ULOGA IMAMETA U ISLAMSKOM ŽIVOTU

Tema imameta nije svojstvena samo šiijskom mezhebu, ona je sveislamska i još šire – provlači se kroz čitavu prošlost. Predvodnik svih imama kroz cijelu historiju jeste naš Poslanik s.a.v.a. Druga tema o kojoj ćemo raspravljati jeste Ehli-bejt a.s. sa stanovišta Kur'ana. Centralni ajet Kur'ana koji tretira tematiku porodice Božijeg Poslanika je 33. ajet sure El-Ahzab:

إِنَّمَا يُرِيدُ اللَّهُ لِيُذْهِبَ عَنكُمُ الرِّجْسَ أَهْلَ الْبَيْتِ وَيُطَهِّرَكُمْ تَطْهِيرًا

Zaista, Allah je odlučio da od vas, o porodico Poslanikova, odstrani sve nečistoće i da vas očisti čišćenjem potpunim.

Časni Kur'an na više mjesta ističe da svi poslanici, bez izuzetka, nisu nikad za svoj trud tražili nikakvu nagradu ni zahvalu od ljudi. Međutim, u slučaju našega Poslanika, Muhammeda, neka je mir na njega i njegovu porodicu, Kur'an mu nalaže da kaže sljedeće:

قُل لَّا أَسْأَلُكُمْ عَلَيْهِ أَجْرًا إِلَّا الْمَوَدَّةَ فِي الْقُرْبَى

Ja od vas nikakve nagrade ne tražim, osim ljubavi prema mojoj rod­bini. (Eš-Šura, 23)

Sliču primjenu ove kur’anske mudrosti vidimo i u našem svakod­nevnom životu. Naprimjer, jedan ozbiljan učitelj koji istrajava u pod­u­čavanju svojih učenika i potiče ih na učenje, on ovakvim svojim djelovan­jem želi samo da oni nauče ono šta on predaje, a krajnji cilj toga je da se oni sami okoriste tim zanjem.

Kakvu nam poruku Kur'an šalje ovim ajetom? Šta označava riječ kurba, spomenuta u Kur'anu? Ovakvi pojmovi nisu samo puka histori­jska činjenica zapisana u knjigama, već su kur'anski nazivi koji svjedoče jednu zbilju prema kojoj mi trebamo imati definiran odnos. Na Sudnjem danu bit ćemo pitani koliko smo bili upoznati s Kur'anom i njegovom zbiljom. Kur'an prenosi govor Poslanika s.a.v.a., koji će on izreći na Sudnjem danu:                                                                   

وَقَالَ الرَّسُولُ يَا رَبِّ إِنَّ قَوْمِي اتَّخَذُوا هَذَا الْقُرْآنَ مَهْجُورًا

Poslanik je rekao: Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur’an je odba­cio. (El-Furkan, 30)

U nekoliko naših sljedećih druženja razgovarat ćemo o pitanju Ašure i razlozima njezine pojave. U čitavoj historiji nemamo primjer da se prema najbližim srodnicima nekoga ko je bio vođa nekog pokreta ljudi od­nose na tako surov način neposredno nakon njegove smrti. U našem slučaju, o kakvom je vođi riječi najbolje se može vidjeti iz jednog his­torijskoga događaja – bitke na Uhudu, kada su muslimani doživjeli po­raz. Nakon svršetka bitke, muslimani su vidjeli jednu ženu kako vodi kamilu na kojoj su bila tri mrtvaca povješana i zavezana, pa su je pitali šta se dogodilo u bici. Ona odgovori: “Mi smo pobijedili!” “Pa ko su ti ovi na kamili?” “To su mi muž, sin i otac”, odgovori ona. Na to je upi­taše: “Pa kako smo onda pobijedili?”, a ona uzvrati: “Pa važno je da je Poslanik ostao živ!” 

Eto, tako su svoga vođu ranije voljeli. Pa šta je bilo razlogom da se nakon kratkog vremena na tako surov način odnose prema njegovoj porodici?    

Pojam imâm kako ga Kur'an tretira

وَكُلَّ شَيْءٍ أحْصَيْنَاهُ فِي إِمَامٍ مُبِينٍ

Mi smo sve stvari zapisali u jasnoj Knjizi (Imamu). (Ja-sin, 30)  

Kada se Kur'an bavi pitanjima društva, on koristi izraze imam ili imami. Kur'an govori o dvije vrste imameta. Jedan je imamet nevjerstva, o čemu kaže:

وَإِن نَّكَثُواْ أَيْمَانَهُم مِّن بَعْدِ عَهْدِهِمْ وَطَعَنُواْ فِي دِينِكُمْ فَقَاتِلُواْ أَئِمَّةَ الْكُفْرِ إِنَّهُمْ لاَ أَيْمَانَ لَهُمْ لَعَلَّهُمْ يَنتَهُونَ

A ako prekrše zakletve svoje, poslije zaključenja ugovora s njima, i ako vjeru vašu budu vrijeđali, onda se borite protiv imama bezvjerstva – za njih, zaista, ne postoje zakletve – da bi se okanili. (Et-Tevba, 12)

