EHLUL BEJT a.s.
www.big-imamali.ch
Tragedija Kerbele

TRAGEDIJA KERBELE

Autor: sejjid Muhsin Nagavi


Sadržaj:

* Uvod
* Predhistorijska pozadina
* Pojava Islama
* Ko je bio Husein as?
* Podizanje Kerbele
* Pocetak
* Kufanska armija na Kerbeli
* Noc uoci dana Ašure
* Jutro Ašure
* Pocetak bitke
* Prvi masivni napadi
* Zuhr namaz na Kerbeli
* Podnevne borbe
* Kraj bitke
* Poslije Ašure
* Zarobljenici u Kufi
* Put iz Kufe za Damask
* Zarobljenici u Damasku
* Zakljucak
* Zibhin Azim
* Posljedice Kerbele
* Politicke posljedice
* Kulturne i drustvene posljedice
* Uticaj na jezik i književnost
* Uticaj na ljudsku filozofiju
* Kratka historija mauzoleja na Kerbeli
* Tazija i Azadari
* Aza u videnju vjernika
* Zapadno videnje Aze
* Kerbela u naše vrijeme
* Ibrahimovo a.s. kretanje i vjerska misija
* Huseinovo as putovanje iz Mekke za Kerbelu

U sjecanje na moju voljenu majku Mohsin Begum Nagavi koja je umrla spremajuci Medžlis na zadnji dan Aza (8-og Rabijulevela) 2-og Aprila 1974. Skoro tri cetvrtine materijala u ovoj knjizi naucio sam od nje za vrijeme mog ranog djetinjstva

Citaoci se mole da za blagoslov njene duše prouce Fatihu



Uvod

Teško da u današnjem civiliziranom svijetu postoji neko ko nije cuo za Muhameda saws Poslanika Islama koji je živio prije oko hiljadu i cetiri stotine godina. Medutim, naša prica pocinje u vijeme ranije od toga. Mi cemo ukratko razmotriti rane dane Islamskog pokreta sa pogledom na njegovu predhistorijsku pozadinu a onda cemo opisati okolnosti koje su dovele do proganjanja Muhamedove saws porodice od ruku onih koji su smatrali da su njegovi sljedbenici, ubrzo poslije njegove smrti.
Zatim cemo osvijetliti mnogobrojne aspekte tragedije Kerbele sa sveopste ljudske tacke gledista i njene svjetski poznate odjeke od vremena kad se ona dogodila.



Predhistorijska pozadina

Moderni historicari, Muslimani kao i ne Muslimani smatraju da je u periodu izmedu 2000 i 4000 godina prije Hrista živio covjek za Muslimane poznat kao Ibrahim a za Jevreje i Hrišcane kao Abraham. On je prvi covjek u istoriji covjecanstva koji je uveo koncept jednog Vrhovnog Bica - Svemocnog Boga ili Allaha. Za Muslimane, on je bio Poslanik a za Hrišcane i Jevreje on je bio patrijarh od koga su dvije religije postepeno kroz vijekove uzele njihove sadašnje forme.

Prema Islamskom vjerovanju, svi su poslanici prije i poslije Ibrahima propovjedali Islam i obožavali istog boga Allaha. Ibrahim je roden u mjestu po imenu Ur u Iraku, odakle se preselio u danas poznatu Siriju. Imao je dvije žene, Saru i Hadžer, ali nije imao djece sve dok nije sasvim ostario. Tad mu je bilo od Allaha objavljeno da ce od Hadžer, druge žene, dobiti dijete, a koja je u to vrijeme prešla normalno doba za radanje. Kad su dobili sina koji je nazvan Ismail, Ibrahim je, Allahovom naredbom ženu i dijete preselio u mjesto koje je danas poznato kao Meka, u Arabiji. On je ostao sa njima neko vrjeme u Arabiji. Kad je njegov sin dostigao pubertet i kad je postao dovoljno snažan da zajedno sa njim obavlja poslove oko kuce i da mu pomaže, Ibrahim je jedne noci sanjao da je svojim rukama zaklao svog sina.

Prema Kur'anu, Ibrahim je ovaj san sanjao više nego jedanput, i prema tome, bio je uvjeren da je to bilo naredenje od Allaha. On je o snu razgovarao sa svojim sinom, koji je rekao da Ibrahim treba da slijedi Stvoriteljevu naredbu, i da ce u tome naci Ismaila medu Sabirinima, ili onima koji ne odustaju u strpijenju. Onda se Ibrahim spremio da žrtvuje svog sina onako kao sto je video u snu. Medutim, u zadnjem trenutku, u casu kad je prislonio nož na Ismailovo grlo, naredbom Svemocnog Allaha na Ismailovom mjestu je ležao ovan, i Ismail je bio spašen od klanja. Allah je primio Ibrahimovu žrtvu i pohvalio ga sljedecim rijecima:

I njih dvojica poslušaše, i kad ga on celom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo: "O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; - a Mi ovako nagradujemo one koji dobra djela cine, to je zaista bilo pravo iskušenje". I kurbanom ga velikim iskupismo (Zibhin Azim)
(Kur'an 37:103-107)

Tako u sjecanje na Ibrahimovu žrtvu Muslimani cijelog svijeta svake godine, desetog dana Zilhidža, takode dana Hadža, žrtvuju životinju. Kur'an je ovo dalje razvio u Suri 2, ajetu 124:

A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovjedi u iskušenje stavio, pa ih on potpuno izvšsio, Allah je rekao: "Ucinicu da ti budes ljudima u vjeri uzor!"(imam) - "I neke moje potomke!" zamoli on. "Obecanje Moje nece obuhvatiti nevjernike" - kaza On


Ibrahim i Ismail su, zatim, po Allahovom naredenju podigli Kabu, gradevinu u dolini, prema kojoj se svi Muslimani u molitvi licem okrecu. Ovo je zabiljezeno u narednom ajetu iste Sure. To je istinski pocetak Islama. Kad je Poslanik Muhamed saws zapoceo svoju Misiju u Mecci, nekoliko puta je rekao da nije donio novu religiju vec je to ista vjera koju su propovjedali i praktikovali Adam, Nuh, Ibrahim, Musa i Isa. Kur'an takode kaže da je Ibrahim bio ni manje ni više nego pravi Musliman.

