الْحَمْدُ للّهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ
IBADET
Značenje ibadeta i bogoštovanja
a) Lingvistički :
Ibadet je apsolutna pokornost i robovanje. Ibadet i bogoštovanje se moraju činiti jedino Uzvišenom Allahu, dž.š., čak nije prikladno svoje sluge ili sluškinje zvati robovima. Lingvistički ili jezički, ibadet označava apsolutnu pokornost koja je propraćena poniznošću i skrušenošću. Ponekad, ibadet znači slijeđenje metoda, vjeroispovjesti i običaja a ne bogoštovanje.
U Kur'anu, Allah (dž.š.) objavljuje:
Govorili su: Zar da povjerujemo dvojici ljudi koji su isti kao i mi, a narod njihov je naše roblje? (Mu'minun, 47)
Onaj ko slijedi politiku kraljeva i vladara, pokorava joj se i čini joj ibadet.[1] Kada čovjek sluša nečiji govor, na neki način mu se i pokorava. Ukoliko predavač govori o Uzvišenom Stvo ritelju, Njegovim uzvišenim vrijednostima i vjerskim osnovama, te svojim govorom poziva ljude na put Milostivog, slušalac se tad ustvari zaista pokorava Allahu (dž.š.). Međutim, ukoliko je pre davanje bezvjerničko, nemoralnog karaktera, zloćudno i ukoliko odvraća ljude od vjere, u tom slučaju slušanje takvog govora se ne ubraja u ibadet - već je takvo što robovanje šejtanu.
U jednom rivajetu Božijeg Poslanika (s.a.v.s.), spominje se:
"Onaj ko sluša nekog govornika zaista mu se i pokorava. Ako govornik drži predavanje o Uzvišenom Bogu, zaista se Njemu poko rava i čini Mu ibadet, ali ako govori o Iblisu (tj. drži nemoralno i bezbožničko predavanje) bez sumnje, robuje i pokorava se Iblisu.[2]
Riječ abd ima dva autentična korijena i otprilike kontradiktorna: ljubazan i poslušan/intenzitet i žestina. Značenje prvog korijena je rob i sluga.
Mušrike zovu robovima šejtana i idola, a mu'mine zovu robovima i slugama Uzvišenog Allaha.
Posluš na i mirna kamila se zove El-bairu-l-muabbad. Muabbad znači poslušan. Ravan i utrt put također zovu El-Tariku-l-Muabbad. Tariku muabbad označava put koji je svakodnevnim hodom pješaka i prolaznika postao mekan i utrt. Drugi korijen ove riječi znači kuvvet i moć ili čvrstina i izdržljivost. Kada je štof ili platno čvrsto i debelo kaže se: ovo platno ima debljinu i čvrstinu.[3]
b) Terminološki:
Neki su rekli da se ibadet sastoji od krajnjeg ukazivanja poštovanja, što niko drugi ne zaslužuje osim Svevišnjeg Allaha, jer najveći nivo poštovanja nije dozvoljeno iskazivati osim prema onom koji posjeduje apsolutnu darežljivost i milosrđe, a osim uzvišenog Allaha niko drugi ne posjeduje ova svojstva.[4]
Ova definicija nije kompletna, jer sa jedne strane ne obuhvata namaz običnih ljudi koji jeste ibadet, ali bez najvišeg ste-pena poštovanja, a, sa druge strane, obuhvata poštovanje prema mezarima evlija koje ujedno sadrži i najviši stupanj poštovanja, dok se to ne ubraja u ibadet. Neki smatraju daje ibadet radnja ili čin koji se protivi željama duše sa ciljem ukazivanja poštovanja našem stvoritelju, Uzvišenom Allahu.[5]
Rahmetli Hadže Nasrudin Tusi, kaže:
„Ibadet je apsolutna pokornost i glorifikovanje Uzvišenog Gospodara, zatim poslušnost i slijeđenje Njegovih najbližih ro bova kao što su to poslanici i iskreni vjernici, te pozivanje na dobro i zabranjivanje zla kao što je to naredio Božiji Poslanik (s.a.v.s.), i na kraju, bogobojaznost se mora shvatiti kao lični štit vjernika."[6]
Ibadet je jedna vrsta skrušene, glorificirajuće i značajne ljud ske veze sa Uzvišenim Stvoriteljem. Ovakav odnos je rezultat spoznaje Svemogućeg Boga. Kada čovjek upozna svog Gospodara kao najsavršenije biće sa najsavršenijim osobinama koji nema nikakvih nedostataka, a svijet shvati kao manifestaciju Njegovog (dž.š.) stvaranja, održavanja, milosti, savršenosti i samilosti on mu se predaje svim svojim bićem.
Ibadet je jedna vrsta komunikacije ili veze sa Uzvišenim Stvoriteljem, veze koja je propraćena poniznošću, zahvalom i glorifikacijom samo Njega, Jednog i Jedinog.
Samo je Allah (dž.š.) dostojan ove vrste komuniciranja. Ibadet Uzvišenom Allahu se dijeli na dvije vrste :
1) Ibadet jezikom, tj. činjenje ibedeta izgovaranjem ili očitovanjem jezikom. Jedan dio ove vrste ibadeta su pohvale i veličanje Svemogućeg Allaha, učenje na rukuu, sedzdi, izgov aranje šehadeta na namazu te izgovaranje "Labeik" na hadžu.
2) Praktični ibadet, tj. činjenje radnji i djela koja su pokaza telj ibadeta. Kijam, ruku, sedžda na namazu, stajanje na Arefatu, okupljanje i činjenje tavvafa oko Ka'be ubraja se u ovu vrstu radnji. Ibadet bilo koje vrste pokazuje da se neka osoba predala i pokorila svom Stvoritelju. Ono što muslimani izražavaju ili iska zuju (u ibadetima) sastoji se od:
· Veličanja (glorifikovanja) Uzvišenog Allaha s Njegovim posebnim i savršenim sifatima ili osobinama.
· Slavljenje Boga (dž.š.) i priznavanje Njegovog savršenstva koje nema apsolutno nikakvih nedostataka.
· Zahvala Milostivom Allahu koji je izvor sve dobrote i blagodati.
· Iskreno robovanje i pokornost Stvoritelju koji jedini zaslužuje da Mu se ibadet čini.
· Priznanje o jedinstvu i neuporedivosti Allaha (dž.š.), te isključivom podobnošću i zaslužnošću da Mu se ibadet čini.[7] U svakom slučaju, u definisanju ibadeta postoje razlike, međutim, ovako se može protumačiti: Ibadet se sastoji od poko rnosti i poniznosti pred drugim bićem, s tim da je to biće Bog ili Gospodar, ili da je neovisno od bilo koga ili bilo čega.