O karakteristikama ovih imama Kur'an na drugom mjestu kaže:

وَلَقَدْ أَرْسَلْنَا مُوسَى بِآيَاتِنَا وَسُلْطَانٍ مُّبِينٍ إِلَى فِرْعَوْنَ وَمَلَئِهِ فَاتَّبَعُواْ أَمْرَ فِرْعَوْنَ وَمَا أَمْرُ فِرْعَوْنَ بِرَشِيدٍ يَقْدُمُ قَوْمَهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ فَأَوْرَدَهُمُ النَّارَ وَبِئْسَ الْوِرْدُ الْمَوْرُودُ

 Mi smo poslali Musaa sa jasnim znakovima i moćnom snagom, faraonu i njegovim saradnicima, ali narod je slijedio faraona u njegovoj naredbi, a to nije bila ispravna naredba, (i zato što su slijedili faraona na Ovom svijetu) na Sudnjem danu predvodit će faraon svoj narod i u va­tru ga odvesti. (Hud, 96-98) 

Ovaj narod koji je slijedio faraona bit će, dakle, proklet i na Ovom i na Onom svijetu. Faraonova naredba ne odnosi se samo na uže shvaćanje života, nego na cijeli sistem i način življenja na koji je on pozivao i koji je širio među ljudima. Ovo su osobine imameta kufra.        

Kur'an, također, navodi osobine imama na putu istine kada kaže:

وَجَعَلْنَاهُمْ أَئِمَّةً يَهْدُونَ بِأَمْرِنَا وَأَوْحَيْنَا إِلَيْهِمْ فِعْلَ الْخَيْرَاتِ وَإِقَامَ الصَّلَاةِ وَإِيتَاء الزَّكَاةِ وَكَانُوا لَنَا عَابِدِينَ

Učinismo ih imamima koji upućuju po zapovijedi Našoj, i nadahnuli smo ih da čine dobra djela, i da namaz obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su Nama bili pokorni.  (El-Enbija, 73)        

Kur'an navodi nekoliko osobina ove skupine imama, čime ih odvaja od imama kufra. Prva njihova karakteristika je sadržana u činjenici da ih je sam Allah dž.š. odabrao, a druga i treća je da Božijom zapovijedi upu­ćuju i čine dobra djela. Ovim ajetom želi se istaći da oni nisu činili ta djela samo zato što su im bila preporučena vahjom (objavom). Zato se i kaže: a samo su Nama bili pokorni. 

Kur'an za Poslanika kaže: 

آمَنَ الرَّسُولُ بِمَا أُنزِلَ إِلَيْهِ مِن رَّبِّهِ 

Poslanik vjeruje u ono što mu Allah objavljuje. (El-Bekara, 285) 

Iman je prožimao cijelo njihovo biće, kako razmišljanje, tako i srce i ahlak. Iz navođenih ajeta možemo izvući zaključak da čovječanstvo ima dva oblika imameta. Jednu skupinu čine oni koje narod odabira, a drugu oni koje odabira Allah dž.š. Nabrajajući osobine pripadnika obiju ovih ­skupina, Kur'an obznanjuje znakove pomoću kojih se može odrediti koji pojedinac pripada kojoj skupini. Samo jedna skupina, a ne obje, poziva narod istini i ibadetu. Allah kaže:

قُلْ هَـذِهِ سَبِيلِي أَدْعُو إِلَى اللّهِ عَلَى بَصِيرَةٍ

Reci: “Ovo je moj put i ja vas pozivam ka Allahu, imajući jasne dokaze.” (Jusuf, 108)

Naravno, ovdje se misli na pozivanje znanjem, razumom i logikom, a u nastavku ajet kaže:

أَنَاْ وَمَنِ اتَّبَعَنِي وَسُبْحَانَ اللّهِ وَمَا أَنَاْ مِنَ الْمُشْرِكِينَ

Ja i svako onaj koji me slijedi (ovakvi smo), i neka je Uzvišen Allah, daleko od toga da ja Njemu činim širk .

Poziv druge skupine imama možemo vidjeti u obraćanju faraona svojim podanicima:

وَقَالَ فِرْعَوْنُ يَا أَيُّهَا الْمَلَأُ مَا عَلِمْتُ لَكُم مِّنْ إِلَهٍ غَيْرِي فَأَوْقِدْ لِي يَا هَامَانُ عَلَى الطِّينِ فَاجْعَل لِّي صَرْحًا لَّعَلِّي أَطَّلِعُ إِلَى إِلَهِ مُوسَى وَإِنِّي لَأَظُنُّهُ مِنَ الْكَاذِبِينَ

“O velikaši”, reče faraon “ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene, a ti, o Hamane, peci mi opeke i sagradi mi toranj da se popnem k Musaovu Bogu, jer ja mislim da je on, zaista, lažac! (El-Kasas, 38) 

Na drugom mjestu u Kur'anu faraon kaže:

مَا أُرِيكُمْ إِلَّا مَا أَرَى وَمَا أَهْدِيكُمْ إِلَّا سَبِيلَ الرَّشَادِ

“Savjetujem vam samo ono što mislim, a na pravi put ću vas samo ja izvesti.”  (El-Mu'min, 29)

فَاسْتَخَفَّ قَوْمَهُ فَأَطَاعُوهُ إِنَّهُمْ كَانُوا قَوْمًا فَاسِقِينَ

I faraon je narod svoj učinio poniženim i sitnim i zato su ga poštivali, oni su doista bili narod grešni.  (Ez-Zuhruf, 54)

Dakle, po Kur'anu, faraon je provodio silu nad svojim narodom, no i pored toga krivicu ne pripisuje samo faraonu, nego jedan njen dio pripisuje i njegovom narodu zato što ga je svjesno slijedio, znajući da čini grijeh i pristajući na poniženje. Kur'an opisujući narod faraona koristi izraz fasik (فاسق). Ova riječ je u značenju čovjeka koji, krećući se nekim pravcem, zastranjuje u lijevu ili u desnu stranu. U tom smislu ajet želi ukazati na činjenicu da su oni prihvatajući ovaj put skrenuli sa puta fitreta i čovječnosti.

Kur'an je ukazao na postojanje dviju različitih skupina, s obzirom na vrstu imameta, te naveo njihove glavne osobine. U nastavku Kur'an ob­znanjuje jednu drugu veoma važnu istinu – da će ljudi i na Ovom i na Onom svijetu biti sa imamom kojeg sami odaberu. Na koji način život i Ovoga i Onoga svijeta određuje imam kojeg smo odabrali? U odgovoru na ovo pitanje prije svega treba pojasniti neke zbilje vezano za čovjeka. Ako se razmotri ponašanje ljudi, naći će se da njihova zbilja počiva na trima činiocima:

         1. razmišljanju,

         2. osobinama,

         3. ispoljavanju prethodnih činilaca kroz djela.

Ako naše misli i ahlak preuzmemo od čovjeka koji vodi istini, sigurno će i treći činilac (djelo) doći do svoga ispunjenja. Ovo bi bilo kratko pojašnjenje jedne veoma ozbiljne teme, a kroz koje se može razum­jeti i odgovor na postavljeno pitanje.

Prihvatajući ovu istinu, pogledajmo šta nam Kur'an kaže o ulozi našeg Poslanika i šta nam nalaže po pitanju našeg odnosa prema njemu. Prije svega, Kur'an eksplicitno ističe koji je pravi put spasa:

وَأَنْ اعْبُدُونِي هَذَا صِرَاطٌ مُّسْتَقِيمٌ

Robujte Meni, to je Pravi put. (Jasin, 61) 

U drugom ajetu Kur'an pojašnjava cijeli program pristupa tom putu kada kaže:

وَإِنَّكَ لَتَدْعُوهُمْ إِلَى صِرَاطٍ مُّسْتَقِيمٍ

Ti njih pozivaš Pravom putu. (El-Mu'minun,73) 

Jedan drugi ajet također kaže:

Ti njih zaista upućuješ na Pravi put. (Eš-Šura, 52)

Istovremeno, Kur'an kao potpuna knjiga ne zaboravlja da opomene čovjeka vezano za imame zablude i zastranjenja:

وَجَعَلْنَاهُمْ أَئِمَّةً يَدْعُونَ إِلَى النَّارِ وَيَوْمَ الْقِيَامَةِ لَا يُنصَرُونَ

Oni su imami koji pozivaju vatri i na Sudnjem danu oni neće biti ničim pomognuti. (El-Kasas, 41) 

Također, na drugom mjestu u Kur'anu rečeno je:

يَقْدُمُ قَوْمَهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ فَأَوْرَدَهُمُ النَّارَ وَبِئْسَ الْوِرْدُ الْمَوْرُودُ        

On će na Sudnjem danu predvoditi svoje sljedbenike i u vatru ih uvesti. (Hud, 98)

U 41. i 42. ajetu sure El-Kasas stoji:

وَجَعَلْنَاهُمْ أَئِمَّةً يَدْعُونَ إِلَى النَّارِ وَيَوْمَ الْقِيَامَةِ لَا يُنصَرُونَ وَأَتْبَعْنَاهُمْ فِي هَذِهِ الدُّنْيَا لَعْنَةً وَيَوْمَ الْقِيَامَةِ هُم مِّنَ الْمَقْبُوحِينَ 

Učinili smo ih imamima koji pozivaše u vatru – a na Sudnjem danu niko im neće pomoći – i popratismo ih prokletstvom na Ovom svijetu, a na Onom svijetu bit će od svakog dobra udaljeni.