Mi cemo dovesti u vezu ove Kur'anske ajete sa pricom o Ibrahimu i Ismailu u našu raspravu o tragediji Kerbele u ovom predmetu kasnije.

Ibrahim se zatim vratio svojoj drugoj ženi Sari koja je sad takode rodila sina koji je nazvan Ishak. Ishak je imao sina po imenu Jakub, koji je imao dvanaest sinova, od kojih je svaki poznat po tome što je otac jednog od dvanaest Jevrejskih plemena. Jakub je takodje poznat i kao Israel, zato su Jevreji poznati kao Bani Israel, ili Israilova djeca. U ovoj liniji su Jusuf (Josif), Davud (David), Sulejman (Solomon), Musa (Mojsije), Harun (Aron), Isa (lsus) i Jahja (Jovan Krstitelj) svi poslanici, jednako poštovani kod Muslimana, Jevreja i Hrišcana.

Hadžer i njen sin Ismail su ostali u Arabiji. Ismail se izgleda tu i oženio i u njegovom potomstvu su bili Hašim i Abdu-Šems.

Hašim je bio pradjeda Muhameda, Poslanika Islama, i zato je Poslanik poznat kao Hašimit.

Cuvanje hrama koji su utemeljili Ibrahim i Ismail ostalo je u rukama lokalnog plemena u Mecci gdje se Ismail oženio do cetvrtog, odnosno petog vijeka. Do tog vremena, Mekka je bila gomila rasutih šatora i koliba. Negdje u to vrijeme, pojavio se covjek po imenu Kusa, potomak Ma'ada, Adnanovog sina, koji je vodio porijeklo iz Ismailovog potomstva. Kusa je obnovio Kabu, postavio pravila za odgovarajacu upravu, osnovao savjet za pregovore i postavio pravila za obezbjedivanje objekta hadžijama u vrijeme Hadža dizanjem poreza. Kad je Kusa umro, odgovornost je prešla na njegovog najstarijeg sina, Abd-ud-Dara. Poslije Abd-ud-Darove smrti izbila je svada izmedu njegovih unuka i sinova njegovog brata Abd Munefa. Problem je riješen podjelom vlasti na dvije grupe. Rukovodenje snabdijevanja vodom i dizanje poreza je povereno Abd-us-Semsu, Abd Munefovom sinu, a kljucevi Kabe i savjet za pregovore, kao i odgovornost za vojna pravila data su Abd-ud-Darovim unucima. Abd-us-Sems je obicno mnogo putovao. On je, prema tome, svoju odgovornost prenio na svog brata Hašima.

Kurejšije, kako su ljudi Meke bili kolektivno zvani, bili su podijeljeni u razlicite klanove. Klan koji je vodio porijeklo od Hašima bio je poznat kao Bani Hasim a oni od njegovog brata Abd-us-Semsa, bili su poznati kao Bani Abd-us-Sems. Kasnije je grana od Abd-us-Semsa koji su bili iz potomstva Umeje, postala je poznata kao Bani Umeja, o kojoj cemo dosta saznati u toku naše diskusije. Hašim je stekao ugled velikodušnog i sažaljivog covjeka, i kao neko ko bi po svaku cijenu pomagao onima koji su bili u nevolji. Nakon Abd-us-Semsove smrti njegov sin Umeja je ocekivao da naslijedi odgovornost svog oca. Medutim Umeja u to vrijeme nije pokazao nikakvu veliku nadu niti povjerenje da bude voda klana, pa su zato starješine klana odlucili da Hašim nastavi da odrzava odgovornost i za Kabu i za hodocasnike. Ova odluka je do te mjere razbjesnila Umeju da je poceo da se grubo i neuctivo ponaša prema svom amidži Hašimu i da prica protiv njega iza njegovih leda. Na drugoj strani, Abd-ud-Darovi unuci koji su porasli u bogatstvu, postali su ljubomorni na Hašimov dobar glas i popularnost. Umeja je svoje snage udružio s njima protiv svog amidže. To je ocigledno uznemirilo Hašima, koji je cijelu stvar ostavio na rješavanje starješinama klana. Održana je rasprava i Umeja je presudom starješina prognan u Siriju.

To je bio pocetak neprijateljstva i mržnje izmedu dva klana koje je rezultiralo mnogo ozbiljnijim sukobom izmedu kuca Hašima i Umeja u kasnijim godinama i konacno kulminiralo tragedijom Kerbele.

Interesantno je medutim primjetiti, da dok je vatra ovog neprijateljstva i mržnje podgrijavana od strane Bani Umeje, to nikad nije bilo uzvraceno od Bani Hašima prema Bani Umeji.



Pojava Islama

Hašim je umro 510-e godine ili negdje u to vrijeme. Poslije njega odgovornost je preuzeo njegov sin Abdul Mutalib i dokazao da je sposoban kao njegov otac ako ne i više. Abdul Mutalib je vladao Arabijom u periodu od 59 godina. On je bio voda klana Bani Hašim. Zbog svoje pravednosti i cvrstog karaktera bio je poštovan u celoj Arabiji. Stekao je titulu Seid-al Arab, ili Voda Arabije. U toku ovog perioda kralj Jemena Abraha sa armijom slonova je neuspješno napao Meccu. To je bilo 570-e godine poznate kao godina slona.

Približno u to vrijeme u kuci Hašima je roden sin od žene po imenu Amina koji je nazvan Muhamed. Njegov otac Abdullah je vec bio umro pa se o djetetu brinuo njegov djeda Abdul Mutalib.

