KERBELSKA REVOLUCIJA

Razlozi za Husejnov ustanak, koji su se javili na samom početku Muavijine vladavine iz dana u dana postajali sve brojniji. Sin Ebu Sufijana je osvojio vlast i radio da je učvrsti eliminirajući osobe koje bi je mogle ugroziti. On je bio taj koji je organizovao trovanje hazreti Hasana, ubistva Poslanikovih ashaba koji su podržavali hazreti Alija i koristio se državnim novcem da “kupi” one ashabe koji bi mu mogli biti od koristi. O svemu tome hazreti Husejn nije šutio. Kada bi ga sreo, kao onog hadža poslije ubistva Hidžra i njegovih drugova, otvoreno mu je rekao da su ga njegovi postupci izveli iz islama. A kada je Muavija ubio Amrua, poslanikovog ashaba, hazreti Husejn mu piše: “Zar nisi ti onaj koji je ubio Amrua b. Hamaka, Poslanikovog ashaba? On je bio čestit čovjek čije tijelo je ibadet crpio. Bio si mu obećavao sigurnost koju, ako bi davao i ptici, ona bi ti došla sa vrha drveta. Ali ti si ga ubio …” Kada ga je Muavija opominjao putem pisama tražeći od njega da prestane sa kritikovanjem njegovih postupaka, hazreti Husejn mu je pisao nazad: “Učinio bih grijeh ako bih prestao da ti se suprotstavljam; bio bih odgovoran pred Allahom ako bi prešutio i bio ravnodušan prema onome sto radiš.”

Jednom je neko upitao imama Džafera Sadika: “Znaš li šta se desilo imamima Aliju i Husejnu? Kako to da su se podigli u džihad u kojem su bili ubijeni od ruke tiranina!?” Imam je odgovorio: “Sve što im se desilo bilo je određeno od Allaha. Postupci imama Alija, Hasana i Husejna su bili prema uputstvima koje su primili od Božijeg Poslanika s.a.v.. Također je po njima radio i svaki imam koji se nije borio oružjem protiv tiranina.”

Imam Huseinov (ع) ustanak na čelu armije islama prema Vizantijskoj teritoriji. Zaustavili su se na jednom mjestu u kojem je Jezid našao ljubavnicu. U međuvremenu se pojavila kuga i vojnici su umirali u velikom broju. Kada mu je bilo rečeno da moraju sto brže napustiti mjesto Jezid je spjevao stihove: “Baš me briga ako nestane armije islama; meni treba mehak jastuk i nježna ruka njena.” Također su zabilježeni njegovi stihovi koje je bio sastavio u pohvalu vina: “Ako je vino zabranjeno po vjeri Muhammedovoj; ono je dozvoljeno po vjeri Isaovoj.”

Takvog čovjeka Muavija je želio da postavi za svog nasljednika. Ali, najgore od svega je saznanje da je za to uspio zadobiti pristanak vodećih ličnosti u islamskom društvu. Jezid je bio utjelovljene svih onih osobina koje je islam nastojao ukloniti iz čovjekovog karaktera. I pored toga, samo četrdesetak godina poslije Poslanikove smrti muslimani su ga imali kao svog vrhunskog autoriteta. Oni koji su odbili priznati Jezida kao halifu mogli su se nabrojati na prste jedne ruke.

Husejn je znao da su potomci Ebu Sufijana namjerili na eliminisanje islama. Međutim, ta činjenica nije bila samo poznata njemu. Mutarif b. Mugira prenosi da je njegov otac svkodnevno išao Muaviji na sijela poslije kojih bi se vraćao ispunjen poštovanjem prema njemu. Ali, jedne noći vratio se utučen i nezadovoljan. “Kada sam ga pitao za razlog takvog raspoloženja rekao mi je da predložio Muaviji da poboljša odnose sa porodicom Hašim jer je sada imao vlast koju mu oni nisu više bili u stanju oteti. Savjetovao ga je da im pokaže dobrotu i samilost po kojoj bi ga, možda, spominjali poslije njegove smrti. Na to mu je Muavija odgovorio: “Daleko od toga! Kakvoj se ja tome mogu nadati!? Ebu Bekr je vladao pravedno i učinio je ono sto je učinio, ali kada je umro niko ga se nije sjećao, osim što bi se ponekad reklo “Ebu Bekr”. Onda je Umar vladao i trudio se punih deset godina ali kad je umro rijetko ko bi ga se sjetio. Ali, Muhammed (s.a.v.) se danas javno proziva, ne jednom, nego pet puta dnevno. Kakav trud uložiti da se postigne takvo nesto!? Ne, tako mi Allaha, nema prestajanja sve dok se (njegovo ime) ne ukopa.”

Da bi postavio Jezida za svog nasljednika Muavija je morao uložiti mnogo truda. Šalje pismo svojim upravnicima u kojima im naređuje da traže od uglednih ličnosti da se slože sa Muavijinim izborom. Kada je naređenje došlo Seadu b. Aasu, upravniku Medine, on saziva uglednike ovog grada i traži od njih da podrže halifin izbor vezano za njegovog nasljednika. Oni mu rekoše da kada to učine Husejn b. Ali i Abdurahman b. Ebi Bekr, onda će to i oni učiniti. Abdullah b. Umar i Abdullah b. Zubejr su mu odgovorili ovako: “Kako ćemo se opravdati pred Allahom ako se složimo da halifa postane Jezid koji provodi vrijeme igrajući se sa majmunima i psima, pijući vino i čineći blud?” Kada je obavijestio Muaviju o neuspjehu, ovaj mu je javio da ne primjenjuje silu nego da sačeka bolje prilike.

Te iste godine Muavija je odlučio da ode na hadž. Uz put je svratio u Medinu gdje je sreo njene uglednike i izrazio im svoje nezadovoljstvo zbog njihovog neslaganja u vezi njegovog nasljednika. Za vrijeme tog boravka Muavija je obilazio ljude od utjecaja i obilno ih darivao. Poslije toga je otišao u Mekku. Tamo se opet sreo sa Abdullahom b. Umarom, Abdullahom b. Zubejrom, Abdurrahmanom i hazreti Husejnom. Ovaj put ih je lijepo dočekao, pohvalno o njima govorio i obilno ih darovao. Kada su obavili hadž, Muavija ih je opet pozvao i rekao: “Neki dan sam vam pokazao koliko vas cijenim i poštujem. Vi ste moja braća i moja ljubav prema vama je velika. Što se tiče Jezida, on je vaš brat i rođak. Ono što ja hoću je samo da ga priznate za halifu, dok će sve stvari oko upravljanja biti potpuno u vašim rukama.” Svi prisutni su šutjeli. Kada je zatražio da mu iznesu svoje mišljenje Abdullah b. Zubejr je rekao: “Muavija, po pitanju toga imaš tri mogućnosti: prva je da ne postaviš nikoga za svog nasljednika i prepustiš narodu da izabere halifu; druga je da odrediš za to nekog ko ti nije u rodu i ko je sposoban za taj položaj; i treća je da odabereš nekoliko ljudi od znanja da ga oni odaberu.” Kada je vidio da i drugi podržavaju Abdullahovo mišljenje Muavija ih je obavijestio da ce iznijeti svoj stav o tome sutra na skupu muslimana. Rekao im je da se nemaju prava suprotstaviti njegovoj odluci. Ako neko od njih to učini sutradan neka se oprosti sa životom.

Sljedećeg dana je održan veliki skup na kojem su prisustvovali muslimani iz svih karajeva islamske države. Dok se Muavija popeo na mimber iza svakog od četvorice uglednika s kojima je juče razgovarao stala su dvojica naoružanih vojnika. U svom govoru Muavija je rekao: “Čuo sam o nekim glasinama koje kruže među muslimanima. Jedna od njih kaže da Husejn b. Ali, Abdurrahman b. Ebi Bekr, Abdullah b. Zubejr i Abdullah b. Umar odbijaju dati prisegu na vijernost Jezidu. Zaista su oni najbolji ljudi među vama i nije moguće donijeti ni jednu važniju odluku bez predhodnog savjetovanja s njima. Zbog toga sam razgovarao s njima o mom nasljedniku i našao ih da se potpuno slažu samnom. Svaki od njih je dao Jezidu prisegu na vjernost bez ikakvog prigovora.” Kada je završio sa govorom njegovi predstavnici su ušli među narod i počeli primati prisege na vjernost za Jezida.