[1] Ibn Manzur: Lisanu-l-arab El-Mohit, s predgovorom Allame šejh Ab-dullaba Alaelija, knjiga br. 4, str. 664-665
[2] Šejh Ali Namazi: Mustedrek Safinatu-l-Bihar, Knjiga br.7, str. 64, po gledajte također u Biharu-l-Anvar, knjiga br. 26, str. 239 i knjiga br. 2. str. 94 i knjiga br. 69, str. 264
[3] Ibn Faris: Muađam Mokajisu El-logat, istraživački rad Muhammeda Abdu-Selama Haruna, knjiga br.4, str. 205-206
[4] Muhammad Ali bin Tahanavi: Kašafu Estelahatu-l-fonun, knjiga br.3, str. 947
[5] Ali bin Muhammad bin Ali Džordani (Gorgani), Ketabu-l-Ta'rifaat, istraživački rad Ibrahima El-Abjarija, str. 189
[6] Hadže Nasirud-Din Tusi, Ahlake Nasiri, s korekcijom i ispravkom Modžtebe Minavija i Ali Reze Hej dar ija, str. 116
[7] Morteza Motahari, Zbirka djela, knjiga br.2, str. 94-97
Smisao ibadeta
Blistavosti
Pitanje obožavanja (ibadeta) toliko je značajno da je čak i sa aspekta časnog Kur'ana stavljeno u ravan mudrosti i smisla stvaranja čovjeka.
وَمَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَالْإِنسَ إِلَّا لِيَعْبُدُونِ
Džinne i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju. (Zarijat 56).
Iako će se na prikladnom mjestu utvrditi da je ovo tek posredni i pripremni a ne krajnji i definitivni cilj stvaranja. Ali, budući da je to jedini put koji vodi do krajnjeg cilja – upoznavanja sa Nužnim Bitkom i spoznajom Boga – i budući da se radi o nužnom i neizbježnom putu, njegova posrednička i pripremna uloga ničim ne umanjuje njegov značaj.
Cijenjeni Šejhul-reis Ibn Sina u ovom poglavlju obznanjuje i pojašnjava smisao ibadeta na svetom putu, i ako čovjek bude svjestan svoga Gospodara i Skrbnika te Ga bude domišljao uvijek prisutnim, nikada neće biti spreman da u Njegovu prisustvu i sa Njegovim alatkama – sve samim Njegovim njimetima – bude prema Njemu pobunjenički nastrojen i nepokoran. A u slučaju da se čovjek ne uzjoguni protiv svoga Gospodara, on će samim tim uspoštovati prava drugih i univerzalne zakone stvaranja te će ujedno time ispoštovati i Božije odredbe. A poštivanje ljudskih prava i odredbi Uzvišenog Boga po automatizmu znači izvršenje odredbi društvene pravde – pri čemu uspostava sistema društvene pravde nije ništa drugo do uspostava sreće i blagostanja svakog čovjeka – a to su upravo ona sreća i potpunost koji predstavljaju prvotni smisao i primordijalni cilj stvaranja čovjeka. Prema tome, ibadet predsatvlja osnovu i korjen svakog blagostanja i savršenstva svakog čovjeka ali on je, također, temelj i osnova svake nesreće i propasti. Zato Ahbab Rušh kaže: ”Dobročinioc i nevaljalac moraju kod svog Gospodara za svoja djela naći odgovarajuću nagradu i kaznu.” Prema tome, nužno je poznavanje počinioca zla ali i putnika svetog puta. A uporedo sa spoznajom i i upoznavanjem treba da ide i činioc koji će čuvati i pamtiti sve spoznato i pojmljeno od zaborava. I upravo iz ovog ugla gledano, ibadet, koji je svojevrsni podsjetnik na Obožavanog, učinjen je nužnim i obaveznim.
E, prema tome, spoznaja Boga osnova je svega, a ibadet je čuvar i zaštitnik toga. Jer ibadet je taj koji ne dozvoljava da se spoznano zaboravi te da čovjek upadne u ralje nemara, zaborava i propasti. A ovaj Ibn Sinaov govor nije ništa do adaptacija i prenošenje ozračja Kur'ana i Sunneta časnog Poslanika, neka je mir na nj i njegovu porodicu, i Imama, mir neka je na njih.
Pojašnjnje rečenog
Kur'ani kerim po pitanju spoznaje i upoznavanja Gospodara u najkraćoj rečenici izriče najveću mudrost.
أَلَمْ يَعْلَمْ بِأَنَّ اللَّهَ يَرَى
Zar on ne zna da Allah sve vidi? (El-'Aleq 14)
Da je čovjek povjerovao u svoga Gospodara, Njega bi onda tretirao Stvaraocem i Ustrojiteljem svake stvari. Ovo uvjerenje upućuje na to da čovjek zna da je Uzvišeni Bog podrobno informisan o Svojim stvorenjima. Pa ukoliko čovjek poluči i uspostavi ovakvo vjerovanje u svojoj duši, onda nema šanse da više upadne u grijeh, prljaštinu i izdaju.
Prema tome, načelo spoznaje činioc je nekršenja prava stvorenja Uzvišenog Boga i razlog je Zakona stvaranja i direktiva Božijih, kao što sve to posljedično čovjeka priječi i zadržava od prelaska granica i kršenja Božijih zakonitosti.
Kur'an, pak, na drugom mjestu ističe:
فَاعْبُدْنِي وَأَقِمِ الصَّلَاةَ لِذِكْرِي
...Zato se samo Meni klanjaj i namaz obavljaj - da bih ti uvijek na umu bio! (Taha 14)
Ukoliko obratimo pažnju na ovaj ajet, biće nam jasno kolika je važnost namaza, među svim ibadetima, u priskrbi odlike sjećanja na Stvoritelja.
Tabatabaijevo - Allah mu se smilovao - pojašnjenje
On navedeni ajet tumači na slj. način: ‘Ukoliko je namaz u kur'anskoj rečenici: “Obavljajte namaz da biste me se sjećali!” spomenut u kontekstu naročitih i specijalnih ibadeta – a imajući u vidu da je ranije u Kur'anu “i ibadet Mi činite” spomenut u općenitoj formi – e, onda će ono kasnije spominjanje ibadeta obavljajte namaz biti u specijalnom kontekstu, zato što se željela istaći izuzetna vrijednost namaza kao ibadeta koji je odlikovaniji i bolji pokazatelj robovanja Bogu od bilo kojeg drugog djela. Namaz unosi spomen Božiji u kalup srca i duševno okrilje. Što će reći da namaz priskrbljuje prisjećanje na Uzvišenog čime uokviruje i uobličuje sva druga djela.’”[1]
S druge strane u Kur'anu se veli:
وَأَقِمِ الصَّلَاةَ إِنَّ الصَّلَاةَ تَنْهَى عَنِ الْفَحْشَاء وَالْمُنكَرِ وَلَذِكْرُ اللَّهِ أَكْبَرُ وَاللَّهُ يَعْلَمُ مَا تَصْنَعُونَ
Obavljaj namaz, namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje namaza je najveća poslušnost! (Ankebut 45)
Namaz krase dvije odlike za koje se, ukoliko se obrati pažnja, može kazati da predstavljaju osnovu svih vrlina i svake sreće, a te dvije odlike su:
1. Namaz je odbojnik duhovnim nečistoćama i nepoćudnostima;
2. On je podsjetnik na Boga u ljudskim srcima.
Ukoliko čovjek u svom duhovnom okrilju uzvjeruje u Istinu i svojim vrlinama priskrbi sebi mjesto među najodabranijim, te na osnovu svoga ponašanja bude među najboljima, takav čovjek zaslužuje nadimak – savršeni čovjek. Isto tako, ukoliko čovjek u svojoj nutrini bude vidio svoga Stvoritelja Onim koji je začetnik i Stvaratalj svega, kao i Onim koji ima uvid u njegove misli, moral i djela – takav čovjek nikada neće zakoračiti nijedan korak na krivu stranu. I zato se zbiljnost i insanijat čovjeka ne može steći osim putem istinskog vjerovanja, valjanog morala i lijepog djela.
Ibadet u Islamu
Nije zgoreg da ovdje pojasnimo pitanje ibadeta i duhovnog uspinjanja prema Uzvišenom, da bi se ovim pobile objede koje su usmjerene prema ibadetu a i da bi se pobila razna izopačenja i novotarije koje su se uvukle u ibadete.
Obožavanje i klanjanje uzvišenom bogu, kao i napušštanje obožavanja bilo kojeg drugog bića mimo Njega, predstavlja temeljno načelo i princip podučavanja svih Božijih poslanika. A s druge strane, podučavanje nijednog poslanika nije bilo lišeno ibadeta. Kur'an časni je ibadet stavio u zaglavlje svih svojih podučavanja i istovremeno mu dao ulogu kamena temeljca spoznavanja Uzvišenog Gospodara . Zato Kur'an u svojoj najasnijoj obznani kazuje:
يَا أَيُّهَا النَّاسُ اعْبُدُواْ رَبَّكُمُ الَّذِي خَلَقَكُمْ وَالَّذِينَ مِن قَبْلِكُمْ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ
O ljudi, klanjajte se Gospodaru svome, koji je stvorio vas i one prije vas, da biste se kazne sačuvali (El-Bekare 21).
I sa islamskog aspekta svaki valjan i čist posao, koji bude obojen Božanskim koloritom, pretvara se u ibadet. Pa će tako učenje, rad na sticanju opskrbe, bilo koji društveni angažman – ukoliko su zarad izvršenja direktiva Uzvišeijim rnog Boga – posigurno imati tretman ibadeta i biće razlogom približenja Njemu.
A Božiji Poslanik u tom smislu veli:
الكاد لعياله كالمجاهد في سبيل الله
“Čovjek koji se trudi u ime Svoga Gospodara, sa stanovišta nagrade i približenja Gospodaru, jednak je borcu na Božijem putu”.
Sa stanovišta Islama nijedan ibadet nije lišen svog moralnog i društvenog aspekta. Po tumačenju Tabatabije svi propisi, odrebe, pravila i ibadeti sadržavaju u sebi svojevrsnu društvenu obaveznost i to tako da ne možemo naći nijedan propis iz islamskog zakonodavstva koji bi bio lišen čovjekove društvene i socijalne odgovornosti.
Kaže se da je srčana koncentrisanost i zaprečavanje od rasipanja misli za vrijeme obavljanja namaza bitan namaski uslov. Prema tome, klanjač bi morao svoje misli, percepcije i osjećanja držati sabrane i pod kontrolom kako bi mogao zapriječiti navalu svoje srđbe i ljutnje i da bi imao moć udupiranja nedozvoljenim strastima i porivima. Namaz je proglas mira i blagostanja svim Božijim robovima.
Neka je selam na nas i na sve dobre Božije robove.
Namaz proklamuje društvenu jednakost i optimistički gleda na Božije robove. Pa se izgovarajući kur'ansku sintagmu ijjake ne'abudu – Bože naš mi smo tvoji robovi i mi tebe obožavamo. Zatim ijjake neste'in - Bože naš mi samo i isključivo od Tebe pomoć tražimo, Ili ihdina sirat el-musteqim - Bože naš uputi nas na pravi put – mi tada zapravo molimo: Bože naš mi ne tražimo uputu samo za sebe, svoju porodicu, grupu i istomišljenike već uputu išćemo za sve Tvoje robove. Na sve njih Bože naš usmjeri svoju pažnju i svima njima podari spas. Da bismo se potom uticali Bogu: gajr el-magdubine – Bože naš ne učini nikoga od nas onima na koje si se rasrdio.
Prema tome, ibadet sa stanovišta Islama nikada nije udaljavanje od zajednice i društvenih aktivnosti i obaveza, već, naprotiv, ibadet označava uključivanje u društvene aktivnosti. Ibadet označava pregnuće za sve druge, kao što je i saosjećanje u bolu drugih i nastojanje u otklanjanju tog bola. Ibadet je simbol preuzimanja svestrane odgovornosti.
Zato se ibadet sa stanovišta Islama sastoji iz dva dijela i dva elemnta koji zajednički moraju biti upregnuti.
a. Ljuštura i vanjština ibadeta,
b. Duša i zbilja ibadeta,
Ono što jezikom i drugim vanjskim dijelovima tijela činimo predstavlja vanjski kalup i okvir ibadeta.
No, ono što se od ibadeta razumije i što veže činioca i njegov ibadet predstavlja dušu i zbilju ibadeta. Ukoliko duša ibadeta ne bude u paru s svojim kalupom ne samo da neće doprinijeti napretku i procvatu izvršioca ibadeta, već će postati faktor njegova nazatka. Biti će poput tijela bez duše, i koliko god tijelo duže bude stajalo, više će zaudarati i trūhnuti. Upravo zato je naš poslanik, neka je mir na nj i njegovu porodicu, kazao:
Pobožnjaci neznalice slomili su mi kićmu.
Što će reći da su mu kićmu slomili alim bez djela, učenjak bez vjere i džahil pobožnjak.
Prijatelj istine
Sve čovječije moralne i društvene vrline imaju korjen u ibadetu i robovanju Bogu i ni u čemu drugom. Ukoliko je čovjek uvjeren u to da je njegov Bog onaj koji vidi, koji čuje, koji sve zna i koji nad svim ima moć – on nikada neće biti kršilac zakona, nikada neće gaziti tuđa prava. Ukoliko takav zna da Bog ne voli razotkrivanje nečega kod drugih, nikada neće razotkrivati tuđe mahane, a niti će se radovati otkrivanju tuđih mahana. Sjećanje na Boga smiruje srca i daje im nadu – i u ono je činioc svakog dobra i svake ljepote.