Na samom kraju, Kur'an jednom rečenicom zaokružuje cijeli niz navođenih ajeta: 

يَوْمَ نَدْعُو كُلَّ أُنَاسٍ بِإِمَامِهِمْ فَمَنْ أُوتِيَ كِتَابَهُ بِيَمِينِهِ فَأُوْلَـئِكَ يَقْرَؤُونَ كِتَابَهُمْ وَلاَ يُظْلَمُونَ فَتِيلا

A na Dan kada pozovemo sve ljude s imamom njihovim: oni kojima se knjiga njihova da u desnu ruku njihovu čitat će knjige svoje i neće im biti ni koliko trun jedan učinjena nepravda. (El-Isra, 71) 

Sada se nameće se jedno logično pitanje: Kakav cilj ima Kur'an u vidu time što nam navodi dvije suprostavljene vrste imama i dvije skupine ljudi koje oni predvode?                                                       

Jedan općeniti zakon

U Kur'anu se spominje jedan općeniti zakon koji nam umnogome po­maže razumijevanje imameta, i ne samo njega, već i svih vidova života:

فَبَشِّرْ عِبَاد الَّذِينَ يَسْتَمِعُونَ الْقَوْلَ فَيَتَّبِعُونَ أَحْسَنَهُ أُوْلَئِكَ الَّذِينَ هَدَاهُمُ اللَّهُ وَأُوْلَئِكَ هُمْ أُوْلُوا الْأَلْبَابِ

ِObraduj robove Moje, one koji pomno slušaju govor i slijede ono najljepše u njemu (nakon što dobro analiziraju). Oni su ti koje je Allah na Pravi put uputio i oni su posjednici razuma. (Ez-Zumer, 17-18) 

Dakle, ono što se jasno da razumjeti iz ajeta jeste činjenica da Allah dž.š. smatra upućenim i razumnim one koji posjeduju ove tri osobine, tj. koji sa pažnjom slušaju, dobro analiziraju ono što čuju i zatim slijede najbolje u tome što je rečeno.

U drugom ajetu koji kazuje o istom stoji:

أَفَمَن يَهْدِي إِلَى الْحَقِّ أَحَقُّ أَن يُتَّبَعَ أَمَّن لاَّ يَهِدِّيَ إِلاَّ أَن يُهْدَى فَمَا لَكُمْ كَيْفَ تَحْكُمُونَ

Pa da li je onda dostojniji da se slijedi onaj koji na Pravi put upućuje ili onaj koji ni sam nije na Pravom putu, osim ako ga neko drugi na Pravi put ne uputi? Šta vam je, kako rasuđujete?! (Junus, 35) 

Tumačeći ovaj ajet, allame Tabatabai primjećuje da on predstavlja poziv ljudima da se okrenu istinskoj prirodi jer je to zakon koji nad svima nama vlada. Cijelo čovječanstvo primjenjuje ovo načelo jer je ono utemeljeno na fitretu. Ako neko skrene sa ovog puta, sigurno je morao postojati neki razlog koji je izvana djelovao na njega. Nameće se pitanje: Zašto su odlutali sa puta istine oni koji su mislili da djeluju u skladu s njim? Kada biste ih pitali zašto su to činili, rekli bi da su mislili kako je istina ono što su činili. Samo ovo svjedoči da je čovjek prisiljen djelovati prema zakonu fitreta i da svaki pojedinac vidi sebe obaveznim slijediti istinu. Ako smo prihvatili općeniti zakon fitreta koji se tiče svih ljudi, možemo iz njega izvući jedan drugi zakon, drugo pravilo. To pravilo bi glasilo:       

1.  Obavezno je pokoravanje onome koji poziva istini.

Prirodno je da iz ovoga proizlazi jedno drugo pravilo, koje stoji nasu­prot prvom:

2.   Obavezno je izbjegavanje svega što je zabluda (batil).

Ta dva vjerska načela manifestiraju se kroz ljubav Božijih prijatelja i mržnju Božijih neprijatelja, odnosno Božiji ugodnici pozivaju istini, a Božiji neprijatelji neistini. Kur'an, također, govori i o jednom drugom za­konu fitreta:

إِنَّمَا وَلِيُّكُمُ اللّهُ وَرَسُولُهُ وَالَّذِينَ آمَنُواْ الَّذِينَ يُقِيمُونَ الصَّلاَةَ وَيُؤْتُونَ الزَّكَاةَ وَهُمْ رَاكِعُونَ

Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju dok su na rukuu. (El-Maida, 55)   

Kao što je očigledno, ajet navodi u nizu one pod čijim je vođstom i sli­jeđenjem vjerniku obezbijeđena vječna sreća. Na prvom mjestu i iznad svega je Allah dž.š., potom Poslanik, i na kraju vjernici, ali sa sljedećim svojstvima:

·         koji obavljaju namaz;

·         koji daju zekat dok su na rukuu. 

Nakon što smo se uvjerili u postojanje vjernika čije je slijeđenje obavezno, trebamo vidjeti pod kojim uvjetima Allah dž.š. daje imamet određenim ličnostima.