Hazreti Husejn se nije podigao na tom skupu jer bi bio sigurno ubijen. Međutim, razlog nije bio strah od smrti nego znanje da njegovo ubistvo ne bi postiglo efekat buđenja Muhmmedovog ummeta iz opasnog drijemeža, kao što je to učinila njegova pogibija na Kerbali. U jednoj od zadnjih godina Muavijinog života hazreti Husejn je pozvao na sastanak sve one koji su vidjeli Poslanika s.a.v. kao i sve ličnosti od ugleda i znanja. Kada se okupilo oko hiljadu duša hazreti Husejn im se obratio sljedećim riječima:

“O ljudi, Allah kaže u Kuranu: “Trebalo bi da ih čestiti i učeni ljudi od lažna govora i zabranjena jela odvraćaju; ružno li je to kako postupaju.”(K.5:63) Dalje On kaže: “Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili: jedni druge nisu odvraćali od griješnih postupaka koje su radili. Ružno li je zaista to kako su postupali.” (K.579-79) Allah ih je ukorio i prebacio im sto su vlastitim očima gledali tlačitelje kako vrše opaka i pokvarena djela, ali ih nisu zaustavljali zbog ljubavi prema imetku koji su od njih dobijali i zbog straha od progona i nepravde. Međutim, Allah nam je naredio da se bojimo Njega a ne ljudi, i On kaže: “A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela a od nevaljalih odvraćaju.” (K.9:71)

O učenjaci, stekli ste slavu u društvu zbog vaše pobožnosti, dobrih savjeta koje dajete i upute koje pružate. Ljudi vas poštuju zbog Allaha i stoje u strahopoštovanju pred vama, pa vas se čak i čovjek koji ima vlast boji i osjeća prinuđenim da ustane učtivo pred vama, a ljudi koji vam nisu podčinjeni i nad kojima nemate autoritet dobrovoljno se smatraju vašim podčinjenima i daju vam prvenstva koja sebi uskraćuju. Kada ljudi ne dobiju ono što im pripada iz državne blagajne, vi se umiješate da kod posedujete vladara. Zar niste sve ove oblike poštovanja i prestiža zaradili ljudskom nadom da cete sprovoditi Allahove zakone, premda u većini slučajeva niste tako postupali?

“Niste zaštitili većinu prava koja su vam bila povjerena da ih čuvate. Zanemarili ste prava potlačenih i poniženih, rasipali prava slabih i siromašnih, ali ste ustrajno slijedili ono što ste smatrali svojim ličnim pravima. Niste trošili svoju imovinu ni rizikovali svoje živote zbog Jednog koji vam je darovao život, niti ste se borili protiv bilo koje grupe ili plemena radi Allaha. Vi želite, i smatrate svojim pravom, da vam On dodijeli džennet, društvo Poslanikovo i zaštitu od vatre na Onom svijetu. Vi koji očekujete takve stvari od Allaha, bojim se da puna težina Njegove srdžbe ne padne na vas, jer, premda se Njegovom moći i slavom stekli visok pložaj, ne pokazujete poštovanje prema onima koji zaista znaju Allaha i žele da šire svoje znanje, dok vi uživate poštovanje među Allahovim robovima na Njegov račun.

“Bojim se za vas iz jos jednog razloga: vi vidite da su ugovori sklopljeni sa Allahom pogaženi i prekršeni, a ipak vi ne pokazujete zabrinutost. Kada se to desi sa ugovrima koje ste sklopili sa vašim očevima, krajnje se uznemiriti i zabrinete, makar se oni samo i djelimično prekrsili, dok ste prema zavjetima koje ste dali najčasnijem Poslaniku sasvim ravnodusni. Sljepci, nijemi i siromašni zemljoradnici svugdje su bez zaštite i nikakva im se milost ne ukazuje. Vi se ne ponašate u skladu sa vašom funkcijom i položajem, niti pomažete niti se uopšte obazirete na one koji se ponašaju u skladu s njom i koji nastoje da poboljšaju stanje učenjaka vjere. Laškanjem, ulagivanjem i ustupanjem vi od tlačitelja na vlasti kupujete sigurnost.

“Allah vam je to sve zabranio i us to vam je zapovjedio da svakom drugom zabranjujete da to čini, ali vi ne obraćate pažnju. Nesreća koja je zadesila vas veća je od nesreće koja je zadesila druge, jer vam je oduzet pravi stepen i rang alima. Upravljanje zemljom, davanje pravnih rješenja, odobravanje zakonskih programa moralo bi biti povjereno učenjacima vjere koji su čuvari Allahovih prava i koji znaju Allahove odredbe o onom što je dopušteno a sta je zabranjeno. Ali vama je vaša pozicija oduzeta, ne iz drugih razloga već zato što ste vi napustili osnovu istine – islamski zakon i Allahovu zapovjed – i posvađali ste se oko prirode (Poslanikovog) sunneta, uprkos postojanja jasnih dokaza.

“Da ste bili pravi ljudi, jaki pred prijetnjama i patnjom i spremni da izdžite muke radi Allaha, tada bi svi pokušaji, prijedlozi odluke bile donešene vama na odobrenje i da ih vi izdate: autoritet bi ležao u vasim rukama. Ali, vi ste dopustili tlačiteljima da  vam oduzmu vaše funkcije i dopustili ste da vlast, koja treba da bude regulisana šerijatskim propisima padne u njihove ruke. Pa je oni onda vrše na klimavom osloncu svojih vlastitih nagadjanja i pretpostavki, a samovolju i zadovoljenje svojih prohtijeva čine stalnom praksom. Vaše panično bježanje da ne budete ubijeni i vaše vezivanje za ovaj prolazni život omogučilo im je da se domognu vlasti. S takvim mentalitetom i ponasanjem koje iz njega proistice prepustili se siromasne mase u kandze ugnjetaca. I dok neki pužu pod udarcima tlačitelja, a drugi u bijedu očajno mole za hljeb i vodu, vladari se potpuno prepuštaju zadovoljstvima kraljeva, zaradjujući sramotu i niskost, i slijedeći zle savjetnike pokazuju koliko su drski prema Allahu. U svakom gradu po jedan govornik kojeg su oni imenovali penje se na mimber. Tlo domovine nezaštićeno je od njih, i oni grabe iz njega šta žele. Narod je pretvoren u njihovo roblje i nemoćan je da se protiv njih bori. Jedan (njihov) upravnik je po prirodi tiranin, zao i podmukao; drugi nemilosrdno tlači svoje jadne podanike, pljačkajući ih i namečući im sve vrste pritisaka; treći, u svojoj oholosti, odbija da prizna Allaha i Sudnji dan. Nije li čudno – ko to ne bi smatrao čudnim – da je zajednica u kandžama lukavog tlačitelja čiji su sakupljači poreza tlačitelji a čiji upravnici ne osjećaju nikakvu samilost ni sažaljenje prema vjernicima nad kojima vladaju?

“Allah je Onaj koji ce suditi u pogledu ovog oko čega se prepiremo i donijeće konačnu presudu u pogledu onog što se dešava među nama.

“O Bože, Ti znaš da sve što smo mi činili nije bilo potaknuto nadmetanjem za vlast, niti radi traženja bogatstva i raskoši. Naprotiv, to je učinjeno da bi smo pokazali ljudima sveta načela i vrijednosti Tvoje vjere, da bi se poboljšali uslovi u Tvojoj zemlji, da bi se zaštitila i osigurala nesumnjiva prava Tvojih potlačenih robova, i da bi se postupalo u skladu sa obavezama koje si Ti odredio normama i zakonima, i 0naredbama koje su propisao.

“Pa, o učenjaci vjere! Vi nam morate pomoći da ostvarimo ovaj cilj, da povratimo nazad naša prava od onih vlasti koje su smatrale dopuštenim da vam čine nepravdu i koje su pokušale da ugase svjetlo koje je naš Poslanik upalio. Dovoljan nam je Jedini Allah, u Njega se uzdamo i Njemu se obraćamo, u Njegovim rukama leži nasa sudbina, i Njemu ćemo se vratiti.”

“Nisam se podigao da pravim nered niti da tlačim. Moj jedini cilj je da oživim vjeru sljedeći korake svog oca i djeda.”

Muavija je umro sredinom mjeseca redžeba 60. p.H.. Sljedeći halifa je bio njegov sin Jezid za kojeg je on uspio dobiti priznanje gotovo svih vedećih ličnosti toga vremena. Prva stvar koju je Jezid odlučio da uradi bila je da traži prisege na vjernost od onih osoba koje su odbile da mu je daju za života njegovog oca. Poslao je pismo Validu b. Ukbi, tadašnjem upravniku Medine u kojem mu je naredio da obezbijedi prisege od onih osoba koje su ih propustile dati ranije. Marvan b. Hakam, koji je bio prisutan kada je pismo stiglo, rekao je Validu da odmah pozove onu četvoricu i zatraži da odmah ispune halifin zahtijev; ako to odbiju treba ih pogubiti. Hazreti Husejn i Abdullah b. Zubjer su bili u džamiji kada im je došao upravnikov vjesnik i saopštio im da su pozvani. Hazreti Husejn je rekao Abdullahu da je najvjerovatniji razlog njihovog pozivanja smrt Muavije i želja Jezida da bude priznat za njegovog nasljednika. Pozvao je grupu svojih ljudi i zatražio od njih da ga prate nakon što se naoružaju. “Valid me je pozvao da odmah dođem. Mislim da će tražiti od mene nešto što neće dobiti. Pratite me do ulaza. Ako čujete da sam povisio ton uđite unutra da me zaštitite”, rekao im je.