U poredenju sa Bani Umejom, klan Bani Hašim nije bio ni velik ni bogat klan. Medutim oni su uvjek imali više ugleda zbog njihovog licnog karaktera i duge linije takvih clanova u prošlosti. To je Bani Umeju ucinilo još ljubomornijim na njihove rodake. Dok nije došlo vrijeme kad je siroce iz Bani Hašima poraslo i postalo voda cijele Arabije. Ne! On je tvrdio da je voda cijelog covjecanstva.

Citaoc može veoma dobro zamisliti vrstu osjecanja odgajanih kod Bani Umeje prema Poslaniku Islama. Nije iznenadujuce što je Abu Sufijan jedan od najpoznatijih medu njima tokom ranih godina Islama postao zakleti neprijatelj Hašimovom praunuku Muhamedu saws. Za vrijeme dok se narod Arabije najviše suprotstavljao pokretu Islama zato sto je Islam zabranio obožavanje idola koje su oni praktikovali generacijama a drugi zbog ekonomskih i socijalnih razloga (Islam je u tim danima propovjedao o emancipaciji žena i robova i zabranio eksploataciju bogatih nad siromašnima); Bani Umeja je protiv Islama krenuo svim snagama uglavnom zbog jednog razloga jer oni su Islam vidjeli kao instrument kroz koji bi Bani Hašim postao cuven i istinski ugrozio njihovu nadmoc medu Kurejšijama.

Muhamed saws je shvatao ovaj problem i on je propovjedao da cijelo covjecanstvo ima jednaka prava na postojanje na zemlji i uživanje prirodnih darova. Kur'anski ajeti pominju to da su plemena i rase na zemlji da bi ljudi mogli jedni druge da upoznaju i da ne bi jedni druge prezirali zbog vjere jezika ili boje. Ma šta da se desilo za Bani Umeju je ova poruka bila potpuno izgubljena.

Muhamed saws je prije vjerovao u pobjedu nad neprijateljem ljubavlju nego silom. Do te mjere da je u trenutku osvajanja Meke, kad su Muslimani bez suprotstavljanja ušli u grad objavio da nije dozvoljeno raznošenje privatnog vlasništva i da je kuca Abu Sufijana u tom smislu za svakog ko je htio da je opljacka nepovrediva. Medutim tužno je kako je ovaj vjelikodušni postupak imao malo uticaja na Abu Sufijana. Zato je Abu Sufijan sad morao da popusti Muhamedovoj saws dobroti u najmanju ruku samo prividno. Ali ubrzo poslije toga kad su Muslimani bili pozvani da krenu protiv plemena Hawazin koji su ih sacekali u zasjeedi u dolini Hunejna i surovo ih ubijali da su Muslimani poceli da bježe. Abu Sufijan koji je sve to posmatrao nije mogao da sakrije svoje zadovoljstvo zbog razbježanih Muslimana. Muhamedov amidža Abas je poceo da doziva Muslimane da se vrate i bore za Islam, a Abu Sufijan se okrenuo covjeku do njega i rekao: "Sad ih ništa ne može zaustaviti!"

Iako je postao Musliman zbog društvenog pritiska i zbog nekih drugih razloga, Abu Sufijan je uvek cekao pogodnu priliku kako bi mogao da potkopa Islamski pokret. To se nastavilo do njegovih zadnjih dana.
Poslanik je za vrijeme svog života u raznim prilikama za svog nasljednika naznacio Ali Ibn Abu Taliba. Medutim Muslimani su odmah poslije Poslanikove smrti za halifu prihvatili Ebu Bekra. Dok je Ali za to vrijeme bio zauzet spremanjem Poslanikove sahrane. Kad je Abu Sufijan vidio sve to prišao je Aliju i rekao mu: "Vidim da ja tvoje nasljedivanje ukradeno ako samo kažeš ispunicu konjanicima ulice Medine".
Ali znajuci od koga je to dolazilo odbio je tu "iskrenu" ponudu za pomoc.

Islam je poceo kao napor da obnovi vjerski život Arapa ali je ubrzo uzeo oblik politicko socijalnog pokreta. Osnovna poruka koju je Muhamed naglašavao bila je duhovni i moralni uspon covjeka. Cinjenica da je postao defacto vladar naroda bila je posljedica poslanstva, a ne osnovni dio njega. To je ona tacka koja je zajednicka greška ne samo za ne Muslimane, vec i za Muslimanske ucene ljude takode. Smetenost medu Muslimanskom zajednicom u Medini pocela je ubrzo poslije Poslanikove smrti. Prolaskom vremena zbrka je postajala veca. Huseinov istorijski korak koji je rezultirao tragedijom na Kerbeli 61 godine Hidžre razbistrio je ovu smetenost za sva vremena.

Utvrdeno je da dok se vracao sa zadnjeg Hadža (Hadž-etul-Wida) Poslanik se zaustavio na mjestu zvanom Gadir-e-Hum, izmedu Mecce i Medine, i podigavši ruku Alija objavio je:
"Kome sam je Mevla, Ali je takode njegov Mevla"
Mada postoji istorijsko svjedocanstvo da su bliski Muhamedovi Drugovi docli i cestitali Aliju na njegovom postavljanju za Muhamedovog nasljednika, ubrzo poslije su to svi zaboravili i za Halifu je izabran Ebu Bekr.