Kada Imam Ali - mir neka je na nj - u svojoj 22. hutbi (Nehdžul belage) zbori o ibadetu i njegoim izvršiocima, tako lijepo to čini da svakog čovjeka čini privrženikom i zaljubljenikom ibadeta i bogoštovlja. On veli:
Sjećanje na Boga smiraj je za srce i dušu, u sjećanju je plodno tlo za manifestaciju Božiju u duši čovječijoj. Ibadet čovjeka čini pripravnim za ozračje Božije u nutrini njegovoj. On tada u nutrini svojoj opći sa Njim otkrivajući mu tajne svoje. Intimno njegovo druuženje s Gospodarem svojim krije vrijednos veliku
Zaista je uzvišeni Bog sjećanje na Se (zikr) učinio čišćenjem i pozlaćivanjem srca. Srca nakom njihove obamrlosti i sljeposti – progledavaju, čuju poruke istine i kadra su vidjeti zbilje Carstva nebeskog (Melekuta). I nakon stanja pobune i obijesti srce ovakvo kadro biva primiti istinu, vraća se iz stanja inata i tvrdoglavosti i postaje upokoreno istini i zbiljama Božanskim.
Da to je tako bilo i tako će biti, jer je u pitanju jedan od zakona Božijih i čvrsto utemeljenih pravila Njegovih, koji važe u svakom mjestu i vremenu, sa živim Božijim poslanikom ili bez njega. Bilo je i ima Božijih robova koji u nutrinama srca svojih opće sa Njim i kazuju Mu tajne svoje te putem umova svojih komuniciraju sa Njim, a on im, zauzvrat, raskriva tajne carstva Svojega.
Ovaj govor bjelodano ukazuje na to da nutarnje sjećanje na Boga srca čini pripravnim za nadahnuće i čini ga prijemčivim za općenje i šaputanje sa svojim Uzvišenim Gospodarem .
Slušanje također može biti zikr
Mevlana veli da zikrenje uzvišenog Boga biva razlogom općeg napredovanja i svrsishodnijeg življenja. Ne bude li sjećanja na Boga, neće biti ni duhovnog ni misaonog uzdizanja, a bez misaonog uzdizanja nema ni plodonosnog zikra. Zikr i misao imaju sličan saodnos poput drveta i ploda drveta (voćke), kada nijedno od njih bez onog drugog nema nikakve vrijednosti.
Puno zborismo, a sad ostani i promisli,
bude li ti misao ustajala, sa zikrom kreni
Zikr je misaona hrana što leprša,
zikr pretoči u sunce za kojim žudi ucviljena duša
Mevlana veli da smo mi dovoljno zborili ali sada treba težit za shvaćanjem stvari i stizanju do Istine, hodeći putem misli do srca. Vidiš li da ti je misao nepokretna i da nema moći da poskoči i istine dosegne, okeni se zikru, pruži potrebite ruke prema Nepotrebitom, pusti suzu iz oka svog pa da te oblije rahmet Istinitoga koji će ti propupati i ozeleniti misao tvoju. Zemlja bez kiše je mrtva a trava spržena. Srce bez suze, oko je mrtvaca, i iz nj ruže istine nikada procjetati neće. Mevlana nas obavještava da zikr našu misao i razum pokreće i provjetrava. Zikr je poput Sunca koje nas blagodari svjetlom i energijom koja nam život znači. Sunce je to koje ucviljenu dušu obveseljava. Zato su fikr (misao) i zikr (sjećanje) dvije stvari poput dva krila koja čovjeku omogućavaju da leti prema svojoj sreći i savršenstvu.
Na šta časni Kur'an ukazuje?
Kada Kur'an časni hoće da nam ukaže na one koji su posjednici visoke mudrosti, onda ovu skupinu definiše upravo kroz navedene dvije odlike fikr i zikr. Pa nam tako veli:
ِنَّ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَاخْتِلاَفِ اللَّيْلِ وَالنَّهَارِ لآيَاتٍ لِّأُوْلِي الألْبَابِ
U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene, (Ali–'Imran, 190)
Da bi još o posjednicima mudrosti (ulil elbab) kazao:
الَّذِينَ يَذْكُرُونَ اللّهَ قِيَامًا وَقُعُودًا وَعَلَىَ جُنُوبِهِمْ وَيَتَفَكَّرُونَ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ رَبَّنَا مَا خَلَقْتَ هَذا بَاطِلاً سُبْحَانَكَ فَقِنَا عَذَابَ النَّارِ
Za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri! (Ali–'Imran, 190)
Što će reći da zikr znači sjećanje na uzvišenog Stvaraoca Kreacije u svojoj nutrini, a fikr označava razmišljanje o Njegovu djelu i Njegovoj Kreaciji.
Učinci zikra
Kur'an časni smirenost srca jedino vidi u sjećanju na jedinu Istinu (Hakka).
الَّذِينَ آمَنُواْ وَتَطْمَئِنُّ قُلُوبُهُم بِذِكْرِ اللّهِ أَلاَ بِذِكْرِ اللّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ
One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah pomene, smiruju - a srca se doista, kad se Allah pomene smiruju!( Ar–Ra'd, 28).
Mi ne znamo kakvo značenje i smisao ima smireno srce i spokojna duša, ovdje, na Ovom svijetu, tek vidimo izraze koje percipiramo u liku smirenosti koju zadobijemo kad usposjedujemo novac, položaj, veliku kuću, lijepu ženu – no, ono smireno srce nikada se ne može usporediti sa ovim dunjalučkim smirajima. Taj duhovni smiraj potiče od pronalaska Uzvišenoga i Njegovih lijepih imena u srcu duhovnog putnika. Taj smiraj i spokojstvo namiču se u sjeni Kur'anske sintagme:
وَعَلَّمَ آدَمَ الأَسْمَاء كُلَّهَا
I pouči On Adema Imenima svim (Beqare, 31).
Rečeno spokojstvo proizlazi iz viđenja Istine i neviđenja ničeg drugog. Duša duhovnog putnika (sālika) viđenjem svjetlosti Istine i doživljavanjem manifestacije i ozračja te Istine i sama biva ozračena i prosvijetljena te tada dokučuje značenje kur'anske sintagme Allah je svjetlo Nebesa i Zemlje (Beqare...). To je ona smirenost koju duhovni putnik osjeti kada se približi svome Gospodaru:
سُبْحَانَ الَّذِي أَسْرَى بِعَبْدِهِ لَيْلاً مِّنَ الْمَسْجِدِ الْحَرَامِ إِلَى الْمَسْجِدِ الأَقْصَى الَّذِي بَارَكْنَا حَوْلَهُ لِنُرِيَهُ مِنْ آيَاتِنَا إِنَّهُ هُوَ السَّمِيعُ البَصِيرُ
Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. - On, uisitinu, sve čuje i sve vidi. (El–Isra', 1)
لَقَدْ رَأَى مِنْ آيَاتِ رَبِّهِ الْكُبْرَى
Vidio je najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara (El-Nedžm, 18) .