Kada je hazreti Husejn došao Valid mu je rekao o Muavijinoj smrti i prenio Jezidovo naređenje. Hazreti Husejn mu je odgovorio: “Znam da nećeš biti zadovoljan ako ti dam prisegu ovako u tajnosti i da ćeš željeti da to učinim i javno. Zato mi podaj vremena do sutra da još razmislim o tome.” Valid pristade, ali Marvan se umiješa rekavsi: “Kunem se Allahom da, ako Husejn ode sada bez davanja prisege, nećeš više moći do njega doći osim uz prolijevanje krvi! Nedaj mu da ode sve dok ti ne da ono što tražiš, a ako odbije odsijeci mu glavu.” Na ovo mu hazreti Husejn reče sa vidnim znakovima ljutnje na licu: “Ko će me to ubiti? Valid ili ti?” Valid i Marvan ne poduzeše ništa, pa se on uputi ka izlazu i napusti prostoriju.

Sljedeći dan je bio subota, 28. redžeba 60.p.H. Valid šalje vijesnika hazreti Husejnu da traži prisegu. Husejn mu šalje poruku u kojoj traži još dan vremena da se odluči. Te iste noći, zajedno sa porodicom, braćama, i većinom rođaka napušta Medinu i kreće ka Mekki gdje stiže u petak veče 3. sabana.

Vijesti o Muavijinoj smrti i Husejnovom odbijanju da da prisegu na vjernost njegovom nasljedniku Jezidu širile su se velikom brzinom. U Kufi u kući Selejmana b. Surda su se okupljali bivsi borci hazreti Alija. Na jednom od sastanaka Sulejman im saopšti vijest da je Muavija mrtav i da je Husejn, Alijin sin, odbio priznati Jezida. Obradovaše se kada čuše o smrti tiranina i izraziše podršku za Husejnov postupak. Sulejman im reče da ga obavijeste o tome, ali samo pod uslovom da su zaista spremni stati uz njega. Zatražio je od njih da dobro razmisle prije nego mu obećaju pomoć. Kada čovjeku ne prijeti opasnost u stanju je razlučiti između zla i dobra, upute i zablude. Međutim, većina ljudi nije spremna stati na pravu stranu kada to znači izgubiti imovinu, položaj, ili čak život. Zato ih je Sulejman upozorio da ne obećavaju ništa prije nego budu spremni da se žrtvuju u slučaju da stvari ne bi išle onako kako bi oni željeli.

Stanje i okolnosti su bili takvo da se činilo nemogućim da Jezid ostane na položaju i da će hazreti Husejn s lahkoćom otvariti svoj cilj. Napisaše mu zajedničko pismo u kojem su mu izrazili svoju podršku i pozvali ga da im bude vođa i imam. Pismo mu je stiglo 10. ramazana 60. pH. Poslije dva dana stiže jos 150 pisama od raznih uglednika Kufe. U jednom od pisma je stajalo: “Ovo je pismo za Husejna b. Alija od njegovih vjernih sljedbenika. Brzo nam dođi jer narod te čeka. Ne želimo nikog drugog osim tebe, zato požuri! Da požuriš, opet te molimo!” U vrlo kratkom vremenu hazreti Husejn je primio na stotine sličnih pisama.

U njegovom odgovoru je stajalo: “Bismillahir Rahmanir Rahim. Od Husejna b. Alija vjernicima i muslimanima Iraka. Pročitao sam vaša pisma i razmislio o njihovim sadržajima. Pisali ste mi da nemate vođu i da želite da vam dođem da bi vas, možda, preko mene Allah uputio ka istini i pravom putu. Saljem vam svog rođaka Muslima b. Akila u kojeg imam potpuno povjerenje. Kada mi on bude javio da se vaši uglednici i starješine slažu s onim što ste mi pisali u vašim pismima uputit ću se k vama. Kunem se životom da je istinski vođa onaj koji donosi odluke po Kuranu, sprovodi pravdu, promoviše Božiju vjeru i potpuno je posvećen radu na Njegovom putu. Selamun alejkum.”

Kada je poslao ovo pismo hazreti Husejn šalje Muslima b. Akila u Irak kao svog predstavnika. Rekao mu je da drži svoju misiju u tajnosti i da ga odmah obavijesti ako vidi da je narod spreman da podrži njegov ustanak.

Kada je Muslim je stigao u Kufi smjestio se u kuću Muhtara b. Ebi Ubejde. Činilio se da će hazreti Husejn postići svoj cilj s lahkoćom. Narod u velikom broju stade posjećivati Muslima i davati prisegu na vjernosti Poslanikovom unuku. Prema šejh Mufidu za veoma kratko vrijeme to je uradilo oko sedamnaest hiljada stanovnika Kufe.

Međutim, Jezid saznaje o tim događajima. Odmah smjenjuje Numana b. Besira, tadašnjeg upravnika koji nije poduzimao nikakve korake protiv Husejnovog predstavnika. Umjesto njega postavlja Ubjedulaha b. Zijada, koji je već bio upravnik Basrom, gradom nedaleko od Kufe. Ubejdullah dolazi sa malom pratnjom i viješću da Jezid sprema veliku vojsku koja će imati zadatak da uništi svaki pokušaj pobune u korijenu. Istog momenta je moral Kufljana počeo slabiti. Broj onih koji su bili spremni da podrže Husejna poče naglo da opada. Uprkos tome što su se gotovo svi slagali da rezvratan Jezid ne može upravljati muslimanima, nisu bili dovoljno odlučni da podrže hazreti Husejna koji je bio jedini zakoniti halifa muslimana toga vremena. Sve dok ih je Numan b. Besir puštao da se okupljaju usta su im bila puna džihada, ali kada je Ubjedulah došao počeli su učiti ajet: “…I sami sebe u propast ne dovodite...” (K.2:195). Što je jače Ubejdullah pritezao Kufu to se povećavala opasnost za Muslima i njegove prijatelje.

Muslimani Kufe nisu samo prestali podržavati hazreti Husejna negu su sada otvoreno stali na Jezidovu stranu. Čitava atmosfera u gradu se pormijenila. Oni koji su do juče glasno negodovali zbog Jezidovog zauzimanja mjesta halife i pozivali hazreti Husejna da dođe, danas su bili toliko protiv njega da se njegov predstavnik nije više smio pojaviti u javnosti. Morao se promjeniti mjesto prebivališta i iz Muhtareve kuće tajno preći u kuću poznatog i moćnog Hanija b. Urve. Tu su ga sada njegovi prijatelji posjećivali u tajnosti.

Da bi saznao gdje je se krije Musim, Ubejdulah daje svom robu Makalu tri hiljade dirhama sa kojima se trebao pridružiti Muslimovim prijateljima i otkriti mjesto njegovog skrivanja. Tako Makal odlazi u džamiju i sreće Muslima b. Avsadzu za kojeg su mu rekli da prikuplja novac za Husejnov pokret. Prisao mu je i rekao da je on ljubitelj Poslanikove porodice i da ima tri hiljade dirahama za Husejnovog predstavnika. Nista ne sumnjajući, Muslim b. Avsadza ga odvodi Hanijevoj kući. Tako je Makal počeo redovno posjećivati Muslim b. Akila i istovremeno obavještavati Ubejdullaha koji je pažljivo bilježio imena svih onih koji su bili povezani sa Muslimom. Kada je saznao dovoljno odlučio je da zatvori prvo Hanija b. Urvu i preko njega dođe do Muslima. Kada je Hani bio priveden zatekao je Makala u Ubejdullahovom društvu. Postalo mu je jasno je upravnik saznao o svemu. Uprkos tome, odbio je da preda Muslima, nakon čega bi pretučen i bačen u tamnicu.

Vijest o Hanijevom zatvaranju dođe do Muslima. On odluči da napadne upravnikovu palaču sa ljudima koje je imao na raspolaganju. Od sedamnaest hiljada ljudi koji su obećali podršku odazva se njih oko četiri hiljade. Kada se pojaviše na ulicama Kufe Ubjedullah i njegovi ljudi se zatvoriše u dobru utvrđenu palaču. Sa zidina počeše da pozivaju pobunjenike da se “osvijeste” i da se vrate kućama jer je vojska iz Sirije bila na domaku Kufe. Ovo bi tako efikasno da, do mraka istog dana sa Muslimom ostade samo tridesetak ljudi; a kada dođe jacijsko vrijeme nije bilo više nikoga u Muslimovom društvu! Tabari piše da, kada je Muslim izašao iz džamije poslije jacije namaza, nije bilo nikoga da mu ponudi sklonište ili pomogne mu da se spasi.