Uzvišeni Gospodar je Onaj Koji najbolje poznaje zakonitosti. Stvorio je svijet na vrlo preciznim matematičkim zakonima. Među svim ljudima, poslanici su bili ti koji su najpotpunije poštivali zakone, pa i one društ­vene. Jusuf a.s. bio je spreman sedam do devet godina provesti u zatvoru, odlučan da ne prekrši jedan Božiji zakon. Nakon što izlazi iz zatvora, poziva žene koje su ga navodile na zlo te izjavljuje da će se sada objelo­daniti istina. Nakon što su žene javno priznale svoj grijeh, Jusuf ih ne želi poniziti; htio je samo pokazati da nije od onih koji su izdali povjer­enje svoga gospodara (namjesnika, vlasnika kuće u kojoj je živio). Zašto? Allah dž.š. nikad neće podržati izdajice i oni će biti suočeni sa propašću. Uzvišeni Gospodar, budući da je stvorio sva stvorenja, prema svakom od njih ima poštovanje, i upravo zato haram je nekoga ogovarati, iznositi priče i neistine o njemu jer je sve to kršenje Božijeg zakona. U sva­kom slučaju, primjer Jusufa a.s. primjer je poštivanja zakona i u na­jtežim uvjetima i okolnostima.

Zakonitost i uvjete dovođenja u položaj imameta Allah dž.š. na na­jbolji način prikazuje kroz kazivanje o Ibrahimu a.s.

وَإِذِ ابْتَلَى إِبْرَاهِيمَ رَبُّهُ بِكَلِمَاتٍ فَأَتَمَّهُنَّ قَالَ إِنِّي جَاعِلُكَ لِلنَّاسِ إِمَامًا قَالَ وَمِن ذُرِّيَّتِي قَالَ لاَ يَنَالُ عَهْدِي الظَّالِمِينَ

I kada je Ibrahima Gospodar njegov određenim riječima stavio na kušnje, i on ih u potpunosti ispunio, Allah je rekao: “Ja te postavljam za imama ljudima.” “I neke potomke moje”, zamoli on. A Allah reče: “Moje obećanje neće obuhavatiti zalime (grešnike i prestupnike).” (El-­Bekara, 124)

Iz ovog ajeta na najbolji način se može razumjeti položaj imameta sa stanovišta Kur'ana. Prije svega, Ibrahim a.s. bio je u poodmakloj životnoj dobi kada se odvija ovaj njegov razgovor sa Bogom. Nakon života ispun­jenog svjedočenjem jedinstva Uzvišenoga Boga i iskušenja koja bi malo koji čovjek uspio uspješno prebroditi, dat mu je položaj imama i obe­ćanje za neke od potomaka njegovih. Što se tiče ovoga događaja, u njemu postoje tri stavke koje su za nas od velike važnosti:

·         vrijeme u kojem se događaj zbio,

·         objašnjenje koga svojim značenjem obuhvata riječ zalim,

·         objašnjenje na koga se odnosi odluka Gospodara i kome će biti dodijeljen imamet.

Što se tiče vremena u kojem se događaj zbio i načina na koji se to ­dogodilo, želi se skrenuti pažnja na vrijeme kada je Ibrahim a.s. postao otac, a zna se je on stekao djecu u poznim godinama, što svjedoče i ajeti iz sure Hud:

وَلَقَدْ جَاءتْ رُسُلُنَا إِبْرَاهِيمَ بِالْبُـشْرَى قَالُواْ سَلاَمًا قَالَ سَلاَمٌ فَمَا لَبِثَ أَن جَاء بِعِجْلٍ حَنِيذٍ فَلَمَّا رَأَى أَيْدِيَهُمْ لاَ تَصِلُ إِلَيْهِ نَكِرَهُمْ وَأَوْجَسَ مِنْهُمْ خِيفَةً قَالُواْ لاَ تَخَفْ إِنَّا أُرْسِلْنَا إِلَى قَوْمِ لُوطٍ وَامْرَأَتُهُ قَآئِمَةٌ فَضَحِكَتْ فَبَشَّرْنَاهَا بِإِسْحَقَ وَمِن وَرَاء إِسْحَقَ يَعْقُوبَ قَالَتْ يَا وَيْلَتَى أَأَلِدُ وَأَنَاْ عَجُوزٌ وَهَـذَا بَعْلِي شَيْخًا إِنَّ هَـذَا لَشَيْءٌ عَجِيبٌ قَالُواْ أَتَعْجَبِينَ مِنْ أَمْرِ اللّهِ رَحْمَتُ اللّهِ وَبَرَكَاتُهُ عَلَيْكُمْ أَهْلَ الْبَيْتِ إِنَّهُ حَمِيدٌ مَّجِيدٌ

I Ibrahimu smo izaslanike Naše poslali da mu donesu radosnu vijest. “Mir!” – rekoše; – “Mir!” – odgovori on, i ubrzo im donese pečeno tele. A kad vidje da ga se ruke njihove ne dotiču, on osjeti da su čudni i obuze ga neka zebnja od njih. “Ti se ne boj!” – rekoše oni – “mi smo Lutovu narodu poslani.” A žena njegova stajaše tu, i osmjehnu se, i Mi je obra­dovasmo Ishakom, a poslije Ishaka Jakubom. “Jadna ja!” – reče – “zar da rodim ovako stara, a i ovaj moj muž je star. Ovo je zaista nešto neo­bično!” “Zar se čudiš Allahovoj moći?” – rekoše oni – “Allahova milost i Njegovi blagoslovi su na vama, porodico vjerovjesnička. On je dostojan hvale i On je plemenit!” (Hud, 69-73) 