Muhamedova istinska Misija je bila duhovna i moralna, prema tome on je ukazao na mnogobrojne prilike gdje traži duhovno i moralno upravljanje. Kad bi ga njegova cerka Fatima posjetila u džamiji, on bi se podigao ispred svojih Drugova. On je u javnosti pokazivao krajnju ljubav prema Hasanu i Huseinu, Fatiminim i Alijevim sinovima i njegovim unucima. Desete godine Hidžre, kad ga je posjetila Hriscanska delegacije iz Nedzrana, i osporila Kur'anske ajete o Isau i Merjemi, on je pozvao njihove vode da dodu sa svojim sinovima i ženama i suoce se sa njim (Muhamedom) i njegovim sinovima i ženama na Mubahali (svjeto suocenje), kako bi na one koji lažu pala Allahova srdžba. U trenutku tog suocenja, Muhamed se pojavio sa Fatimom, Alijem, Hasanom i Huseinom. Hrišcanske vode su to posmatrali i odbili su da se suoce sa njima. Cijela ova epizoda zapisana je u Kur'anu:

A onima koji se s tobom o njemu budu raspravljali, pošto si vec pravu istinu saznao ti reci: "Hodite, pozvacemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doci cemo i mi, pa cemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!
(Kur'an 3:61)

Cinjenica je da je uprkos opštem pozivu da povede žene i sinove, Muhamed doveo samo Fatimu, Alija, Hasana i Huseina ukazuje na jednu stvar, da je u Kur'anskom kontekstu postojala samo jedna žena u celoj Muslimanskoj zajednici koja je mogla biti nazvana stvarno ispravnom. Ono sto je Muhamed pokušao da uradi bilo je da Muslimanima pokaže da ce istinsko duhovno i moralno upravljanje uvijek ostati unutar njegove najbliže porodice.
Istorija nam je medutim pokazala da je ova poruka za vecinu Muslimana bila izgubljena. Oni su smatrali da ko god da je postao privremeni vladar u nasledivanju Muhameda, ima pravo da zadrži i duhovno vodstvo. To bi zaista i bio slucaj da su Muslimani prihvatili Muhamedov izbor za njegovog nasljednika, a to je bio Ali ibn Abu Talib.

To je bio pocetak nereda. Ubrzo nakon sto je Ebu Bekr postao Halifa, dogodila su se tri karakteristicna incidenta gdje je duhovno vodstvo Fatimine porodice bilo osporeno i uistinu narušeno od vladajuce Kurejšijske oligarhije, kada su Ensarije iz Medine ostali cutljivi posmatraci.
Tu je, medutim, interesantno vidjeti kako su se mnoga Arapska plemena pridružila Bani Umeji u proganjanju Muhamedove porodice.

Fatima se pojavila kod Ebu Bekra i tražila njeno nasljedstvo, odnosno imanje Fadak. Ebu Bekr je odbio Fatimin zahtjev, u stvarnosti podrazumjevajuci da je ona donijela lažan zahtjev. Ovo je za nju bilo previše. Nakon svega, to je bilo imanje njene majke od kojeg je zavisio rani Islamski pokret. Fatima je bila žena koja je cjeloj Muslimanskoj zajednici bila predstavljena kao najispravnije bice a ovamo je Islamski Halifa žigosao kao lažova.

Ubrzo poslije toga, gomila spremna na linc napala je Alija i vukla ga ulicama Medine. Ali je odbio da odvrati istom mjerom, zato što nije želio da medu Muslimanima vidi pocetak gradanskog rata. Nekoliko dana kasnije, druga grupa se okupila ispred Fatimine kuce i zaprijetila je da ce je zapaliti. Razbili su vrata koja su pala na Fatimu. Ocigledno, ona je u to vrijeme nosila dijete, koje je zbog toga izgubila.

Sve ovo sto se desilo u periodu od samo nekoliko dana poslije smrti njenog oca, koji je ove ljude pravovremeno iz mraka i varvarstva doveo do civilizacije, za nju je sve ovo bilo previše. Iako je sacuvala hrabro držanje, ona je unutra bila slomljenog srca. Umrla je samo 72 dana poslije njenog oca.

Husein je u to vrijeme imao sedam godina. Ove zastrašujuce scene mora da su na njegovo sjecanje ostavile dubok pecat.


Ko je bio Husein as. ?

Kad je Muhamed imao samo 25 godina, oženio je udovicu po imenu Hatidža koja je bila pet godina starija od njega. Hatidža je bila ugledna žena i imala je veliko bogatstvo. Postoji neka zbrka u istorijskim procjenama sto se tice koliko je Muhamed imao djece. Vecina Muslimana podržava misljenje da je poslije vjencanja sa Muhamedom Hatidža rodila cetiri cerke. Neki tvrde da je ona kad se udala za Muhameda vec imala tri cerke iz ranijeg braka. Neki kažu da su ove cerke u stvari bile cerke njene sestre Hale koje je ona usvojila i koje je Muhamed, koji je uvek bio ljubazan prema sirocadima, prihvatio kao svoje vlastite cerke. Medutim, jedna stvar je sigurna Fatima je bila Muhamedova i Hatidžina cerka i ona je bila veoma mnogo poštovana od njenog oca.

Nakon sto je poceo da dostavlja svoju poruku, Muhamed je do te mjere bio proganjan od naroda Meke da je morao da napusti svoj dom i ode u Medinu, i on je tad ostavio svog amidžica Alija da upravlja njegovim poslovima u Meki. Ali mu se kasnije pridružio u Medini. On je zaštitio i doveo Muhamedovu porodicu u Medinu. Druge godine Hidžre Fatima se udala za Alija. Prvo dijete ona je rodila trece godine Hidžre, i ono je dobilo ime Hasan. Jedanaest mjeseci kasnije, ona je rodila drugog sina koji je nazvan Husein. Fatima je takode imala i dve cerke, koje su se zvale Zejneb i Umm Kulsum.

Postoje mnogi izvještaji o Muhamedovoj ljubavi prema njegova dva unuka koje je svaki istoricar i sakupljac hadisa zabilježio i uvrstio ih u svoje djelo kao posebna poglavlja.