Međutim, pored svega toga ponašanje Kufljana nije bilo čudno. Zaista čovjeku nije lahko svjesno izložiti sebe, svoju familiju ili imovinu uništenju. Treba se čuditi, ili radije diviti, onoj manjini koja nije popuštala i koja je bila spremna da bude sječena u komade u odbrani Poslanikovog unuka. I pored takve žrtve oni su se pitali jesu li dovoljno dali od sebe. Amr b. Karz je bio jedan od takvih Husejnovih sljedbenika. Kažu da sve dok Amr nije pao Husejn nije bio povrijeđen. Njegova požrtvovanost bila je slična požrtvovanosti Abu Dudzana koji je branio Poslanika s.a.v. u bici na Uhudu. Svaki put kada bi strijela poletjela ka Husejnu, Amr se bacao da je odbije ili primi na vlastito tijelo; svaki put kada bi neko od neprijatelja zamahnu sabljom na Husejna, Amr je bio tu da ga odbrani ili se podmetne da sablja udari njega. I kada je napokon pao, pitao je: “Sine Allahovog Poslanika, jesam li izvršio svoju duznost?” Husejn mu je rekao: “Jesi, zaista jesi; i znaj da ćeš ući u džennet prije mene. Prenesi moje selame Poslaniku i reci mu da će mu njegov Husejn uskoro doći.”

Drugi je primjer je Zahaka b. Abdullaha. Njegov postupak nije bio bolji od Amrovog, ali je bio daleko bolji od postupaka onih koji su prekršili obećanje da će pomoći Husejnu i koji su i stali na stranu neprijatelja. Tabari prenosi od samog Zahaka: “Ja i Malik b. Nazr smo otišli da posjetimo Husejna. Kada nas je upitao za razlog zbog kojeg smo došli, rekao sam: “Došli smo da te pozdravimo i da izrazimo svoju podršku, ali i da ti kažemo da su Kufljani sada spremni da se bore protiv tebe.” Na to je Husejn rekao: “Dovoljan mi je Allah; i On je najbolji pomoćnik.” Kada smo ustali da idemo, Husejn nam je rekao: “Šta vas sprijećava da ostanete i da mi pomognete?” Malik mu reče da je u dugu i da se mora brinuti o ženi i djeci. Ja sam mu rekao da i ja imam slične probleme, ali ako bi mi dopustio da ga napustim u slučaju da ostane sam i da mu moja pomoć ne bi bila više od koristi, ja bih bio spreman da ostanem do tog trenutka. Husejn prihvati moje uslove i ja ostade s njim. Kada je deseti dan Muharrema došao, i kada se neprijatelj približio Husejnu i njegovoj porodici, i kada su gotovo svi njegovi prijatelji, rođaci i sinovi izginuli, rekao sam mu: Sine Božijeg Poslanika, kao što znaš, dogovorili smo se da ostanem s tobom i da ti pomažem sve dok moja pomoć može biti od koristi. Husejn mi je rekao: “U pravu si; ali kako se možeš sada izvući? Ako si to u stanju, ja nemam ništa protiv da odeš.” Zahak nastavlja: “Kada je neprijatelj otjerao naše konje, ja sam bio zavezao svoga u jednom od šatora. Borio sam se sve dok nisam ubio dvojicu i jednom odsjekao ruku. Kada mi je Husejn dopustio da odem, izveo sam konja i uzjahao. Onda sam ga natjerao takvom brzinom da me neprijatelji nisu uspjeli zaustaviti. Jedanaest ljudi me je gonilo i zamalo me nisu uhvatili da me nisu prepoznali neki od njih koji su nagovorili ostale da odustanu od potjere.”

U noći devetog zilhidže Muslim je lutao sam po ulicama Kufe. Jedna stara žena ga je vidjela pred vratima njenog dvorišta i pustila ga u kuću. Njen sin je radio za upravnika. Kada je saznao da je gost najtrazenija osoba u gradu odao ga je vlastima. Sutradan je kuća bila opkoljena i Muslim, nakon kraće borbe, uhvaćen. Kada je trebao biti pogubljen tražio je da neko obavijesti Husejna, koje je bio već na putu ka Iraku, o izdaji Kufljana. Muslim b. Akil i Hani b. Urva su bili pogubljeni istog dana i njihove glave poslane Jezidu u Damask.

Hazreti Husejn je ostavio svoju poruku bratu Muahammedu, koji je ostao u Medini.

Za vrijeme Jezidovog halifata muzika je postala popularna u Mekki i Medini, kao i razne vrste zabave. Vino se počelo piti u javnosti. Nastranost je bila velika. Osnove islama su bile uzdrmane.

Zašto je hazreti Husejn bio spreman radije dati život nego prisegu na vjernost Jezidu ? U godini 60. p.H. muslimaski Ummet je bio toliko zastranio da ga nije bilo moguće vratiti na pravi put nečim drugim osim borbom i žrtvovanjem. Svojim ustankom Husejn je dovršio posao koji počeo hazreti Ali i koji je hazreti Hasan radio: potpuno uništenje građevine koju je gradila porodica Umejja prije pada Mekke, i koju je nastavila graditi po primanju islama.

Kada su mu tražili da da prisegu na vjernost, otišao je do djedovog kabura i molio se riječima: “O moćni Bože! Ovo je kabur tvog Poslanika; a ja sam sin kćerke tvog Poslanika. O Gospodaru, Ti znaš u kakvim teškoćama se nalazim. O Gospodaru, Ti znaš da volim dobra djela i mrzim zla. O moćni Bože! Tako ti imena ovog kabura i onoga koji je u njemu, pokaži mi put sa kojim ćeš biti zadovoljan Ti i Poslanik tvoj.”

Poslao je Muslima b. Akila u Kufu sredinom mjeseca ramazana. U Mekki je ostao do 8. zil hidždže. Nisu mogli razumjeti kada je skinuo ihram i krenu ka Kufi samo dva dva dana do kurbanskog bajrama. Učinio je to jer je dobio vijest da je Jezid poslao “hadžije” iz Sirije da ga ubiju.

Tu je primio pismo od Muslima b. Akila iz Kufe. U njemu je stajalo: “Sav narod je uz tebe i prizna samo tebe za halifu. Ne žele da im iko drugi vlada; zato požuri, dođi što prije!” I pored tog pisma koje je obećavalo uspjeh hazreti Husejn je govorio o smrti: “Smrt je prikačena za vrat svakog čovjeka kao što je to ogrlica oko ženinog vrata. Jedva čekam da sretnem Božijeg Poslanika, Alija, Hamzu, Džafera i svoju majku Fatimu. Uputio sam se ka mjestu na kojem mi je Allah već odredio da padnem. Kao da vidim kako pustinjski vukovi Iraka kidaju moje tijelo i pune džepove mojim stvarima. Za njih je da pljačkaju a meni je dužnost da se borim za život islama. Takav je Allahov plan u kojem je odredio da moja smrt bude spas za islam u ovom trenutku. Nije moguće izbjeći ono sto Allah odredi. Mi, članovi porodice Poslanikove, zadovoljni smo sa onim čime je On zadovoljan i mi želimo ono sto On želi. Mi strpljivo podnosimo teškoće u koje nas On stavlja za što će nas On nagraditi. Ja sam dio Poslanikovog tijela i njemu ću se pridružiti u džennetu, jer ja ne mogu biti odvojen od njega. On će biti srećan što me vidi i zadovoljan samnom zato što sam ispunio ono što sam mu obećao. Sada, samo oni koji su spremni da daju život za mene i tako sretnu Allaha, treba da me prate. Ako Bog da, polazimo sutra! ”

I pored ovakvih riječi veliki broj ljudi se pridružio Husejnovom karavanu. Prilike su izgledale povoljne i svako je očekivao da hazreti Husejn uspije, zbog cčga mu se svako želio približiti kao novom vladaru. Ali, kada je do njih došla vijest o događajima u Kufi i Muslimovoj smrti, broj ljudi oko hazreti Husejn poče drastično da opada. Sada su za njih njegove riječi imale vise smisla.

Ibn Esir piše u svojoj knjizi da je poslije masakra na Krebali jedan čovjek iz Iraka došao Abdullahu b. Umaru, i pitao ga: “Da li mogu klanjati u košulji na kojoj se nalazi krv od komarca?” Na to je Abdullah povikao: “Pogledajte ovdje! Ovaj Iracanin pita o krvi komarca a na svojim rukama ima krv Poslanikovog unuka. Kunem se da sam čuo Poslanika (s.a.v.) kako kaže: “Hasan i Husejn su moja dva cvijeta u ovom svijetu.”