Znakove Božijeg stvaranja spomenute u gornjim ajetima može dosegnuti svaki učenjak, ali neposredne Božije znakove – poput: Vidio je najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara – mogu vidjeti samo posjednici sjećanja na Boga (Ehl-i zikr). To su oni čije misli su posljedica zikra, a ne oni čiji je zikr posljedica njihovih misli – iako su ovo dvoje u početku putovanja interaktivno bili uvezani. Što znači, dokle god misao ne bude uzrok i povod zikru, taj zikr neće vrijediti. Prema tome, pri prvim koracima misao je ta koja potiče i porađa zikr, i kada zikr postane valjan, on će u obratnom smjeru pozitvno zračiti na misao, ali budući da dalje misao ne može djelovati na polju stvorenog – jer se sada plan djelovanja premješta na ono Božansko – dalje nastupa zikr.
I ovo je stvar koja je u vjeri potpuno dokumentovana. Imam Husejn u svojoj čuvenoj arefatskoj dovi moli:
Bože moj Ti si nam naredio da promatramo i razmišljamo o učincima Tvoga stvaranja. Motrio sa, falinke ni greške u njemu nisam našao – ali veliki Bože moj susret s Tobom kroz stvorenja Tvoja još me više udaljava od Tebe. O Milostivi, oprosti mi i zaodjeni me u odjeću Tvoje svjetlosti, podari mi nutarnje prosvjetljenje i uputu da bih Te neposredno posjetio, a ne preko Tvojih stvorenja. O Bože moj, a kad si Ti to bio odsutan da bih tražio dokaz koji bi me upućivao ka Tebi? Moj Bože, ta zar uopće mimo Tebe postoji nešto pojavno a da nije Tvoje. Pa nije li cjelokupna Kreacija Tvoje djelo i učinak Tvoj, i nije li sve sve što postoji stvoreno voljom Tvojom.
Primjer:
Da bi smo napravili usporedbu fikra i zikra valjalo bi to uporediti s odnosom duše i tijela. Duša čovječija je produkt i djelo tijela njegova, ali čim duša zakorači u okrilje bitka i navuče na tijelo odjeću egzistencije, u okrilju tijela se razvija, da bi nakon nekog vremena postala nadzornik i upravitelj nad tijelom. Upravlja neko vrijeme njime da bi ga najzad napustila kada odlazi u svijet vječnosti, gdje nastavlja svoj trajni i zbiljski život. Upravo kao što Mulla Sadra o vezi duše i tijela kazuje: Duša čovječija rađa se iz tijela a nastavak življenja i trajnu opstojnost svoju duguje svijetu transcendentalnog i onostranog, svijetu koji joj je po biti njezinoj srodan.
E zikr je isto tako na prvoj dionici puta potčinjen fikru, ali je u nastvku već ovisan od Sjećajućeg (Mezkur), a ne od od onoga ko se sjeća (Zakir) - da bi stigao u stadij kada se sve troje sjećanje, sjećalac i sjećano (zikr, zakir i mezkur) stapaju u jedno čime uspostavljaju naročito jedinstvo – tada se zikr gubi u zakiru, a zakir biva utrnut (fena) u Mezkuru.
Učinak zikra u duši zakira
Kada Kur'an govori o zikru, onda on kazuje i o vanjskom zikru (zaheri) i o njegovim učincima na nutrinu čovjekovu. Pa tako ono kur'ansko: Obavljate namaz da biste se sjećali upućuje na izvanjski zikr, što je upravo onaj namaz sa svojim izvanjskim aktivnostima, da bi dalje poručio: ...ovaj namaz sprečava svoga izvršioca od činjenja loših djela i drži ga čistim. Da bi potom nagovijestio nutarnji zikr:
وَاذْكُر رَّبَّكَ فِي نَفْسِكَ تَضَرُّعاً وَخِيفَةً وَدُونَ الْجَهْرِ مِنَ الْقَوْلِ بِالْغُدُوِّ وَالآصَالِ وَلاَ تَكُن مِّنَ الْغَافِلِينَ
I spominji Gospodara svoga ujutro i naveče u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi nemaran. (El-Araf, 205)
Učinak ovog zikra je taj da on ne dopušta da čovjekovom duša ovlada nemar i da ona postupno korak po korak odluta u zaborav svoga Gospodara. Riječju, imamo dva zikra: zikr bātini i zāhiri – i oba ona ostvaruju svoje učinke u duši putnika na duhovnoj stazi prema Uzvišenom Allahu. I ovi naročiti učinci, redosljedno, bivaju razlogom da se duhovni putnik (sālik) korak po korak sve više približava Allahu - slavljeno je ime Njegovo - sve dok kao insān-i kāmil ne stigne u Njegov zagrljaj.
Mevlana, također, ovim povodom daje lijepa pojašnjenja, od kojih ćemo neka ukratko spomenuti.
Učinci zikra u Mevlaninim stihovima
Mevlana prenosi anegdotu s čovjekom koji je neprestano dove upućivao i zikr činio izgovarajući: ja rabbi, ja rabbi utopivši se u to izgovanje, a šejtan donosi odluku da ga istjera iz ovoga lijepog hâla. Otišao je, tako, do njega i kazao mu: “Toliko si se do sada Bogu obraćao, pa čuh li kakav odgovor od Nj?” On reče: “Ne!” “Možda Bog neće da usliša tvoje dove, a sada idemo, nemoj više uprazno izgovarati ono svoje ja rabbi, ja rabbi!” I tako šejtanov govor ostvari učinak na pobožnjaku te on odluči da više Bogu ne upućuje dove, kada od Gospodara svjetova začu tajnovitu poruku: Pa ti u biti s Našim dovama dolaziš u Naše predvorje, i da te Mi ne želimo pa ti uopće ne bi mogao ni moliti, suze puštati niti tajne svoje otkrivati – i zato nastavi sa onim svojim: ja rabbi, ja rabbi!