Ocigledno da su dva djecaka bila veoma inteligentna i da su shvatala važnost misije njihovog djede od ranog detinstva. Postoje izvještaji da bi Hasana, kad bi se vratio iz džamije, njegova majka pitala o hutbi, i on bi joj ispricao cijelu hutbu koju je cuo od svog djede.

Postoje izvještaji da bi Husein trceci ušao u džamiju dok bi Poslanik bio na sedždi i razigrano bi jahao na njegovim ledima. Poslanik bi odužio svoju sedždu sve dok Husein po svojoj vlastitoj volji ne bi sišao sa njegovih leda.

Zatim, postoji dobro zabielježena epizoda o djeci koja svoj dnevni obrok daju sirocetu, zarobijeniku i izgladnjelim. Ovo je zapisano u Kur'anu, 76-oj Suri, ajetima 7,8,9 i 10.

Husein je porastao uz ogromnu svjest o odgovornosti za dobro covjecanstva. On je lekcije mudrosti ucio od svog djede, hrabrost i srcanost nasljedio od svog oca, a ponos i svoj cvrst karakter od majke.

U toku zadnjih dana treceg Halife Osmana, razularena gomila spremna na linc je opkolila njegovu kucu i lišila ga vode i hrane.

Ali je odgovornost za objezbjedivanje hrane i vode za Osmana i njegovu porodicu za vrijeme ove opsade povjerio Huseinu.

Kasnije, kad je sam Ali postao cetvrti Halifa, protiv njega se pobunio Muawija guverner Sirije, i došlo je do borbi kod Sifina u Iraku. Muawijine snage su zauzele obale Eufrata i lišile vode Alija i njegove trupe. Husein, koji je tada bio u svom najboljem dobu, poveo je grupu ratnika, hrabro se borio protiv Sirijaca i osvojio rijecne obale. To je bila druga strana iste rijeke na kojoj ce on ratovati ponovo i umrijeti boreci se za svoje principe u zadnjoj bitci svog života, 23 godine kasnije.



Podizanje Kerbele

Muhamed je umro 11-e godine Hidžre. Husein je tad imao samo sedam godina. Ebu Bekr je usljed zbrke i politickog manevrisanja postao prvi Halifa poslije Muhameda. Na mjestu Halife on je proveo samo tri godine. Na smrtnoj postelji, on je za svog nasljednika postavio Omera. Husein je tada imao deset godina. Omer je za guvernera Sirije postavio starijeg Ebu Sufijanovog sina Jezida. Jezid nije živio dugo i ubrzo po njegovoj smrti Halifa je na istu dužnost postavio njegovog mladeg brata Muaviju. Muavija je postao prepreden politicar koji se služio svim sredstvima da dode do željenog cilja. Koristio se terorom da obuzda one koji su bili dovoljno hrabri da dignu glas neslaganja, a i novcem kojim je potkupljivao one koji su bili gramzivi. Husein je dostigao zrelost za vrijeme Omerove vlasti. Omer je na mjestu Halife proveo deset godina. Za vrijeme ovog perioda, Muawija je postao pravi vladar. Kad je Halifa Omer posjetio Damask, vidio je sve to. Ali je isto tako vidio da je Muawija postao tako snažan i vojno i politicki, da bi se u slucaju da je bio zaustavljen tad, on nesumnjivo pobunio.

Poslije Omerovog ubitstva, Halifa je postao Osman, poznati clan klana Bani Umeja. To je uklonilo sve prepreke sa Muawijinog puta. Sam Osman nije bio neodlucan kad je trebalo da pomogne i zaštite svoje rodake. On je zloupotrebio državnu blagajnu. On je dva poznata Ashaba Allahovog Poslanika brutalno maltretirao kad su htjeli da ga ispitaju. Ovo je za Muawiju bio dovoljan dokaz da ga nagovori na svoje licne planove, a što je i uradio.

Dok je Muawija bio zauzet spremanjem puta za svog sina Jezida da naslijedi presto u Damasku, Osmanova neumjerenost i preterivanje dostigle su dotle da su se prvo u Medini skupili ljudi iz provincija, kao izaslanici sa istinskim nezadovoljstvom, i pretvorili su se u gomilu spremnu na linc, koja je konacno i ubila Osmana i onda prisilila Alija da preuzme mjesto Halife. Husein je tada imao tridesetdvije godine. Za vrijeme Osmanovog Halifata Muslimani su osvojili Persiju. Tada je porodica poraženog kralja Jazdigarda pobjegla u skrovište. Oni su se ponovo pojavili za vrijeme Alijeve vladavine, kad ih je Aliju poslao njegov guverner Istocne provincije. Cerke Persiskog kralja Jazdigarda dovedene su u Medinu kao zarobljenici. Jedna od njih, poznata kao Sahr Benu kasnije se udala za Huseina i rodila mu najstarijeg sina Ali Zejnul Abedina.

Ali Ibn Abu Talib je bio covjek drugacijeg temperamenta i principa. On je bio od svih najbliži Poslaniku i njegovim ucenjima. Odmah je sproveo radikalnu reformu, smenio je sve one guvernere iz provincija koje je bio postavio Osman, i koji su bili prijavljeni da nepravedno tlace narod i postali tako bogati da je njihovo nasljedstvo, gomila zlata, raznijelo državnu blagajnu. Ovo je ocigledno potpuno uvrijedilo Bani Umeju, jer je Osman ova unosna mjesta razdijelio njegovim saplemenicima. Muawija je odbio da se odrekne svog položaja i da za Halifu prihvati Alija. Došlo je do bitke kod obala rijeke Eufrat u Iraku, koja se završila krajnje konfuzno i bez rezultata, uglavnom zbog nedostatka oštroumnosti medu ljudima koji su za vrijeme pregovora predstavljali Alija.