Enes b. Haris Kahili kaže da je čuo Poslanika s.a.v. da je rekao vezano za Husejna: “Ovaj moj sin će biti ubijen u jednom mjestu u Iraku. Svako ko bude tada prisutan i bude u stanju da mu pomogne dužan je to uraditi.”

Islam se nije mogao spasiti osim ustankom.

Kada su u noći 28. redzeba pozvani Abdullah b. Zubejr i hazreti Husejn da polože zakletvu za Jezida, Abdullah je odmah sutradan izbjegao iz Medine. Kada je tog dana izašao napolje sreo je Marvana b. Hakama. Marvan mu je rekao: “Slušaj me Husejne, jer ti želim dobro. Podaj priseg na vjernost Jezidu. To će ti donijeti dobro u životu i u tvojoj vjeri.” Hazreti Husejn je odmah rekao: “Inna lillahi ve inna ilejh radžiun (Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo). Ako je stanje u ummetu takvo da treba Jezida kao zaštitinika islama i muslimana; ako je stanje takvo da on treba biti njihov vladar i Poslanikov nasljednik, onda se treba pozdraviti za islamom. Lično sam čuo Poslanika s.a.v. da je rekao da je hilafet zabranjen familiji Ebu Sufijana.”

Dana 8. zil hidzdze, kada je u Kufi Hani b. Urva bio uhapšen i Muslim b. Akil krenuo da ga oslobodi, hazreti Husejn kreće ka Kufi. Farazdak, koji je bio poznati pjesnik, prenosi da je te godine ičao na hadž i na putu ka Mekki sreo karavan koji je išao u suprotnom pravcu. Pitao se ko su ti ljudi koji su napuštali Božiju kuću u vrijeme kada se sav svijet kretalo ka njoj. Njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je sazno da tu grupu predvodi niko drugi do Poslanikov unuk, Husejn b. Ali. Farazdak mu je otišao i pitao ga zašto napušta hadž. Kada mu je rekao razlog Husejn ga je pitao o raspoloženju, stanju ljudi koje je ostavio iz sebe. Farazdak mu je rekao: “Pitao si čovjeka koji poznaje te ljude veoma dobro. Njihova srca su uz tebe ali su njihove sablje protiv tebe. Božija odredba stiže s neba i samo se dešava ono što On želi.” Husejn mu je rekao: “Dobro si rekao - dešava se samo ono što Allah želi. Ako se Njegova odredba slaže sa našim željama mi ćemo biti zahvalni. A ako se ona ne slaže s našim željama, i nema nade, čak i onda onaj ko ima dobre namjere i čisto srce neće propasti.”

Desetog muharrema hazreti Husejn se obraća vojsci koja je bila uglavnom sastavljene od ljudi Kufe. To su bili oni isti koji su ga pozivali da dođe, da bi ga na kraju izdali i stali na stranu njegovog neprijetalja: “O ljudi! Sram neka vas bude! Prevarili ste nas. Zvali ste nas u pomoć zbog koje smo vam brzo došli. Ali, podigli ste na nas iste sablje koje smo vam dali u ruke. Koristite vatru protiv nas koju smo mi zapalili protiv vaših neprijatelja. Udružili ste se sa neprijateljima protiv prijatelja uprkos tome što prema vama nisu bili pravedni niti će to ikad biti. Sram neka vas bude! Zašto nas niste napustili onda kada su sablje bile jos u koricama i kada je narod bio miran? Zašto ste počeli uzurbano letjeti kao mladi skakavci; i zašto ste upali u vatru nereda kao noćni leptiri? Da Bog da nikad sretni bili! O niski ljudi, zašto ste bacili Kuran i izvitoperli njegove riječi? O podržavaoci grijeha i šejtanovi prijatelji; postali ste bliski onima koji žele uništili djela Božijih Poslanika! Jeste li to izabrali da umjesto pomaganja nama pomažete tlačitelje? Kunem se Allahom da ste uvijek bili nevjerni! Izdaja vam je urođena osobina. Vi ste voće koje prijateljima zastaje u grlu i kojim se hrane neprijatelji. Vaša obećana pomoć je gusenje u grlu kao i vaš govor o vjernosti i podršci. Kada je došlo vrijeme da se pokažete u odbrani islama i nešto žrtvujete, vi, ne samo da ste beskorisni, nego počinjete tlačiti i mučiti vlastitog prijatelja. Zaista ste vi kao zalogaj koji je zastao u grlu i prijeti da uguši.

“O ljudi Kufe! Znajte da ovo kopile, čiji otac je bio kopile, traži od mene da izaberem između dvije stvari: ili da sablje budu izvučene ili da mu se predam da uradi samnom šta želi. Ali, da budemo poniženi nije nač običaj. Allah ne voli da budemo poniženi. Poslanik i pobožne osobe to sebi nisu dopuštali. Mi smo odrastali u naručjima čistih majki. Naši mladići imaju osjećanje samopoštovanja i oni su plemeniti hrabri ljudi koji neće klečati pred niskim slabićima sve dok im je put ka šehadetu otvoren. Mada je broj koji su sada samnom mali, a broj onih koji su odustali da me podržavaju velik, ja neću izabrati ništa drugo do borbu, niti ću prihvatiti išta drugo do šehadet.”

Onda je hazreti Husejn izrecitovao sljedeću poemu:

“Ako bi danas izašli kao pobjednici - to ništa novo ne bi bilo; jer pobjeda je uvijek naša bila; Čak i ako bi savladani bili, pobjeda bi naša bila, jer je istina uvijek pobjedonosna, bilo da su njeni ljudi pobjednici ili pobjeđeni.

“Ovim putem idemo hrabro i gordo, jer za strah i kukavičluk mi ne znamo. Šta činiti ako je određeno da šehidi postanemo, a drugima vlast tako da prepustimo.

“U ovom životu stvari tako stoje da nakon što napadne i uništi jednu grupu, smrt se vrati da opet napada i uništi i drugu.

“Sudbina gura prema smrti plemenite mladiće ove generacije porodice Hašim na isti način kako je to činila i sa njihovim prošlim generacijama.

“Ako bi kraljevi na zemlji bili besmrtni, onda bi i mi, vladari džennetskog kraljevstva, živjeli zauvijek. I ako bi časne i pobožne osobe nastavile da zauvijek žive, mi, koji smo izvor plemenitosti i svake vrline bi zauvijek živjeli.

“Recite onima koji se raduju našoj nevolji koja nas je zadesila danas: Vrijeme za vašu nevolju bliži se, i tada će vas velika nesreća snaći.”

Hazreti Husejn se uputio u Kufu, znajući šta ga tamo čeka. Drugi, naročito rodbina, bili su zabrinuti za njegovu sudbinu. Mada je on sam od početka znao da je smrt neizbježna, njegovi prijatelji i rođaci su mislili da on nije bio svjestan opasnosti. Zbog toga su ga nastojali odvratiti od njegovog nauma. Jedan od njih je bio i Abdullah b. Dzafer, bratić i zet hazreti Alija. Kada je hazreti Husejn napustio Meku i uputio se ka Iraku, Abdullah mu je poslao pismo po svoja dva sina, Auna i Muhammeda. U tom pismu je molio Husejna da se vrati. U pismu je također stajalo: “Bojim se da ćes zajedno sa svojim prijateljima biti ubijen. A ako se to desi svjetlo (upute) će nestati sa zemlje. Preko tebe narod se upućuje i svi iskreni vjernici se oslanjaju samo na tebe. Zato nemoj žuriti, jer ću ti se pridružiti poslije ovoga pisma.” Onda je Abdullah, zajedno sa bratom Amra b. Saida, upravnika Mekke, krenuo da se sretne sa hazreti Husejnom. Nosili su upravnikovo pismo u kojem se Husejnu savjetuje da se vrati u Mekku i obećava mu se puna sigurnost. Kao odgovor on im je rekao: “Vidio sam djeda, Božijeg Poslanika, u snu i on mi je savjetovao da nastavim sa svojom misijom.” Kada je Abdullah izgubio nadu da će nagovoriti hazreti Husejna da odustane od svog poduhvata, ostavi svoja dva sina s njim i vrati se u Medinu.