Jedan je noću Allah, Allah... izgovarao
Da bi na usnama svojim slatko kušao
šejtan mu kaza – najzad puno si upućivao poziv:
Allah, Allah...pa gdje je više odziv
Rekoh – odziva nema
Plašim se da sam odbijen s vrata
No Bog na ovaj izgovor odgovor mu dade
Svako tvoje Allah, Allah odziv je Naš
Potrebitost, bol i izgaranje tvoje kurir je Naš
Naše zamke i tvoje traženje
Naše je privlačenje i stopala tvog jačanje
Tvoj strah i ljubav laso (uže) je Naše
Ispod svakog tvog Bože moj odzivi su Naši
Kur'an zato ističe:
إِنَّ الَّذِينَ اتَّقَواْ إِذَا مَسَّهُمْ طَائِفٌ مِّنَ الشَّيْطَانِ تَذَكَّرُواْ فَإِذَا هُم مُّبْصِرُونَ
Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se, i odjednom dođu sebi. (El-Araf, 201)
Dakle bogobojazni, čim ih spopadne šejtansko nagovaranje, sjete se i upravo u tom momentu dođe im Božanska pronicljivost (basiret), a budući da šejtan nad robovima Božijim nema upliva
إِنَّهُ لَيْسَ لَهُ سُلْطَانٌ عَلَى الَّذِينَ آمَنُواْ وَعَلَى رَبِّهِمْ يَتَوَكَّلُونَ
On doista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svoga pouzdaju. (El-Nahl, 99)
Imam Ali učinke zikra ovako tumači:
Zaista je Allah, Hvaljeni i Uzvišeni, učinio da sjećanje na Njega čisti srca. Ona zahvaljujući tome čuju nakon što su bila gluha, vide nakon što su bila slijepa i pokoravaju se nakon što su bila neposlušna. (Nehdžul belaga; 220. hutba)
I. Meleci Božiji kontaktiraju sa zakirima
Čovjek koji se Boga stalno sjeća uspostavlja vezu sa nevidljivim nadmaterijalnim svijetom, duh njegov nadilazi materijalne sfere i otvoreno vidi svijet meleka i sa njima opći i razgovara.
II. Njima se spušta smiraj i spokoj
Imam Ali kao drugi plod i učinak zikra i prisjećanja na Allaha spominje smirenost. I potpuno je jasno da kada čovjek ostvari vezu sa carstvom nebeskim (melekut ‘ālem) i kad nađe utočište kod Onog koji je neograničene moći i osvane u svijetu nadmaterijlanog, koji je neuporedivo veći i sadržajniji od Ovog svijeta materije, onda nema mjesta da se pri njemu nađe ikakva strepnja i uznemirenost. On tamo biva obaviješten o svim mogućim događanjima i zbivanjima u ovom materijalnom svijetu i tako zna šta će se sve još dogoditi. Prema tome, pri njemu nema straha da bi bio zaokupljen brigom, strepnjom i neizvjesnošću. I tako je on u hladu sjećanja na svoga Gospodara obdaren smirenošću i spokojem.
III. Otvorene kapije nebeskih blagodati
I ovo je jedno od jasnih kur'anskih obećanja koje kaže da ukoliko ljudi stanovnici naselja budu uzvjerovali i imadnu bogobojaznost njima će se otvoriti kapije nebeskih Božijih blagodati odakle će im biti darovana njihova skrb. A ljudi zikra, oni koji se stalno sjećaju Allaha Uzvišenog, nikada nisu lišeni ovih blagodati, njima su nebesko-zemaljske kapije uvijek otvorene. Osim toga, njih prati oprost Božiji i lijepo boravište kod Njihova Gospodara.
IV. Njima je pripremljeno posebno mjesto kod Njihova Gospodara
Uzvišeni jasno ističe:
فَاذْكُرُونِي أَذْكُرْكُمْ
Sječajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti (Bekare, 125).
Jasno je ovdje da to Božije prisjećanje nas podrazumijeva jednu izuzetnu nagradu. Zato Imam Ali napominje da je za one koji se sjećaju Allaha i koji robuju veličini Njegovoj, Uzvišen i Slavan je On, njih čeka naročit položaj i plemenit status.
V. Uzvišeni Gospodar stalno je obaviješten o njima.
Božija informisanost i njihova plemenitost nisu u onom uobičajenom smislu, jer, najzad, Gospodar svojim znanjem obuhvata sva svoja stvorenja: od onih nepokretnih, biljaka, životinja do ljudi. Ne, ovdje se radi o posebnom, neposrednim Božijim nadzorom i čuvanjem. Uzvišeni Gospodar je njihov branitelj i zastupnik. Kako bi to Imam Husejn - mir neka je na nj - kazao: “Bože moj svojim planiranjem i nadziranjem mojih stvari oslobodi me mog planiranja i nadziranja.”
Dakle, ova je skupina svoj izbor u svim životnim pitanjima stavila na raspolaganje svom Gospodaru, i sve što nije On oni to ne vide. I zato Bog Svojim neograničenim znanjem, moću, milošću i plemenitošću preuzima upravljanje nad svim njihovim životima, stvarima i poslovima. A jasno je što god bude predmet Božije moći, blagoslova i milosti to mora biti prefinjeno i lijepo. Koliko li je sve Njegovo dragocjeno, vrijedno, opstajuće i vječno!?
VI. Trud njihov razlog je Božijeg zadovoljstva
Jedan od mnoštva učinaka ibadeta je i taj da što god pobožnjak više čini ibadet, dalji je od šejtanskih kandži a bliži Božijem zadovoljstvu. Njihov rad i trud prijemčivi su kod Allaha koji je zadovoljan sa njima. Još na Ovom svijetu oni su predmet Božanskog melekutskog zova i svakog trena u ušima njihovih duša odzvanja glas:
يَا أَيَّتُهَا النَّفْسُ الْمُطْمَئِنَّةُ ارْجِعِي إِلَى رَبِّكِ رَاضِيَةً مَّرْضِيَّة فَادْخُلِي فِي عِبَادِي وَادْخُلِي جَنَّتِي
A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj! (El-Fedžr, 27-28)
Ovaj Džennet pripada Uzvišenom Bogu i Njegovom nebeskom carstvu– a budući da Bog nadilazi vrijeme i prostor, Dunja i Ahiret – stoga, gdje god je Bog, tu je i Njegov Džennet. A pošto i sam Džennet nije podređen vremenu, odlazak nekog Bogu odanog i privrženog u Džennet ne zahtijeva neko specifično vrijeme. Prema tome, nema ništa sporno u tome da ovakvi još na Ovom svijetu uzivaju blagodeti Božijeg Dženneta. U zbilji, oni nisu ni tražili taj Džennet, oni su tražili njegova Vlasnika.
VII. Položaj njihov kod Boga je hvale vrijedan
Njihov status i položaj je takav da on biva razlogom hvalenja i divljenja Božijeg, hvaljen i slavljen je On. Njihov položaj nije više skopčan s ovim profanim materijalnim svijetom. Njihov položaj zadire u zbilje Carstva nebeskog (melekuta). A to je položaj koji proističe iz znanja lijepih Imena Božijih. To je, zapravo ovaploćenje one čuvene Kur'anske formule ...i poduči on Adema Imenima svim[2] - gdje im se sve otkriva lijepim jer ništa nema druge manifestacije osim Božijih lijepih Imena – o donjih se ne stiže ničim do potpunom poslušnošću i pokoravanjem zakonima Uzvišenog Allaha.