Ali je ubijen za vrijeme namaza u džamiji u Kufi, 40-e godine Hidžre. Muawija je tad bio slobodan da radi sta god je htio. Alijevi sljedbenici iz Kufe su za Halifu izabrali Hasana ibn Alija Ibn Abu Taliba. Hasan je vidio kako u njegovom taboru nestaje podrška i shvatio je da je bilo nekorisno da ratuje sa Muawijom. On je više bio zainteresovan za bezbjednost i sigurnost nekoliko njegovih preostalih sljedbenika.

Pod tim okolnostima, on je smatrao mudrim to da dode i pregovara sa Muawijom. Zajedno su potpisali sporazum. Hasan je odbio svaki zahtjev za svjetovnom, privremenom vlašcu, ali je iznudio i osigurao obecanje da njegovi sledbenici nece biti uznemiravani ili muceni, i da ce naslijedivanje poslije Muavije biti ostavljeno opštem konsenzusu medu Muslimanima. Muawija se u nacelu složio sa ovim uslovima. Medutim, u praksi je radio šta je htio. Hasan je umro pod tajanstvenim okolnostima, od trovanja, 50-e godine Hidžre. Mnogi dobro poznati Poslanikovi Drugovi koji su bili poznati kao Kurra (oni koji znaju Kur'an napamet) bili su ubijeni, njihova imovina opljackana a njihove porodice prisiljene na cutanje ili pokornost. Novac je korišten u svrhu izmišljanja Hadisa. Covjek poput Abu Hurejre, pravog ulicnog prosjaka, poslije smrti je ostavio zlato koje je moralo da se razbija sjekirama da bi se podelilo njegovim rodacima.

Muawija se nije zaustavio ovdje. On je svog sina Jezida, alkoholicara, imenovao za svog nasljednika i tražio od guvernera u provincijama da mu obecaju da ce poslije njegove smrti podržati Jezida. U to vrijeme, Husein je imao 46 godina.

Husein je bio covjek principa, i neupadljivo je posmatrao tok dogadaja. Zbog svojih vlastitih ubjedenja, bio je obavezan da poštuje i cjeni dogovor koji je potpisao njegov brat, mada je druga strana bila nepoštena na svaki nacin.

Muawija je umro u mjesecu Redžepu, 60-e godine Hidžre (april 680god). Husein je tad stigao do zrelog doba od 57 godina. Ubrzo poslije Muawijine smrti Jezid je naslijedio presto u Damsku. Jedna od prvih stvari koju je uradio bila je da naredi Welidu guverneru Medine, da pozove Huseina i od njega traži da položi zakletvu za pokornost i odanost Jezidu. Welid je uradio to. Husein se pred njim pojavio u prisustvu svoje brace i necaka. Welid je saopštio svrhu tog susreta. Husein je veoma diplomatski odbio da se obaveže .

Početak

Kad je Welid od Huseina tražio da položi prisegu Jezidu, Husein je odgovorio da buduci u to vrijeme najstariji clan Poslanikove kuce njegov "Beja" treba da bude mnogo više javno potvrden. Prema tome bilo bi prikladnije da zatraži priznanje od njega ponovo u džamiji na opštem skupu. Welid se složio s tim. Mervan drugi ozlaglošeni Umajad sedio je tu. Rekao je Welidu: "Ako se Huseinu dozvoli da sad ode nikad ga više neceš uhvatiti. Ili ga pitaj da sad položi zakletvu Jezidu ili ga ubij".

Husein se naljutio na ovo i tražio od Mervana da ucuti. Kad je Huseinov glas stigao napolje gdje su ga cekali njegovi rodaci oni su odmah pojurili unutra. Welid i Mervan su se uplasili a Husein i clanovi njegove porodice napustili su kucu.

Sljedeceg jutra Husein je sa devetnaest muških i dvanaest ženskih clanova svoje porodice i djecom napustio Medinu. Prvo je krenuo ka Meki. Iz Medine je pošao dvadeset osmog Redžepa 60-e godine Hidžre. U Meku je stigao poslije nekoliko dana. Želio je da obavi Hadž do kojeg je bilo još nekoliko mjeseci. Onda je osjetio zadah placenih ubica koji su prerušeni u hadžije bili poslati za njim. Smjesta je otišao iz Mecce i to zbog dva razloga.

1. - Iz susreta sa Welidom je znao da ne postoji nacin da se spasi smrti u bliskoj buducnosti, jer se nikad nece pokoriti Jezidu. Takode je znao da ove placene ubice nisu imali obzira i da ne bi poštovali nepovrjedivost Meke (gdje cak ubijanje štetocina nije dozvoljeno). Zato je odlušio da potraži mjesto za sebe.

2. - Htio je da svoju smrt ucini javnom sto je moguce više kako bi za sva vremena u nasljedstvo ostavio mucenistvo i žrtvovanje. Husein je htio da kroz svoje mucenistvo dovede do revolucije u ljudskoj filozofskoj misli.

Novosti o Jezidovim zlocinima su se raširile cjelim Halifatom. Sto su Muslimani više saznavali o njegovom svakodnevnom životu postajali su sve više ispunjeni odvratnošcu prema njemu. Medutim strah od Sirijske armije sprijecio ih je od preduzimanja bilo kakve akcije. Postojale su grupe koje su željele da se neko digne protiv Jezida i nazad vrati zlatno Poslanikovo vrijeme. Za taj zadatak niko nije bio bolje obucen od Poslanikovog vlastitog unuka Huseina. U ovom osjecanju bio je ujedinjen narod Kufe, utvrdenog grada u Iraku blizu Iranske granice. Najviše zbog Alija, Huseinovog oca i cetvrtog Halife koji je za svoju prijestonicu uzeo Kufu. Kufanci su zapamtili Alijevu pravednu i cistu vladavinu. Zato su i bili naklonjeniji sinu svog prethodnog vladara. U isto vrijeme, narod Kufe je bio zlostavljan od Sirijskih terorista, koje je organizovao i placao Muawija za vrijeme njegove vladavine, samo zbog toga što su bili pristalice Alija.