Husejn nastavlja svoje putovanje koje ga je vodilo sve bliže Kufi. Ne znajući još za smrt Muslima b. Akila, napisa pismo svojim podržavaocima i posla ga po Kajsu b. Masaru Sejdaviju. U pismu je stajalo: “Primio sam Muslimovo pismo u kojem me je obavijestio o vašoj iskrenoj podršci i odlučnosti da se borite na Allahovom putu. Molim Allaha da ne obustavi svoju dobrotu prema nama i da vas nagradi za vašu iskrenost i odlučnost. Napustio sam Mekku u četvrtak 8. zil hidže i krenuo da vas sretnem. Kada vam moj vijesnik stigne ubrzajte pripreme, i ako Bog da, i ja ću vam se ubrzo pridružiti.” Kajs je uzeo pismo i krenuo ka Kufi. Međutim, na ulazu u grad biva uhapšen i doveden pred Ubejdullaha ibn Zijada. Ovaj mu naređuje da se popne na mimber i da se javno odrekne Husejna i osudi njegov postupak. Kada je Kajs sjeo zahvalio se Allahu i onda rekao: “O narode, Husejn, sin Fatime, kćerke vaseg Poslanika s.a.v., najbolje je stvorenje koje živi u nasem vremenu. On me je poslao vama da vas pozovem da mu se pridružite. Svi bi mu se trebali odazvati i pomoći mu.” Poslije je prokleo Ubejdullaha i njegovog oca i zatrazio da Allah podari svoju dobrotu hazreti Aliju b. Ebi Talibu. Kajs je ovim riječima sam sebi presudio. Da bi ga kaznio razjareni Ubejdullah naređuje da se baci sa krova najviše zgrade.

U međuvremenu je hazreti Husejn nastavio prema Kufi. Tek kada je stigao do mjesta Zurud saznao je o pogibiji Muslima b. Akila i Hanija b. Urve. Sada je trebao da obavijesti o ovim novim događajima sve one koji su ga pratili. Uradio je to ovim riječima: “Oni koji su nam prije izražavali podršku napustili su nas. Svako ko želi da ode neka to odmah učini.” Poslije ovog govora napusti ga i većina onih koji su bili s njim do ovog trenutka. Uskoro zatim obratio se preostalim prijateljima riječima koje su jasno izrazavale motiv njegovog ustanaka i spremnost da se bori do posljednjeg daha: “Vidjeli ste šta se desilo. Narod je postao nevjeran i nemilostiv. Njihova dobrota je nestala. Život brzo prolazi i nista osim nečega sitnog i nevaznog od njega ne ostaje. Život u ovom vremenu je kao pašnjak u kojem ništa ne raste osim opore trave….”

Zasto je hazreti Husejn ovako govorio o vremenu u kojem je živio? Zašto se žalio na njega? On sam daje odgovor u sljedećim rečenicama u kojima ne govori o životnim teškoćama ili nesigurnosti vremena u kojem je živio. Stvari koje su činile Husejnov život neprijatnim i neizdržljivim su bile potpuno druge prirode od stvari koje su zagorčavale živote drugih ljudi. Ono što je njega boljelo je bilo izraženo u sljedećoj rečenici: “Današnje stanje muslimana je takvo da se istina ne slijedi a neistina se ne napušta.”

Ovim je hazreti Husejn mislio reći da je stanje takvo da neko sposoban i spreman da se žrtvuje, kao što je sam to bio, mora ustati. Kada je rekao da se istina ne slijedi nije mislio reći da su ljudi počeli lagati jedni drugima ili da niko ne govori istinu. Takav grijeh je uvijek bio prisutan u manjoj ili većoj mjeri. Ono što je pod tim mislio bila je činjenica da su muslimani sada imali vladara kojem nikako ne priliči da bude na mjestu nasljednika Božijeg Poslanika s.a.v.. Taj vladar ne slijedi Sunnet i napustio je principe pravde i istine; on tlači i podržava tlačitelje. Poslije ovoga hazeti Husejn je rekao: “U takvim okolnostima pobožan čovjek želi smrt i u ovako žalosnom stanju vjernik izabire šehadet i susret sa Allahom.”

Prvog dana mjeseca muharrema 61. p.H. Hur b. Jezid Rijahi, po naređenju Ubejdullaha b. Zijada, sa svojom vojskom presreće hazreti Husejna. Bilo je vrijeme za podne namaz. Nakon što je Hadždžadž b. Masruq Dzuafi proučio ezan, hazreti Husejn se obratio pridošlicama. “Ljudi, moj svjedok je Allah, kao i vi sami, da nisam dosao u Irak bez razloga. Vasi predstavnici su mi dolazili, a i vi sami ste mi pisali da nemate imama i tražili ste od mene da vam dođem da bi vas možda Allah uputio preko mene. Zato sam došao. Ako ste spremni da me uvjerite i ponovo mi obećate pomoć i obavežete mi se na vjernost, spreman sam da dođem u vas grad. Ako niste spemeni na to, i ako vas je moj dolazak uznemirio, spreman sam da se vratiom odakle sam i došao.” Hur i njegovi prijatelji mu ništa ne odgovoriše.

Poslije toga proučen je ikamet i hazreti Husejn je predvodio podne namaz za sve prisutne. Poslije toga se ponovo obratio Huru i njegovoj grupi. “Ljudi, ako se bojite Allaha i ako ste uvidjeli prave ljude kojima pravo (na vlast) pripada, Allah će biti zadovoljan s vama. Mi, članovi Poslanikove porodice, smo najzaslužniji da vama vladamo, nama pripada autoritet u vašim vjerskim i ovosvjetskim stvarima. Oni koji danas vladaju vama su tlačitelji i ne zaslužuju vlast. Takve osobe ne mogu biti priznate kao nasljednici Božijeg Poslanika, zaštitnici islama niti čuvari Kurana. “

Na ovo je Hur rekao: “Kunem se Allahom da ne znam ni za kakva pisma niti poruke upućene tebi.” Hazreti Husejn je zatražio od Ukbe b. Samana da donese torbu sa pismima i pokaze je Huru. Kada je to bilo urađeno Hur reče: “Niko od nas nije ništa pisao. Nećemo te pustiti sve dok ne pođes s nama Ibn Zijadu.” Na ovo je Husejn rekao: “To neće biti moguće prije smrti.” Onda su svi uzjahali i uputili se stazom koja nije vodila ni ka Kufi na ka Medini. Uz put se Hur obratio Husejnu dobronamjerno. “U ime Allaha te molim da se ne opireš jer ceš biti ubijen.” Ove riječi uznemiriše hazreti Husejna. “Da li mi to prijetiš smrću? Da li će te moja smrt učiniti sretnim? Odgovoram ti riječima kojima je čovjek plemena Avs odgovorio rođacima koji su ga upozoravali da će izgubiti glavu ako se bude borio uz Poslanika s.a.v.: Izabrao sam svoj put. Za hrabrog čovjeka dobrih namjera, koji je ispunjen duhom islama, koji ne mari za život u pružanju pomoći dobrim ljudima, koji izbjegava ljude niskog karaktera i ne druži se s pokvarenim, časno umrijeti nije sramota. Ako preživim ni za čim necu žaliti, a ako umrem niko me neće moći okriviti. Niskoća čovjekovog karaktera leži u izabiranju života u niskoći i sramoti.”

Kada su došli u mjesto zvano Bejza, gdje je bilo odlučeno da se odmore, hazreti Husejn je ponovo govorio: “Jezid je halifa tiranin. On dopušta stvari koje je Allah učinio zabranjenim. On je prekinuo Allahov ugovor, radi suprotno Poslanikovom sunnetu i tlači narod. Poslanik s.a.v. je rekao da u tom slučaju ako se onaj ko je u stanju ne podigne protiv njega, Allah će ga smjestiti tamo gdje i tiranina. Znajte da su oni koji stoje uz danasnju vlast sljedbenici sejtana koji vjerno izvršavaju njegove naredbe. Tako se oni u istoj mjeri suprotstavljaju Allahu i čine zločine. Prisvojili su imovinu koja pripada svim muslimanima i troše je u zadovoljavanju svojih niskih strasti. Učinili su dopuštenim ono što je Allah zabranio i zabranjuju ono što je On dozvolio. Ko je više dužan od mene da promijeni ovo stanje i odstrani uzroke nazadovanja muslimana? Ja sam Husejn ibn Ali, Fatimin sin; za mene je tathir ajet objavljen i na mene se ajet o mubahili odnosi. Moj učitelj je bio imam Ali, vođa vjernika.”

“Kod mene su vaša pisma u kojima ste mi obećali da ćete biti čvrsti na putu istine. Pisali ste mi da me nećete napustiti ni pod kojim uslovima. Ako budete držali do svojih rijeći i pružili mi pomoć, uspjeh vam je garantovan, jer ću ostati s vama do kraja. Ja sam sin Alija i Fatime; moje žene i moja djeca će dijeliti sudbinu vaših žena i vaše djece. Ne priliči vam da držite do života vaših žena i vaše djece više od života moje familije. Kada sam ja spreman žrtvovati vlastiti život i živote svojih najmiliji, vi bi, također, trebali biti spremni da žrtvujete svoje živote i živote svojih najmilijih.”