VIII. Oni predosjećaju povjetarac primljene dove
Jedno od naročitih stanja Božijih odabaranika je i to da oni osjećaju miris povjetarca primljenih molbi i dova koje su uputili svome Gospodaru. Kada ovi pruže ruke prema Njemu, čulima svojih duša i zbiljom svojih imâna – čuju jeku iz Svijeta uzvišenog i tajnovitog (Melekuta) te stiću uvid u Svijet tajnovitog. Oni su počupali zastore grijeha i nečistoća i odbacili ih nastranu i utekli se od njihovih ružnih i zaudarajućih mirisa te su bili kadri primiti povjetarac milosti i rahmeta od svog Voljenog. Njihovo ponizno moljenje, dnevni trud i noćno ljubavno šaputanje urodilo je plodom cvjetova i behara proljetnih, radosnih nagovještaja svoga Gospodara. Svi njihovi napori i odricanja pod svjetlom ibadeta bivaju zaboravljeni i neutralisani.
Noć odabranika Božijih svjetlo je dnevno svijeta,
zvijezde ne čine noć mrklom odista.
Upravo zbog ovih i drugih učinaka, koji nam ni napamet ne padaju, o kojima cijenjeni Ibni Sina zbori, da bi se spoznalo i prisjećalo Svetog Zakonodavca, treba načiniti i ustanovti zakon da ljudi ne bi pali u nemar i zaborav te da ne bi krenuli s kršenjem propisa i granica dozvoljenog – a taj zakon ne može ništa drugo biti do ibadet i Sunnet poslanikov – koji iznutra čisti i popravlja ahlak, usavršava djelo i ponašanje – te finalno kod čovjeka ishoduje napredak i pokornost – a izvana obezbjeđuje nagradu ili kaznu, da bi se sankcionisanjem osigurala garancija za valjano provođenje; čime bi se, uz ibadet, propisi šerijata čuvali i poštovali.
IX. Tajna ponavljanja
Nakon što je cijenjeni šejh Ibn Sina pojasnio osnove pravnih aspekata ibadeta, on ukazuje i na jednu drugu stvar, a to je: ukoliko smisao ibadeta bude valjano predstavljen te sadržina i mudrost njegovih propisa ispravno upoznata – u sjeni takvog razumijevnja biće moguće raskrivanje tajne ponavljanja ibadeta. Zašto se npr. dnevno mora klanjati pet namaza, ili zašto svake godine treba platiti obavezni zekjat ili ispostiti mjesec Ramazan? Ukoliko smisao ibadeta bude jasan, biće jasan i smisao njegova ponavljanja – jer i smisao ovog drugog nije ništa do ponovljeni smisao onog prvog – ovo unatoč tome što je istovremeno jasno da je čovjek posjednik brojnih perceptivnih moći i različitih odlika, različitih osjećanja i emocija, te da svaka od tih različitih moći i odlika ispoljava različita stremljenja i prohtjeve i pretjerano ispoljavanje bilo koje od tih moći može biti razlogom poremećaja i neuravnoteženosti drugih moći i potencijala.
S druge strane, čovjek živi u zajednici gdje je prinuđen na saradnju i zajedništvo. To ima za posljedicu – na temelju raznolikih ljudskih sklonosti i želja usljed različitih običaja i naravi – da se neki ljudi nađu na suprotinim pozicijama svojih sklonosti i želja te to uzrokuje raskole, sporove, sukobe, pljačke i ubijanja.
S treće strane, jedan narod, ili država, koji osjeća da je moćniji od nekog drugog naroda posegne za silom i napadne na taj slabiji narod ili državu.
Unajkrećem, navedeni faktori skopčani s drugim činiocima, unutarnjim i vanjskim, utiču na to da čovjek zapadne u nemar te da zapostavi i zaboravi sveti duhovni put – što na koncu uzrokuje zaborav cijelog Zakona. A sa zaboravom Zakona padaju i urušavaju se koncept življenja i društveni sistem. Zato je Uzvišeni Allah u ulozi Zakonodavca (šār‘a maqdus) propisao obaveznim ponavljuće ibadete, da bi se čovjek stalno sjećao Boga te da, na temelju toga, ne zaboravi zakonske odredbe, da mir i spokojsvto ne pretvori u rat i krvoproliće, i da, najzad – na tragu smisla svog stvaranja, sučeljen sa svojim raznolikim međusobno suprostavljenim prohtjevima i stremljenjima – sebe ne izgubi i ne ode u propast.
O nužnosti zakona
Eto tako mudri Ibn Sina na ovom mjestu veli da je ibadet upravo sukus djelovanja u skladu s propisima Božijim i upokoravanje sebe Božijim naredbama i zabranama koje su obznanjene putem Njegovih Poslanika, te da nužna ponavljanja tih ibadeta ishoduju pravednosću, a pravednost sama po sebi uspostavlja i obdržava život ljudske vrste. Odista nezaboravljanje Allaha samo po sebi dovodi do poštivanja postulata pravde, tuđih prava i ostalih valjanih propisa – a pravednost, po automatizmu, vodi opstanku i čuvanju ljudske zajednice. I ne samo to, budući da pravednost neposredno utiče na opstojnost ljudske vrste, ljudska vrsta biva razlogom opstojnosti i kretanja Nebesa i Zemlje – jer, kako se u hadisu kaže: Na pravdi opstoje Nebesa i Zemlja! Što će reći da je pravednost razlog obrdžavanja i egzistencije Nebesa i Zemlje.
Kur'anska utemeljenost
Kur'an-i kerim zbori neposrednoj korelaciji između istine u Kreaciji i čovjekovih poriva te ističe da ukoliko bi istina slijedila čovjekove hirove i porive, nastali bi nered i anarhija na nebesima i Zemlji
وَلَوِ اتَّبَعَ الْحَقُّ أَهْوَاءهُمْ لَفَسَدَتِ السَّمَاوَاتُ وَالْأَرْضُ وَمَن فِيهِنَّ بَلْ أَتَيْنَاهُم بِذِكْرِهِمْ فَهُمْ عَن ذِكْرِهِم مُّعْرِضُونَ
Da se Allah za prohtjevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i na Zemlji i u onom što je na njima; Mi smo im dali Kur’an, slavu njihovu, ali oni za slavu svoju ne haju. (Mu'minun, 71)
On nadalje, tumačeći upravo ovaj ajet, istiće: Kada bi istina slijedila ljudske želje te kada bi dopustila da svijetom zavladaju njihova kriva uvjernja, da se obožavaju njihovi kultovi, da se poslaničke poruke odbace, da se zanegira Sudnji dan a da se, zauzvrat, sve strasti i ljudske perverzije do kraja ižive- da li bi istina ostalim stvorenjima takvo šta dopustila? To jest, da li bi dozvolila tim stvorenjima da skrenu sa putanje i misije za koju su predviđeni. Jer, najzad, između njihove istine i ljudske istine ne bi trebalo da bude razlike. Pa bi se tako Zemlja i Nebesa sučeljili s različitim težnjama, što bi dovelo do njihovog iskakanja iz njihovih zakonskih orbita, a prirodno je da sve što izađe iz svog sistemskog okvira da će na koncu dovesti do općeg nereda i kolapsa u cijelom nebeskom sistemu.