U ovoj pozadini plemenske vode Kufe poceli su da salju Huseinu pisma u Medinu, sa pozivom da dode i preuzme odgovornost nad stanovništvom Kufe i tamo uspostavi pravednu i mirnu zajednicu, i da su bili voljni da ratuju protiv Sirijaca. Husein je primio nekoliko hiljada ovih pisama. Sam Husein buduci mudar i inteligentan covjek znao je za nestalnu prirodu Kufanaca. On je vidio kako su oni njegovog oca napustili u nužnom casu. Vidio je kako su loše postupali prema njegovom bratu Hasanu. S druge strane smatrao je svojom moralnom dužnošcu da odgovori na ovaj poziv Kufanaca. Prvo buduci da je bio istinski predstavnik Casnog Poslanika osjecao je odgovornost da Muslimane vodi Pravim Putem. Drugo kao ljudski voda, sa istinsko humanog stanovišta, osjecao je obavezu da pomogne i uputi one koji su tražili pravdu u trenutku kad im je silnik uskratio njihova osnovna Ljudska prava i kad su ga tražili oni koji su bili ugnjeteni u ovom nužnom casu.

U ovom svjetlu, Husein je za vrijeme dok je sam bio u Meki, poslao u Kufu svog amidžica Musiima ibn Akila. U meduvremenu ga je novi razvoj natjerao da ode odmah poslije toga. Izgleda da je Husein otputovao preko podkontinenta sa obale Crvenog Mora do obale zaliva a odatle je krenuo sjeverno duž obale. Tad je prošao kroz današnji Kuvajt a zatim kroz Basru duž rijeke Eufrat, i stigao u Kerbelu. Postoji džamija koja se nalazi u selu na Istocnoj obali današnje Saudijske Arabije koja je posvjecena Huseinu u sjecanje na njegov prolazak na putu ka Kerbeli. Medutim savremena studija S.M.Reze Sabara iz Londona pokazala je da je Husein iz Meke do Kerbele mogao da prevali mnogo kracu a uz to i direktnu liniju.

Za vrijeme dok je Husein putovao ka Kufi, Muslima ibn Akila su Kufanci primili raširenih ruku. Preko ruke njegovog opunomocenika Muslima ibn Akila Huseinu se na vjernost zaklelo osamnaest hiljada Kufanaca. Jezidovi špijuni su prenijeli izvještaje o dolasku i izlasku iz Kufe. Cim su ove vjesti stigle do Jezida on je naredio Ibn Zijadu guverneru Basre da odmah krene i uzme nadzor nad Kufom. Ibn Zijad je bio dobro poznat po svojoj mržnji prema Poslanikovej porodici. Cim je stigao u Kufu, sazvao je sve plemenske vode. Kad su došli svi su uhapšeni i zatvoreni. To je bilo dovoljno da Kufance odvrati od pomaganja Muslima. Iste noci, u Kufanskoj džamiji se skupilo nekoliko stotina ljudi koji su obavili namaz iza Musiima. Kad se namaz završio u džamiji je bilo svega dvanaest ljudi. U trenutku kad se Muslim vracao kuci, njega su pratila samo trojica. Poslije nekoliko minuta on je u ulicama Kufe ostao potpuno sam. Sakrio se u kuci neke žene. Njen sin je odao Muslimovo skrovište za novac. Sedam stotina ljudi pod komandom Muhameda Ibn Asata opkolilo je i napalo kucu u ko joj se Muslim sakrio. Muslim je onda sa macem u ruci izašao napolje borio se hrabro i na prevaru ranjen. Zatim je uhapšen i doveden pred Ibn Zijada. On je naredio da se Muslim baci sa krova guvernerske palate. Njegovo mrtvo tijelo je bilo vuceno po ulicama Kufe.

Ovo se desilo 9-og Zilhidža. Sljedeceg dana, Husein je od putujucih Beduina primio vjesti o Muslimovom brutalnom ubitstvu. On je vec bio na putu za Kufu. Ocigledno, putujuci Beduini su izvještavali u oba pravca.

Ibn Zijad se dobro spremio za Huseina. Svaki put koji je vodio u Kufu je bio potpuno blokiran. Trupe su bile rasporedene na svakom važnom mjestu u gradu i okolo njega. Lokalne vode su bili odgovorni za saopštavanje bilo kakvih simpatija prema Huseinu, kojom greškom bi bili obezglavljeni.

Cim su u Kufu stigle vijesti o Huseinovom primicanju gradu, poslat je pohod od hiljadu konjanika da ga zaustavi. Komandir tih trupa bio je Hur Ibn Jezid Rajahi, covjek dokazane vojne strucnosti. On je isto tako imao veliko poštovanje prema Huseinu i Poslanikovoj porodici. Kad je Hurova grupa krenula da presretne Huseinov karavan, Hur i njegovi ljudi su se izgubili u pustinji, i vojnici i konji su bili na ivici smrti od zedi u pustinji vreloj od toplote. Husein je to vidio i odmah je naredio svom karavanu da stane. Voda je velikodušno podeljena i ljudima i životinjama. Cim su se Hur i njegova trupa oporavila od iznurenosti Hur je saopštio Huseinu da je imao naredenje da ga po svaku cijenu sprijeci od ulaska u Kufu. Husein je zbog ovoga postao veoma ljut ali nije zapoceo borbu. Hur je takode, odbio da izvrši nasilje nad Poslanikovom porodicom, vec je pratio karavan sa razumne udaljenosti.