Hazreti Husejn je održao ovaj govor pred više od hiljadu muslimana, ali je on djelovao na samo nekoličinu od njih. Jedan iz te nekoličine bio je i Hur ibn Jezid Rijahi koji je nakon nekoliko dana pokazao da je razumio šta je Husejn htio reći. U jutro dana ašure otišao je do Umara b. Seada i upitao ga: "Da li ćeš zaista napasti Husejna ibn Alija?” Umar je odgovorio: “Kunem se Allahom da ću ga napasti i da će borba biti žestoka.” Na ovo je Hur upitao: “Šta ti fali da prihvatiš jednu od njegovih ponuda čime bi izbjegli prolijevanje krvi?” Umar mu je odgovorio: “Da se ja pitam prihvatio bih bilo koju, ali Ubejdullah ibn Zijad ne želi da prihvati ni jednu.” Ovo je bio trenutak kada se Hur počeo dvoumiti. Rekao je jednom od svojih sluga: “Allaha mi, došao je trenutak kada treba da izaberem između dženneta i džehennema; Allaha mi, da me kidaju na komade i pale nekoliko puta neću izabrati ništa do džennet.” Poslije ovoga Hur se uputio ka Husejnovom taboru. Kada ga je sreo rekao je: “Svemogući Allah zna da sam mislio da ova stvar neće dovde doći. Kajem se, ali ne znam da li će Allah prihvatiti moje pokajanje.” Husejn mu reče: “Allah će prihvatiti tvoje pokajanje i oprostiće ti.” Pitao ga je za ime . Kada je rekao da se zove “hur” (slobodan), hazreti Husejn mu je rekao: “Ti si slobodan čovjek, baš onako kako ti je majka nadila ime. Slobodan si u ovom životu kao i u onom budućem. Sjaši, dobro si nam došao.” Hur je rekao: “Zar ne bi bilo bolje da napadnem one konjanike i sa konja siđem onda kada šehid postanem?” “Neka ti se Allah smiluje; uradi kako želiš,” Husejn mu je rekao.

Hur se vratio ljudima kojima je sve do ovog trenutka komandovao. “O ljudi Kufe, da Bog da vas ne bilo! Pozvali ste ovog Božijeg roba da vam dođe, a kada je to uradio okrenuli ste mu leđa. Vi, koji ste ga juče uvjeravali da ste spremni položiti vlastite živote za njega, danas ste ga opkolili i želite da ga ubijete. Vaš obruč je takav da mu ne dozvoljavate da diše. Udarate ga sa svake strane ne želeći ga pustiti da zajedno sa familijom potraži utočiste negdje drugdje. Učinili ste od njega vačeg bespomoćnog zarobljenika. Sprječavate njega, njegovu djecu i drugove da piju vodu Eufrata koju slobodno koriste svi muslimani i nemuslimani, i u kojoj se ptice iz Iračke pustinje brčkaju. Zeđ ih je gotovo oborila s nogu. Samo kako ste se loše ponijeli prema Poslanikovim potomcima! Ako se ne pokajete sada i napustite namjeru da ga ubijete, Allah neće ugasiti vašu zeđ na Sudnjem danu.”

Ovo su bile riječi sretnog čovjeka koji se prvo bio popriječio na Husejnovom putu, prestravio njegove žene i djecu, zaustavio ih u sred pustinje, daleko od ljudskih naselja i koji je sve do desetog muharrema bio na strani njegovih smrtnih neprijatelja. Ali za manje od pola sata njegova duša se promijenila toliko da je vidio šehadet u odbrani Poslanikovog unuka jedini spas od džehennemske vatre i ulaz u vječni život u džennetskim bašćama. Allah kaže u časnom Kuranu: “Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo.” (K.2:257)

U četvrtak. drugog dana mjeseca muharrema hazreti Husejn, zajedno s porodicom i prijateljima, zaustavio se na Kerbali. Sljedećeg dana u isto mjesto stiže četiri hiljade vojnika na celu s Umar b. Sead b. Ebi Vakkasom. Umarov otac, Sead, pripadao je familiji roda Zuhra plemena Kurejša i bio blizak rođak hazreti Amine, Poslanikove majke. Također, on je bio jedan od pet osoba koje su među prvima prihvatile islam.

Umar je poslao jednog od svojih ljudi da ispita zašto je Husejn došao u Irak. “Ljudi Iraka su mi slali pisma u kojima su me pozivali da dođem. U svakom slučaju, ako su se predomislili i ne žele me više, spreman sam se vratiti u Hidđaz.”, bio je Imamov odgovor. Ibn Sead (tj. Umar) je onda napisao pismo Ibn Zijadu (tj. Ubejdullahu) o ovoj ponudi. Međutim, u njegovom odgovoru je stajalo: “Zar sada kada nam je u rukama želi da se izvuče i vrati u Hidžaz? Tu priliku mu nećemo dati! Zatraži od njega i njegovih prijatelja da daju prisegu na vjernost Jezidu i tek onda ćemo vidjeti šta nam je s njima činiti.” Uskoro poslije ovoga pisma od Ibn Zijada dođe i drugo u kojem se tražilo od Umara da spriječi Husejna i njegove drugove da koriste vodu Eufrata. “Niti kap vode im ne smije doći!”, bi posebno naglašeno. Ovaj odmah naredi Amr b. Hadždžadžu da sa četiri hiljade ljudi zauzme obalu rijeke i prekine snabdijevanje vodom Husejnovom logoru . Hazreti Husejn je tražio da se sastane s Umarom. Sastali su se u noći između kampova i dugo razgovorali. Kada se Umar vratio u svoj logor napisao je pismo Ibn Zijadu. “Allah je ugasio ratni plamen! Uspjeli smo se dogovoriti i pronaći rješenje koje najbolje odgovora zajednici. Husejn b. Ali je spreman da se vrati u Hidžaz ili da ode u bilo koji kraj zemlje islama.” Ovaj put Ibn Zijad dočeka pismo sa većim razumijevanjem. Međutim, kada je Simr b. Zil Dževsan primijetio da je postao popustljiv, rekao mu je: “Bogami griješiš. Ova situacija se mora potpuno iskoristiti. Sada, kada imaš Husejna u šaci ne smiješ ga pustiti jer ko zna hoće li ti se ovakva prilika ikad više ponovo ukazati.” Ibn Zijad se složi i reče Simru da lično ode na Kerbalu i odnese pismo u kojem se tražilo da se hazreti Husejn bezuslovno preda i pošalje u Kufu. Ako to odbije mora biti odmah napadnut. Simr je također bio opunomoćen da zamijeni Umara ako ovaj odbije da izvrši ovo naređenje.

Kada je pročitao pismo Umar uzjaha konja i povika: “O Allahovi vojnici! Na konje! Vaše mjesto je Džennet!” Ovo je bio isti onaj ratni poklič kojeg je Poslanik s.a.v. koristio u svojim bitkama protiv mušrika. Subhanallah! Iste riječi je sada koristio Ibn Sead pokrečući vojsku protiv Poslanikovog unuka, njegovog legitimnog nasljednika i njegove djece. U tom trenutku hazreti Husejn, kojeg je san bio savladao sjedeći ispred svog šatora, prenu se i reče: “Upravo mi se Poslanik s.a.v. ukazao u snu. Rekao mi je da ću mu ubrzo doći.” Ovo ću sestra mu Zejneb koju su već uplasili zvukovi dolazeće vojske, pa briznu u plač i reče: “Jadna sam ti!” Utom dođe i hazreti Abbas donoseći vijest da je neprijatelj krenuo u napad. Husejn mu reče da ode i ispita zašto su se na to odlučili ovako iznenada. Abbas, zajedno sa Zuhejrom b. Kajnom i Habibom b. Mazahirom i dvadest drugih konjanika priđe neprijatelju i upita za razlog napadanja. Ovi im rekoše da su dobili naređenje iz Kufe da napadnu ako se Husejn i njegovi odmah ne predaju. Sam Abbas se vrati i obavijesti hazreti Husejna o ovome. “Idi i zamoli njihove komandante da nam daju vremena do sutra ujutro. To će nam dati priliku da noćas činimo ibadet, uputimo dove Allahu i tražimo Njegov oprost. On zna koliko volim klanjati, učiti Kur’an i dove i Njegov oprost tražiti.”