A kao što svi znamo porivi i strasti ne počivaju ni na kakvim zakonitostima niti regulama osim na nesputanim željama i čežnjama, a dodaju li se tome ljudske razlike i mnoštvo ljudi i ćudi, zna se kuda bi sve to odvelo.
Podrobnije objašnjenje rečenog:
Čovjek je samo jedno od stvorenja posojeće Kreacije i njegova opstojnost skopčana je sa egzistencijom cijele te Kreacije. Čovjek kao takav, po svojoj prirodi i krajnjem cilju svog stvaranja, treba da dosegne vječnu sreću i spas. No, za stizanje do rečenog cilja čovjek se mora, poput svih ostalih stvorenja, kretati za nj planiranom i zacrtanom putanjom i orbitom. Upravo, u skladu stim, ne može se nikako dogoditi da se čovjek kreće kuda on hoće i putem kakvim mu je volja a da opet stigne do zacrtanog cilja. Naprotiv, on se mora kretati upravo onom stazom i dionicama puta kako mu je to Svevišnji označio i markirao.
E prema tome, Kreacija je svojim općim ustrosjtvom čovjeku i njogovu bitku podarila alatke i instrumente – put jasan i obilježen (satkan od ideoloških, moralnih i djelatnih smjernica) – za stizanje do njegove konačne sreće i savršenstva. I taj put ispostavlja se kao veza između čovjeka i njegove krajnje sreće, a njegovo drugo ime jeste Dīn ili Sunnet, i on je tako dizajniran da ispunjava zahtjeve i potrebe kako onog općeg Univeruma, tako zahtjeve i potrebe specifičnog ljudskog bitka. Drukčije kazano, možemo taj posredni put imenovati i fitretom[3], odnosno posrednom alatkom, kojom se u potpunosti slijedi logika općih zakona Kreacije i Univerzuma.
A to je upravo ono na šta je Allah, Uzvišen i Slavan je On, ukazao:
Okreni lice pravoj vjeri, fitretu Allahovom, prema kojem je On stvorio ljude ; nećeš vidjeti promjene u Allahovom stvaranju, to j vjera postojana. (Er-Rūm, 31)
Dakle postojana i čvrsta vjera Islam označava iste one smjernice (fitret) prema kojoj je Uzvišeni ustrojio kako čovjeka tako i cijelu Kreaciju. Drugim riječima, ljudske ispravne želje i težnje istovjetne su onima pretočenim u vjeru ali i onima koje posjeduju dijelovi cijele Kreacije.
Prigovor 1:
Sada se nameće pitanje odakle možemo razumjeti da opći sistem Kreacije i specifični ljudski sistem funkcionišu po istovjetnim načelima i dišu istom dušom?
Odgovor 1:
Sve ljudske egzisencijalne alatke i instrumenti, koji su čovjeku dati na raspolaganje kao što su dati i drugim stvorenjima, ne ostavljaju ga bez nužnih životnih smjernica i uputa.
Prigovor 2:
Odakle možemo razumjeti da su naše egzistencijalne alatke (osjetila, razum, fitret i druge moći – op. prev.) opskrbljene takvim sposobostima i smjernicama?
Odgovor 2:
Naime, biva jasnim da težnje naših egzistencijalnih alatki, ustvari, predstavljaju zakone i smjernice koji ne trpe promjene (lā tugajjiru) – univerzalnog su karaktera – i oni struje i kolaju kako cijelom Kreacijom tako i njenim djelićem zvani čovjek. Iza svih njih stoji Moćni i Mudri Kreator i Planer koji im daje strategiju i potporu u hodu ka njihovom krajnjem cilju i ishodištu – sreći i potpunosti.
Na osnovu rečenog biva jasnim da ukoliko bi istina slijedila ljudske strasti i prohtjeve onda ništa drugo nije moguće do da se svi dijelovi i kompnente Kreacije potpuno promijene, njihovi uzroci i posljedice bili bi zamijenjeni za neke druge uzroke i posljedice. A s druge strane njihove uređene veze prometnule bi se u neuravnotežene i anarhične relacije, gdje bi svaki dio Kreacije, poput neke ljudske jedinke, djelovao po vlastitom nahođenju. Jasno je da bi ovakve promjene u svijetu koji nas okružuje bile jednake anarhiji i neredu – jer prepustiti nebesa i Zemlju na svakodnevno upravljanje volji svakog od njih ne bi vodilo ničemu drugom do propasti i kolapsu cijelog sistema Kreacije. Jer aktuelni sistem cijele Kreacije i njegovo upravljanje iz svijeta Zapovijedi (Emr) čine jednu cjelinu, i neće biti da čovječanstvo i svijet koji ga okružuje obituju kao dva odvojena sistema.[4] Jasno je da sinhronizovanost u funkcionisanju pojedinih dijelova Univerzuma nužno podrazumijeva i stanovitu vezanost i zakonomjernost. Bez postojanja nekog zakona korelativnosti među njima, uopće ne bio moguć kontakt među njima a kamoli sinhronizovan rad.
I upravo je isti gore spomenuti zakon taj koji daje garanciju opstanka i ima funkciju izvršenja i ponavljanja ibadeta. I on je poput konca koji uvezuje bobke tespiha koji vrši nadzor i kontrolu svakog njegovog dijela (bobka), shodno mjestu i funkciji koju svaki od njih treba da obavlja.
[1] El – Mizan, 14. sv. 195. str. (na perz. j. )
[2] Adem je ovdje simbol svih visoko produhovljenih ljudi s kojima je Bog zadovoljan, a Imena su simbol svih Nebeskih zbilja, a ne ovodunjalučkih stvari kako se to uobičajeno poima (op. prev.)
[3] Primordijalna ljudska priroda iliti Božanska nit položena u ljudsku bit kojom čovjek, bez ikakve vjerske naobrazbe, fitret je taj putem kojeg čovjek razaznaje osnovne životne smjernice, razlikuje dobro od zla, pravedno od nepravednog...(op. prev.)
[4] El-Mizān, sv.15, komentar 71.ajeta sure El-Mu'minun.
| |