Dakle, Ibrahim i njegova žena su u poznoj životnoj dobi stekli djecu, na čemu se on i zahvaljuje Uzvišenom:

الْحَمْدُ لِلّهِ الَّذِي وَهَبَ لِي عَلَى الْكِبَرِ إِسْمَاعِيلَ وَإِسْحَقَ إِنَّ رَبِّي لَسَمِيعُ الدُّعَاء   

Hvala Gospodaru, Koji me je obdario djecom, Ismailom i Ishakom, u starosti, On zaista prima dovu onih koji mu se mole. (Ibrahim, 39)

U suri Hidžr navodi se susret Ibrahima sa izaslanicima iz drugog ugla, a koji, također, potvrđuje već spomenutu činjenicu da je Ibrahim u poznim godinama dobio porod.

وَنَبِّئْهُمْ عَن ضَيْفِ إِبْراَهِيمَ إِذْ دَخَلُواْ عَلَيْهِ فَقَالُواْ سَلامًا قَالَ إِنَّا مِنكُمْ وَجِلُونَ قَالُواْ لاَ تَوْجَلْ إِنَّا نُبَشِّرُكَ بِغُلامٍ عَلِيمٍ قَالَ أَبَشَّرْتُمُونِي عَلَى أَن مَّسَّنِيَ الْكِبَرُ فَبِمَ تُبَشِّرُونَ قَالُواْ بَشَّرْنَاكَ بِالْحَقِّ فَلاَ تَكُن مِّنَ الْقَانِطِينَ

I obavijesti ih o gostima Ibrahimovim, kada su mu ušli i rekli: “Mir!” – on je rekao: “Mi smo se vas uplašili.” “Ne plaši se!” – rekoše – “donosimo ti radosnu vijest, učena sina ćeš imati.” “Zar mi donosite radosnu vijest sada kad me je starost ophrvala?” – reče on – “čime me radujete?” “Donosimo ti radosnu vijest koja će se doista obistiniti” – re­koše oni – “zato nadu ne gubi!” (El-Hidžr, 51-54) 

U nastavku Ibrahim izriče istinu koja se odnosi na sva pokoljenja pa tako i na one koje tek trebaju doći:

قَالَ وَمَن يَقْنَطُ مِن رَّحْمَةِ رَبِّهِ إِلاَّ الضَّآلُّونَ 

“Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli” - reče on (Hud, 55) 

Iz rečenog možemo zaključiti da su sva pitanja koja su postavljali Ibrahim i ostali poslanici a.s., kada bi im bila pružena takva prilika, bila postavljana radi onih potonjih, da bi oni mogli što bolje razumjeti i okoristiti se prošlim događajima zarad svoje upute. Iz kur'anskih ajeta je nedvojbeno jasno da je Ibrahim a. s. bio poslanik, da je pozivao ljude u vjeru, da su mu dolazili meleki i dostavljali mu Objavu, a sve to dok još uvijek nije postao imam. Događaj njegovog postavljenja za imama desio se nakon iskušenja žrtvovanja svoga sina. Ajet veoma jasno potvrđuje ovu činjenicu kada kaže da je nakon svih ispita i proba na koje je Uz­višeni Gospodar stavio Ibrahima a. s., i nakon što ih je on uspješno položio, tek tada ga je Gospodar učinio imamom. U ovom svjetlu se ­poima veličina položaja imama. Sljedeće što treba shvatiti iz ajeta odnosi se na riječi Uzvišenog:

قَالَ لاَ يَنَالُ عَهْدِي الظَّالِمِينَ

Moje obećanje (ugovor) neće obuhavatiti zalime (grešnike i prestup­nike). (El-Bekara, 124)

Uzvišeni kaže Musau:

اذْهَبْ إِلَى فِرْعَوْنَ إِنَّهُ طَغَى

Idi faraonu jer je u zlu svaku mjeru prevršio! (Ta-ha, 24) 

Znajući kakvu je moć u to vrijeme imao faraon, Musa a.s. se zabri­nuo, te se skrušeno obrati Gospodaru:

قَالَ رَبِّ اشْرَحْ لِي صَدْرِي وَيَسِّرْ لِي أَمْرِي وَاحْلُلْ عُقْدَةً مِّن لِّسَانِ يَفْقَهُوا قَوْلِي

“Gospodaru moj” – reče Musa – “učini prostranim prsa moja i olakšaj zadatak moj, i odriješi uzao sa jezika mog da bi razumjeli govor moj! (Ta-ha, 25-28)

Iz ovoga vidimo da su ljudi koji su obavljali ono što je obavljao Musa a.s. imali široka prsa, jer da je Uzvišeni želio nešto prisilom riješiti, ne bi imao potrebu da bilo koga šalje. Potvrda ovim riječima jeste savjet Uzvišenoga Gospodara Musau a.s.:

اذْهَبَا إِلَى فِرْعَوْنَ إِنَّهُ طَغَى فَقُولَا لَهُ قَوْلًا لَّيِّنًا

Idite faraonu, on se zaista osilio, pa mu blagim riječima govorite! (Ta-ha, 43-44) 

Zbog čega da tako postupe s njim? Šta je mudrost toga? U nastavku ­ajeta kaže se:

لَّعَلَّهُ يَتَذَكَّرُ أَوْ يَخْشَى

Možda razmisli ili se poboji!