Rok za predaju im bi produžen do sutra ujutro. To veče hazreti Husejn ispita odlučnost svojih prijatelja i rođaka jos jednom. Opet im ponovi da ih sutra čeka sigurna smrt ako ostanu s njim. Neprijatelj želi samo njega. Prijateljima je predložio da svaki od njih uzme nekoga iz njegove familije i tako spase sebe i njih. Rekao im je da nije znao prijatelje koji bi bili vjerniji i iskreniji od njegovih prijatelja; nije znao za rođake i članove porodice koji bi bili pravedniji i ljubazniji od njegovih rođaka i članova njegove porodice. Onda je zatražio da idu, da ga napuste i da se spase. Ali prijatelji nisu željeli da žive u svijetu u kojem nije bilo Husejna; rođacima je bilo nezamislivo da ostave glavu svoje porodice i da ga ne brane svojim strijelama, kopljima i sabljama.

U toj noći uoči desetog muharrema hazreti Husejn je bio u svom šatoru sa slugom Džuvejnom koji mu je oštrio sablju. Na usnama su mu bili stihovi :
 

“Živote, kako loš prijatelj ti si!

Od zore dana pa do sunčevog zalaska.
Koliko drugova, koliko saputnika leševi ce postati!

Život ne trpi da drugačije bude.
Ova stvar se prepušta onom Moćnom;

 i sve živo mojim putem mora proći.”
 

Ponovio ih je nekoliko puta sve dok ga Zejneba nije čula. Došla je i plačnim glasom rekla: “Onda ću ja ostati bez brata! Želim da i mene nema danas.” Husejn ju je pogledao očima punim suza. “Sestro, ne dopusti šejtanu da ti uništi strpljenje.” Ona mu je kroz plač rekla: “Jadna sam ti! Život će ti oduzeti, i to mi je najbolnije srcu i najgore za dušu!” Onda je rukama prekrila lice i tijelo joj se počelo tresti od plača. Zatim je obuze slabost i pade u nesvijest. Hazreti Husejn je podignu sa tla i stavi na ležaj. Kada se osvijestila reče joj: “Sestro, boj se Allaha i traži utočište u Njemu. Znaj da će sve živo na zemlji umrijeti i stanovnici nebese neće zauvijek živjeti. Sve će nestati osim Allaha koji je sve stvorio svojom mćci. On život daje i On ga kada hoće nazad uzima. Naš djed, otac i majka su bili bolji od mene. Ja, kao i svaki musliman, imam uzor u Božijem Poslaniku. Sestro, zaklinjem te da se ne udaraš po licu niti da kukas zbog žalosti kada me ubiju.”

Kada je svanuo sljedeći dan hazreti Husejn je okupio svoju malu vojsku. Za vođu lijevog krila odredio je Zuhejra b. Kajna, a za vođu desnog Habiba b. Mezahira. Zastavu je dao Abbasu. Kada je vidio da se neprijatelj približava Husejn se molio: “Gospodaru, u Tebe se utječem u svakoj nevolji i Tvojoj milosti se nadam u svakoj teškoći. Za svaki moj problem u Tebi tražim rješenje. Ono sšo se dogodilo srce mi je ranilo, i tome nije bilo lijeka. Prijatelji mi nisu pomogli i neprijatelji su se radovali mojoj nesreći. Ali, kada sam digao ruke od drugih i okrenuo se ka Tebi dao si mi utjehu i smirenje. Svako dobro nam od Tebe dolazi i Ti si nam dovoljan za sve što trebamo.” Poslije toga je uzjahao na kamilu i obratio se neprijatelju koji se bio dovoljno približio. “Iračani, poslušajte šta imam reći o mom dolasku u Irak i ne žurite da me ubijete. Ako mi povjerujete i budete pravedni prema meni nećete imati razloga da me ubijete. Čak i onda da mi ne povjerujete i napustite pravi put, morate dobro razmisliti prije nego mi život oduzmete, i ne žurite u tome. Na mojoj strani je Moćni Allah, Objavitelj Kurana i Čuvar svojih robova vjernih….” U tom plač i zapomaganje njegovih sestara i kćerki postade glasan. Hazreti Husejn reče Abbasu i sinu Aliju: “Idite da ih utišate! Tek ih čeka pravi razlog za plakanje.” Kada je plač žena prestao Imam je nastavio: “Ljudi, da li znate ko sam? Da to znate došli bi ste sebi i napustili svoju suludu zamisao. Upitajte se da li vam je dopušteno da me ubijete i zanemarite moj položaj! Zar ja nisam sin kćerke vašeg Poslanika (s.a.v.)? Zar nije Poslanikov opunomoćenik, njegov amidžić, prvi čovjek koji je prihvatio vjeru, moj otac? Zar prvak šehida, Hamza b. Abdul Muttalib, nije bio amidža mog oca? Zar Džafer b. Ebu Talib, džennetski letac , nije moj amidža? Da li znate da je Poslanik s.a.v. rekao o meni i mom bratu:”Hasan i Husejn su prvaci džennteske omladine.”? Nemojte misliti da vam lažem, jer, tako mi Allaha, dobro mi je poznato koliko On mrzi lažove. Ako ipak mislite da ovo što vam govorim nije istina među vama ima još Poslanikovih ashaba koji će vam sve ovo potvrditi. Pitajte Dzabira b. Abdullaha Ansarija, Abu Saida Khudarija, Nahla b. Sadija, Zijada b. Arkama ili Enesa b. Malika. Oni će vam reći da su čuli Poslanika s.a.v. kada je rekao ovo o meni i mom bratu. Zar ove Poslankove riječi nisu dovoljne da vas spriječe u oduzmanju mog života? Ako odbijate povjerovati u njihovu istinitost, da li možete negirati činjenicu da sam ja sin kćerke vašeg Poslanika s.a.v.. Kunem se Allahom da između istoka i zapada, među vama ili u bilo kojem drugom narodu, ne postoji sin od kćerke nekog Božijeg poslanika osim mene. Da li sam ubio nekog od vaših pa sada vi želite da se osvetite? Da li sam vam oteo neku imovinu pa ste došli da je povratite? Da li sam povrijedio nekog od vas pa ste došli da to naplatite?”

Niko nije bio u stanju da mu odgovori. Hazreti Husejn ih je onda počeo prozivati poimenice. “Sabase, sine Rabie! Hadžare, sine Ebdžara! Kajse, sine Esasa! Jezide, sine Harisa! Zar vi mi lično niste slali pisma u kojima je stajalo: “Voće je sazrjelo, livade su ozelenjele i vojnici Iraka su spremni da daju svoje živote za tebe. Zbog toga nam dođi sto prije možeš!”” Neko od ovih se javi i reče: “Šta to govoriš!? Ne znamo ni za kakva pisma!” Ovo je zaista bio vrhunac podmuklosti! Ali, onaj koji je poznavao karakter tih ljudi ne bi se iznenadio ovome. Da bi ilustrovali karakter većine tih ljudi opisimo ukratko život jednog od te četvorice, Sabasa, sina Rabie.

Kada je Sadža iz plemena Benu Tamim proglasila sebe Božijim poslanikom (ili radije poslanicom), Sabas se dobrovoljni javio da bude njen muezin. Kada su muslimani uništili njen pokret Sabas prihvata islam. U vrijeme halife Usmana uzima učešće u pobuni i halifinom ubistvu. U bitkama oko kamile (džemel) i na Sifinu bori se na strani hazreti Alija. Kada su se haridžije pobunile protiv hazreti Alija priključuje se njima. U godini 61. p.H. licno komanduje ljudima koji nemilosrdno ubijaju hazreti Husejna. Kada se Muhtar b. Ebi Ubejda Sakafi podigao da osveti hazreti Husejna, Sabas se priključuje njegovom pokretu. Poslije postaje šef policije u Kufi. Na tom mjestu uzima učešća u ubistvu Muhtara b. Ebi Ubejde Sakafija kada ovaj bude savladan od strane vojske iz Sirije.

Da li su Husejnove riječi mogle dotaći srce ovakvog čovjeka ili srca sličnih ljudi od kojih se sastojala tadašnja vojska islama?

Hazreti Husejn je na kraju rekao: “Allaha mi neću dati svoju prisegu tim ljudima kao slaba i ponižena osoba niti ću pobjeći od borbe kao rob kukavica. U Allahu tražim zaštitu od vas i od svake ohole osobe koja ne vjeruje u Sudnji dan.” Poslije ovoga strijelci neprijatelja su počeli da gađaju. Prvu strijelu ispalio je Umar b. Sead govoreći: “Budite svjedoci da sam prvi ispalio strijelu i počeo borbu!” Žestoka borba otpoče sve do podneva. Većina Husejnovih prijatelja dade živote u njegovoj odbrani. Poslije njih dođe red na njegove sinove i rođake. Ni djeca ni novorođenčadi nisu bili posteđeni sablji i strijela. Na kraju su okružili Poslanikovog unuka, oborili ga na tlo strijelama i maljevima, i onda ga zaklali i otkinuli mu glavu!.....................................