SVJETSKI DAN QUDSA

Na međunarodnom planu postoje različcita, a ponekad i potpuno oprečna mišljenja o korijenima bliskoistočne krize. Mnogi istraživačci, historičari i eksperti političkih nauka smatraju da osnovni razlozi ove krize, u ovom stoljećcu, leže u losoj procjeni arapskih lidera i kraljeva, njihovoj slabosti i nemarnosi, te njihovimpovršnim pogledima i njhovom obuzetošću vlašću. Pomenuti istraživači smatraju da arapski lideri nisu pravilno shvatili političke prilike različitih historijskih etapa, nisu bili neovisni u donosenju odluka, nisu bili dorasli postojećim prilikama i sve je to, po njihovim misljenjima, razlog sto su arapski lideri slijedili put koji “priprema teren” neprijatelju i agresoru. Prema ovom mišljenju, nastanak izraelske tvorevine u srcu islamskog svijeta nužno je doveo do pojave bliskoistočne krize. Njeno trajanje se pripisuje podršci nekih velikih sila cionsitičkom pokretu, a prije svega Amerike i Britanije, te postojećim strateskim odnosima između ove dvije strane.

Ipak, uprkos svemu tome, stavovi pomenutih arapskih lidera, njihova iskrivljena mišljenja i neozbiljna uloga imali su utjecaja na nelegalnu uspostavu, a zatim i opstanak cionističke tvorevine, pa čak i na svu brutalnsot koju su pokazali cionisti prilikom izvršavanja strategije uspostavljanja “Velikog Izraela” u području od Nila do rijeke Eufrata. 1917.g. obznanjeno je “Belvorovo obećanje”, a Britanija je dala svoju saglasnost za “osnivanje nacionalne države Jevreja u Palestini”. Ovo je izazvalo veliki i širok val osude među arapsko-islamskim svijetom, ali mnogi arapski lideri nisu poduzeli nikakve odlučne mjere da bi se suprotstavili pomenutim stvarima. Nije nepoznato da su   eš-Šerif Husejn i njegova porodica imalo oklije vali u pružanju bilo kakvi usluga na planu ispunjavanja ciljeva britanskog kolonizatora i njegovih planova nakon Prvog svjetskog rata i propasti Osmanske imperije. Fejsal, sin eš-Šerifa Husejna, odigrao je čak i glavnu ulogu kao zapovjednik arapske jedinice u britanskoj okupaciji Kudsa, a pod vođstvom cionističkog generala Alnebija. Isti Fejsal, kao predstavnik Arapa Sirije, Palestine i Hidžaza, učestvovao je u radu “mirovnog” kongresa u Parizu 1919.g..

U finalnom dokumentu tog kongresa nalazili su se i sljedeći stavci:
Četvrti stavak je glasio: “Bit će poduzete sve mjere na najširem planu pospješivnja preseljenja jevreja u Palestinu i njihovo naseljavanje u tom podrucčju, tako sto će se uspostaviti posebna naselja i pripremiti obradiva zemlja sto je prije moguće.”

U sedmom stavku stoji: “Cionistički pokret predlaze slanje komisije eksperata radi istraživanja ekonomskih mogučnosti u Palestini i pripreme    izvještaje o najpogodnijim metodama i sredstvima za  njihovo unapređenje. …”

Nema sumnje da Fejsalova biografija i njegove aktivnosti ne trebaju nikakvo istraživanje, ali razmišljanje o njima, ipak nam daje neku korist, s obzirom da su njegova obećanja, planovi i sporazumi koje je potpisao u svojstvu lidera i zastupnika Arapa i arapski zemalja ostavile trag i odigrale značajnu ulogu u planiranju buduće političke karte Bliskog istoka. Sta više, on se nije ograničio na samo gore navedene aktvinosti, nego se nije libio ugušiti svaki pokušaj protivljenja cionističkom pokretu od strane muslimanskih naroda koji su bili ustali braniti svoju imovinu, čast, dostojanstvo i islamsku zemlju.

Sve ovo je samo jedan mali dio velike i dobro očuvane političke dokumentacije cionističkog pokreta, Britanije i drugih svjetskih i arapskih sila. Sve to govori o metodama i stavovima nekih arapskih lidera naspram palestinskog problema i rak rane zvane “cionizam”.

Bilo bi interesantno prostudirati činjenicu da cionisti, koji su radili cijelo stoljeće na ostvarivanju svojih ciljeva, nisu držali ni više od pet posto palestinske zemlje kada je uspostavaljena država “Izrael”. Razlog tome je bio žilav i jak otpor palestinskih muslimana i njihova velika čvrstina. I pored toga, ova tek osnovana cionistička tvorevina dobila je službeno priznanje od strane Sjedinjenih Američkih Država, zatim od Sovjetskog Saveza, Britanije, i konačno od Organizacije ujedinjenih naroda. Cionisti se koriste prvim “arapsko-izraelskim” sukobom u 1948.g. da bi okupirali više od 78% palestinske zemlje. Tom prilikom su počinili velika zvjerstva nad civilnim stanovništvom, protjerujući     više od miliona Palestinaca iz njihovih gradova, sela i domova, a njihovu imovinu opljačkali i međusobno podijelili.
Nedostatak istinskih motiva kod arapskih lidera za otpor cionističkom agresoru s jedne, i velika materijalna i politička  podrska cionističkom okupatoru od strane svjetskih sila, a posebno Amerike, s druge strane, dovele su do toga da se arapske vlade priklone i prihvate prekid vatre umjesto nastavka džihada radi oslobođenja okupirane palestinske zemlje i zaustavljanja i kažnjavanja agresora. Egipat je potpisao sporazum o prekidu vatre u februaru 1949. g., Liban i Jordan u martu i aprili 1950.g., a Sirija u julu iste godine. Tako su o  ve zemlje objavile završetak rata i praktično priznale postojanje cionističke tvorevine.

