RAZLOG DOLASKA POSLANIKA

Kur'an jasno ističe da je razlog dolaska poslanika uklanjanje među ljudskih neslaganja i raskola proizišlog iz fitreta.

Zog toga što razmirice i raskoli potiču iz nutrine čovjeka, može se potpuno argumentirano reći da čovjek sam ne može biti činilac jedinstva ili, u najmanju ruku, ne može valjano spriječiti neslaganja. Potpuno je jasno da međusobne nesuglasice povlače za sobom jedino nered, a nered ne vodi ničemu drugom do uništenju čovječanstva. Prema tome, čovjek se nalazi na raskrsnici dvaju puteva:

a.      uništenja samoga sebe,
b.      prisustvu nečega izvana, kao činioca jedinstva.

Uzvišeni Gospodar čovjeku je odredio drugi put poslavši Svoje poslanike da otklone nerede i nesuglasice i da čovjeka povedu ka nje govom istinskom savršenstvu.

1.         Traženo savršenstvo je istinsko savršenstvo,

Ono za čim čovjek teži jeste istinsko savršenstvo. U pitanju je zbilja koja ima svoje učinke i tragove. Znanje je, ustvari, ona zbilja koja u duši čovjeka ostavlja istinske tragove, što je suprotno vlasti, koja je konvencionalne prirode, tj. nije zbiljska i u društvu ne ostavlja učinke zbiljske prirode.

Svako dobro koje je istinsko i nužno postoji i u stvorenom svi jetu. U tom slučaju sigurno je da u stvorenom svijetu postoje put i preduvjeti za ostvarenje tog dobra. Prema tome, slanje poslanika predstavlja jednu kariku u lancu stvorenoga svijeta, a ne nešto što je izvan čovjeka i njemu nametnuto. Časni Kur'an kaže:

رَبُّنَا الَّذِي أَعْطَى كُلَّ شَيْءٍ خَلْقَهُ ثُمَّ هَدَى

Gospodar naš je onaj koji je svemu što je stvorio dao ono što mu je potrebno za njegovo savršenstvo, a zatim ga kako da ostvari to savršenstvo uputio iznutra.[1]

Ako uzmemo za primjer zrno pšenice, vidjet ćemo da mu je Allah dž. š. podario mogućnost i potencijal da iz njega iznikne klas, koji u sebi nosi stotinu drugih zrna, potom mu je podario kretnju ka ovome savršenstvu i ujedno ga upoznao sa tim savršenstvom. Prema tome, budući da je Gospodar svega, On sva bića upotpunjuje i stvara u savršenom obliku.

2.         Čovjek je samo jedna vrsta među stvorenim bićima

Ako prihvatimo maločas izloženu zakonitost, da Bog stvara svako biće savršeno i da ga upućuje ka ostvarenju te savršenosti, onda je i čovjek obuhvaćen ovim Zakonom, kao jednim bićem iz među ostalih. Dakle, i čovjek treba da je upućen ka savršenosti svojoj iznutra. Ovaj sunnet postoji u samoj kreaciji. Zato i Kur'an naglašava:

كُلاًّ نُّمِدُّ هَـؤُلاء وَهَـؤُلاء مِنْ عَطَاء رَبِّكَ وَمَا كَانَ عَطَاء رَبِّكَ مَحْظُورًا

Svima njima, i jednima i drugima (lošima i dobrima), dajemo darove Gospodara tvoga; a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni[2]

Uzvišeni Gospodar daruje ljudima ono što su zaslužili. On po maže svakom stvorenju koje ima potrebu za Njim. Nijedna moć ne može se ispriječiti ovom Božijem sunnetu. Jedino što može usk ratiti Božije davanje jesu moral i ljudska djela suprotni onome što Bog od ljudi traži.

3.         Jedino Bog može otkloniti nedostatak prirode

4.         Ako se prihvati da fitret čovjeka poziva nesuglasicama i nje govu prirodu vodi manjkavosti, u tom slučaju nužno je posto janje nečeg drugog, mimo njegove prirode, što će ga upućivati ka savršenstvu, a to nije ništa drugo do Božiji poslanik – drugim ri ječima, poslanstvo i Objava. Bi'set se pripisuje Gospodaru.

U cijelom Kur'anu, gdje god ima riječi o bi'setu poslanika, taj čin je pripisan Bogu. Naprimjer, u Kur'anu je rečeno: Bog je lju dima slao poslanike radi preporoda. Slanje poslanika, kao i sve ostale pojave, obilježeno je vremenom i mjestom, ali u ovom slu čaju nigdje nisu spomenute karakteristike vremena i mjesta. Postavlja se pitanje zašto su izuzete ove dvije karakteristike u navedenoj pojavi (bi'setu).

Ovim Allah dž. š. želi ukazati na činjenicu da jedino On, slan jem poslanika, ima moć rješavanja razmirica među ljudima. Ni jedna druga snaga ni biće ne mogu rješiti ljudske nesuglasice i ras kole čiji korijen leži u fitretu.

5.         Šta je vjerovjesništvo?

Nakon svih navedenih objašnjenja postaje jasno značenje vjerovjesništva. Vjerovjesništvo predstavlja duhovno stanje, skrovito stanje, posredstvom kojeg vjerovjesnik razumije nebeske i Božanske zbilje i istine, uz pomoć čega može riješiti sve životne ne doumice i ljudske razmirice. Ovo razumijevanje i spoznaja istina upravo je ono stanje za koje se u Kur'anu kaže “objava” – وحى (vahj). A ono stanje koje osoba stječe kroz objavu naziva se vjerovjesništvo – نبوت (nubuvvet).

Ako bismo to htjeli iskazati primjerom, mogli bismo reći da je odnos vjerovjesništva naspram općeg stanja ljudi poput odnosa budnosti i sna. Slično stanju sna, kada čovjek percipira neke stvari koje nikada u budnom stanju ne vidi, tako se i vjerovjesniku javljaju stanja u kojima spoznaje i posmatra Zbilje i Istine pomoću kojih može otkloniti nesuglasice među ljudima.

[1] Ta ha, 50

[2] Al-Isra', 20