Dalje, u dovi Musa moli:

وَاجْعَل لِّي وَزِيرًا مِّنْ أَهْلِي

Podaj mi za pomoćnika iz porodice moje! (Ta-ha, 29) 

Kako riječ zalim, koju mi prevodimo kao nasilnik, objašnjava Kur'an? U obraćanju Lukmana svome sinu dato je jedno pojašnjenje te ri­ječi:

وَإِذْ قَالَ لُقْمَانُ لِابْنِهِ وَهُوَ يَعِظُهُ يَا بُنَيَّ لَا تُشْرِكْ بِاللَّهِ إِنَّ الشِّرْكَ لَظُلْمٌ عَظِيمٌ              

Kada Lukman reče sinu svome, savjetu­jući ga: “O sinko moj, ne smatraj druge Allahu rav­nim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda (zu­lum).”

U 68. ajetu sure El-En'am vidimo da značenje riječi zulm podrazumi­jeva griješenje:

O Poslaniče, kada vidiš one koji se riječima Našim ru­gaju, udalji se od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu. Kur'an nam se dalje obraća riječima: A ako te šejtan navede da zaboraviš, onda ne sjedi više s nevjernicima kad se opomene sjetiš.

Shodno kur'anskom stavu, kršenje društvenih zakona također je zu­lm. U suri Jusuf navodi se da je sa Jusufovom braćom došao i njegov mlađi brat, a kada su trebali krenuti kući, Jusuf je naredio da se stavi pe­har u prtljag njegovog brata. Kasnije su stražari našli ostavljeni pehar te izjavili da Jusufovog brata moraju zatvoriti. U skladu sa zakonom države, morao bi biti zatočen onaj pojedinac u kojeg bi se našla ukradena roba. Jusufova braća su zatim zamolila da ne uzmu onog u čijem prtljagu je pronađen pehar jer im je otac priprijetio da ga neizostavno vrate kući, predlažući da umjesto njega zatoče nekoga od njih. Jusuf je na to odgo­vorio da bi to značilo kršenje zakona i da bi se oni u tom slučaju pokazali kao zalimi (nasilnici).  Riječ zulm također se spominje i kada je Jusufa žena vlasnika kuće u kojoj je živio nagovarala na grijeh, a on uzvratio:

مَعَاذَ اللّهِ إِنَّهُ رَبِّي أَحْسَنَ مَثْوَايَ إِنَّهُ لاَ يُفْلِحُ الظَّالِمُونَ  

“Sačuvaj Bože” – uzviknu on – “vlasnik me moj lijepo pazi, a oni koji čine zulum nikada neće uspjeti.” (Jusuf, 23) 

 Sljedeći primjer upotrebe riječi zulm nalazimo u kazivanju o Junusu a.s., koji je opominjao svoj narod Božijom kaznom, ali mu se nisu odaz­vali. Sve je bilo spremno za izvršenje kazne, ali se u tom trenutku našao među njima jedan koji je rekao: “Ako hoćete da se spasimo, izađite izvan grada na poljanu, povedite sve što imate, odvojite sitnu djecu od majki, stoku od mladunčadi, i zamolimo tada Boga ne bi li nas spasio!”

Kada su okupljeni ljudi tako postupili, nastali su vriska i haos i svi su primijetili kako se crni oblaci polahko razilaze. Hazreti Junus a.s. na neki način se ražalostio: Bože, do koje mjere Si milostiv da Si opet spasio sve one zalime? Kada je riječ o milosti Uzvišenoga Gospodara na Sudnjem danu, toliko će Njegova milost doći do izražaja da će čak i šejtan pomis­liti da će i njega obuhvatiti. Ova činjenica ne treba nam biti podstrek da nastavimo činiti grijehe. Imam Sedžad a.s. obraća se u dovi Uzvišenom: “Bože, toliko nam daješ taj oprost kao da je Tebe stid što mi toliko griješimo, i Ti nam opraštaš.”

Junus je bio uznemiren i povrijeđen te je odlučio da se više ne vraća u svoj narod. Otišao je na morsku obalu, popeo se na lađu, a onda je nastupilo nevrijeme i progutala ga je velika riba. Našavši se u ribljoj utrobi nakon što je shvatio pogubnost svoga postupka zavapi u dubokim tminama: 

لَّا إِلَهَ إِلَّا أَنتَ سُبْحَانَكَ إِنِّي كُنتُ مِنَ الظَّالِمِينَ

Nema boga osim Tebe, hvaljen neka si! Zaista ja sam bio od zalima! (Junus, 87) 

Znamo da poslanici ne griješe, nego u određenim situacija moguće je da između dva postupka ne odaberu bolji. Junus je propustio uraditi ono što je bilo preče u tom trenutku.