U 1973. godini Envar Sadat kao predsjednik najveće arapsko-islamske držzave, a uz posredstvo Kisindžera, posjetio je okupiranu Palestinu i rukovao se sa liderima cionističkog agresora. U govoru pred izraelskim parlamentom rekao je: “Izrael je stvarnost koju je priznao cijeli svijet. …
Tačno je da su arapske zemlje u prošlosti odbijale da priznaju postojanje Izraela, ali mi smo danas ovdje da bismo s vama zajedno živjeli u Regionu.” Arapske zemlje su prekinule diplomatske odnose sa Egiptom zbog bliskosti te zemlje s Izraelom, i sjediđte arapske lige preneseno je iz Kaira u Tunis. Medjutim, veoma brzo su neki arapski političari izjavili da je isključivanje Egipta iz arapske lige bila greška, te je ta zemlja bila uskoro ponovo primljena u tu organizaciju.
Danas su, nažalost, svi muslimani svijeta svjedoci kako neki lideri arapsko-muslimanskih zemalja upučuju čestitke liderima Tel Aviva povodom godišnjice osnivanja nelegalne cionističke tvorevine, te kako su njihovi napori doveli dotle da se čak i lideri Palestinske oslobodolačke organizacije (PLO) rukuju s cionistima u prostra onim salama Madrida i Vašingtona i sa njima uzimaju zajedničke “historijske” fotografije za uspomenu.

Pored svega ovoga, intelektualci, mislioci i vjerski autoriteti islama od početka okupacije palestinske zemlje i osnivanja “Izraela” ostro su i odlučno kazale da je postojanje ove tvorevine nelegalno i ona se mora otkloniti da bi se mogla osloboditi Palestina. Kao primjer ove struje navest ćemo stavove i ideje imama Homeinija r.a. Od početka njegovog javnog istupanja (oko 1962) pa sve do njegove smrti on je kategorički odbijao legalitet stvaranja Izraela i potpuno mu negirao bilo kakvo pravo na postojanje. Osuđivao je njegovo priznanje od strane arapskih lidera i tvrdio da je po stojanje ove rak rane uzrok fesada i zla u islamskom svijetu. U jednom od svojih govora rekao je: “Odlučnoscu islamskih zemalja i muslimanskih naroda moraju se definitivno    isčupati korijeni ovog zla koji su zasađeni uz pomoć velikih sila u srcu islamskog svijeta. Oni  svakim danom sve više ugrožavaju cijeli islamski svijet.” Kao savjet liderima PLO-a rekao je: “Savjetujem palestinske lidere da se okane posjeta i seljakanja. Neka pripreme svoj narod, naoružaju ga pouzdanjem u Allaha i pripreme mu oružje u borbi protiv Izraela sve do smrti. Njihove posjete (Vašingtonu i drugim zemljama zapada) samo uzrokuju gubitak povjerenja u vas i pokopavaju nade hrabrog naroda.”
Prve godine pobjede Islamske revolucije u Iranu, imam Homeini r.a. je odredio da posljednji petak svakog mjeseca ramazana bude Dan Kudsa. U jednom svom govoru je rekao: “Daj Bože da dođe taj dan kada ćemo otići i obaviti namaz u Kudsu. Nadam se da će muslimani uvažavati kao Dan Kudsa posljednji petak u mubarek mjesecu (ramazanu), i dići svoj glas u džamijama, protestvovati i učestvovati u demonstracijama. Kad bi milijarda duša digla svoj glas, Izrael bi se prepao tog glasa. Kad bi svi muslimani koliko ih danas ima u svijetu (oko milijardu) na Dan Kudsa izašli na ulice i uzviknuli “smrt Izraelu”, pa samo ovaj jedan povik mogao bi im biti zaista i posljednji. Dakle, muslimana ima oko milijardu, i imaju sve te silne resurse koji su potrebni, mnogim vladama. Ipak, potaknuti su na razdor, na međusobne sukobe, ne daju im riječ progovoriti i njihova se bogatstva eksploatisu. Bilo bi dobro kada bi se muslimanski narodi ugledali na svoj bratski narod u Iranu … Ako muslimani shvate da smo Allahovi i da za Njega živimo, nista im viđe neće moći naškoditi. Izrael tada neće više moći ni koraka naprijed. Moramo se uozbiljiti kako bi protjerali Izrael i sa arapskih teritorija. Nije dovoljno reći da njihov glavni grad ne smije biti Bejtul mukades (Jerusalem). Ne smijemo nasjesti na trikove Amerike i svih onih međunarodnih skupova. Svako od nas mora ustati. Muslimani moraju ustati naspram njih. Neka muslimani ne čekaj u da njihove vlade neđto poduzmu. Vlade neće ništa poduzeti. Sami morate djelovati. Ne povodite se za mislima kao sto je “mi ćemo se prikloniti ovima pa će nas oni braniti od ostalih”. Svi su oni isti. Svi su oni vukovi koji vas hoće pojesti. Čuvajte se. Mislite na Boga. Pazite na islam. Ustanite Boga radi i islama radi. Krenite naprijed za Boga, za islam, i, ako Bog da, pobijedit ćete."