U 11. ajetu sure Lukman kaže se:

الظَّالِمُونَ فِي ضَلَالٍ مُّبِينٍ

Zalimi su u očiglednoj zabludi.

Zasigurno je da svi koji potpadaju pod kategoriju zalima ne mogu biti obuhvaćeni ajetom sure Bekara koji pojašnjava ko može biti imam:

 قَالَ لاَ يَنَالُ عَهْدِي الظَّالِمِينَ

Moje obećanje neće obuhavatiti zalime (grešnike i prestupnike).

Ovo kur'ansko učenje biva još jasnijim ako ga posmatramo kroz sv­jetlo narednog ajeta:

أَفَمَن يَهْدِي إِلَى الْحَقِّ أَحَقُّ أَن يُتَّبَعَ أَمَّن لاَّ يَهِدِّيَ إِلاَّ أَن يُهْدَى فَمَا لَكُمْ كَيْفَ تَحْكُمُونَ

Pa da li je onda dostojniji da se slijedi onaj koji na Pravi put upućuje ili onaj koji ni sam nije na pravom putu, osim ako ga neko drugi na Ppravi put uputi? Šta vam je, kako rasuđujete?! (Junus, 35)

Kao što je već rečeno, ovo je jedno općenito pravilo koje svaki zdravi fitret potvrđuje. U svjetlu navedenog, potpuno prirodno, nameće se pitanje kako da se slijedi neko ko sam čini zulm ili, drugim riječima, onaj koji sam ima potrebu za uputom.

Pod riječju zalim moguće je pretpostaviti četiri skupine ljudi:

·         ljudi koji su cijeli život bili zalimi;

·         ljudi koji su u početku bili dobri, a zatim su zastranili s Pravog puta;

·         ljudi koji su cijeli život bili čisti;

·         ljudi koji su u početku bili loš, ali su se na kraju popravili.

Ibrahim a.s. ne može nikako biti u prve dvije skupine. Mogućnost da je u početku bio loš, a kasnije postao dobar također je isključena jer je re­čeno da nije moguće dostići visoki stepen onom pojedincu koji je čak i kratkotrajno bio zalim. Ostaje samo treća mogućnost, tj. da je u čitavom životu bio čist. Postavlja se pitanje: Zar postoji pojedinac koji je čitav život posvetio Bogu, a da ni jednog trenutka nije sišao sa te staze? Odgo­vor je potvrdan, što je vidljivo iz ajeta:

الَّذِينَ آمَنُواْ وَلَمْ يَلْبِسُواْ إِيمَانَهُم بِظُلْمٍ

Oni koji vjeruju i koji svoju vjeru nisu zaogrnuli zulumom. (El-En'am, 82) 

Ovo ukazuje na činjenicu da je naš Uzvišeni Gospodar do te mjere dobar da nam želi dati za vođu čovjeka koji ni jednog trenutka nije imao ni jednu tamnu mrlju u vođenju svojih sljedbenika prema cilju. Stepen imameta je iznad stepena poslanstva – to vidimo iz primjera Ibrahima jer je on najprije bio poslanik, a tek nakon svih iskušenja koja je uspješno prošao, Uzvišeni mu je obznanio da će ga učiniti imamom. Drugo, od­luka o imametu pripada isključivo Uzvišenom Gospodaru; ljudski izbor tu ne igra nikakvu ulogu, kao što se vidi iz samog ajeta o kojem raspravljamo jer je čin postavljenja pripisa samom Bogu. Treće, imam je čovjek koji u čitavom svom životu nije učinio nikakvo nasilje, ni prema sebi, ni prema nekom drugom. Kada sve rečeno uzmemo u obzir, tada dolaze do izražaja kur'anske rečenice:

وَجَعَلْنَاهُمْ أَئِمَّةً يَهْدُونَ بِأَمْرِنَا

Učinismo ih imamima koji upućuju po zapovijedi Našoj. (El-Enbija, 73)

وَمِمَّنْ خَلَقْنَا أُمَّةٌ يَهْدُونَ بِالْحَقِّ وَبِهِ يَعْدِلُونَ

A među onima koje stvaramo ima ljudi koji druge upućuju istini i koji prema njoj pravedno sude. (El-A'raf, 181) 

Darujući nam imama, Gospodar nam je učinio veliku uslugu, ali se u tome nalazi jedna po nas otežavajuća okolnost. Čime će se mjeriti naša djela na Sudnjem danu? Toga dana mjerilo ili vaga bit će istina. Imam Sadik a.s. u komentaru riječi hakk, koja će biti mjerilo svima, kaže da je hakk Poslanik Muhammed s.a.v.a. Postavit će se Poslanikov namaz na vagu i sve što bude nalik na njegov namaz moći će proći. Isto je i sa moralom, ponašanjem, udjeljivanjem i svim drugim.