Drugog Muharema 60-prve godine Hidžre (oktobar 680 g.n.e.) Husein je stigao na ravnicu Kerbele. Naredio je da se kamp ulogori pored pomocnog kanala rijeke Eufrata, poznatog kao Alkame. Pozvao je vlasnika te zemlje koja je pripadala plemenu Bani Asad. Kupio je od njih zemlju za 60.000 Dirhema, i onda im je istu zemlju, uz jedan uslov vratio kao poklon. Objasnio je Bani Asadu da ce uskoro on i njegovi drugovi biti ubijeni a njihovi leševi ostati neukopani. On je pitao Bani Asad da posle završetka bitke došu i sahrane mrtve. Takoše, on ih je zamolio da mu obecaju da ako, i kad dodu hodocasnici da posjete njegov grob, da oni prema njima budu gostoljubivi i da ne obraduju zemlju sa grobovima.

Kufanska armija na Kerbeli

Za vrijeme vladavine drugog Halife Omera, vojska pod komandom Sad-a Ibn Abu Wakasa, Poslanikovog starijeg Druga, osvojila je Iran. Ova vojska je imala naredenje da zbog bezbjednodnih razloga ostane blizu Irana. Arapske trupe su se vratile u grad Basru, ali Arapima nije odgovarala njegova vlažna klima. Tako je novi grad garnizon podignut sjevernije, koji je postao poznat kao Kufa. Kao sto je prema plemenskim obicajima bilo normalno, komanda nad ovom armijom je prešla na sina Omera Ibn Sad Ibn Abu Wakasa poslije njegovog oca. Ipak, stvarni kontigent ove armije nestao je kroz brojne izmjene za vreme Alijeve vladavine.

To je bila ova ista armija, sa nekim malim promjenama, koja je poslata ne Kerbelu od Ibn Zijada. Omer je treceg dana Muharema sa najmanje 4000 ljudi stigao tamo. Prva stvar koju je uradio Omer bin Sad, bila je da zapocne pregovore sa Huseinom u vezi njegove predaje Jezidovoj volji. Jezid je u drugu ruku, njegovim odlaganjem postajao nestrpljiv. On je na svog guvernera Ibn Zijada napravio pritisak kako bi stvar što brže priveo kraju. Ibn Zijad je bio tako pun mržnje prema Poslanikovoj (s.a.w.) porodici, da nije bilo potrebno nikakvo nagovaranje da uradi taj posao. Poslao je drugog komandira, Samira Ibn Zaldževsana sa naredenjima da razriješi Omera ako osjeti bilo kakvu uzdržanost u njegovom postupanju prema Huseinu, i brzo i efikasno preuzme odgovornost i stvar privede kraju. Omer je dobio poruku. On nije htio da izgubi svoju komandu, a tu su i pratece kazne. Samir se sa svojih 4000-6000 pješaka pridružio Omerovoj trupi od 4000 dobro naoružanih konjanika.

U sljedeca dva dana, Ibn Zijad je iz Kufe poslao još nekoliko drugih komandira, koji su se pridružili onima koje je Jezid poslao direktno iz Sirije i koji su sacinjavali Umajadski kontigent na Kerbeli. Ibn Zijad je u Kufi izdao naredbu da svi tjelesno sposobni trebaju se pridruže armiji "Muslimanskog Halife" Jezida u borbi protiv "pobunjenika" Huseina. Svako ko se ne odazove bio bi uhapšen i pogubljen. Mnogi od njih su bili tako siromašni da nisu imali nikakvo vlastito oružje, pa su na Kerbelu ponijeli pune torbe kamenja da se njime bore. Medu cuvenim imenima su bili Kajs Ibn Asat sa odredom dobro naoružane konjice, Hur Ibn Jezid Rajahi sa drugim odredom konjice, Ibn Numejr, sa 2000 strijelaca. Najpoznatiji Sirijski borac je bio Arzak Sami sa svoja cetiri sina. Obale Eufrata bile su pod strazom ogromnog kontigenta pod komandom Amr Ibn Hadždžadža u kojem se nalazilo stotine konjanika, strijelaca, macevalaca i kopljanika. Svi su bili proslavljeni vojnici. Ukupno prisustvo Umajada na Kerbeli se racuna na najmanje 30.000 a najviše 120.000.

Prvi sukob se dogodio onda kad je Omer od Huseina tražio da se njegov kamp udalji od vode. Abas, Huseinov polubrat je pokušao da se usprotivi, smatrajuci da oni trebaju vodu onoliko koliko i Umajadske trupe, i da su tu stigli prvi. Takoder Huseinovom kampu je bilo žena i djece. Husein je obuzdao Abasa i morao da pomjeri svoj kamp nekoliko milja dalje od vode.

Sedmog dana Muharema, Umajadske trupe su zaposjele obale Eufrata i sve ove pomocne kanale, i Huseinov kamp je time lišen vode. Huseinovi pratioci su pokazali veliku uzdržanost a isto tako i hrabrost. U noci koja je usljedila, oni su izvršili nekoliko proboja kako bi nabavili vodu. Neki su bili uspješni, a neki nisu. Sigurnost je bila sužavana svake minute, tako da voda nije stigla do Huseinovog kampa.

Devete noci Muharema, Huseinu je iz Ibn Sadovog kampa dostavljen konacni ultimatum. Husein je tražio odlaganje za jedan dan, što je poslije rasprave u Omerovom štabu i dobio.

Noc uoci dana Ašure

Husein i njegovi pratioci su rane casove noci proveli u namazu i citanju Kur'ana. Nešto poslije ponoci Husein je okupio sve svoje ljude da bi im se obratio. Objasnio je da ce on i clanovi njegove porodice ujutru biti ubijeni. Umajadske trupe nisu imale ništa sa ostalim iz grupe, i oni prema tome imaju njegovu dozvolu a isto tako i blagoslove da ga napuste i sacuvaju svoje vlastite živote.

Onda je dodao da ljudi mogu osjecati opterecenost napustanjem unuka Allahovog Poslanika u njegovom nužnom casu pa je otišao da ugasi lampu. Kad je lampa bila ponovo upaljena u kampu je bilo ostalo manje ljudi. Jedna stvar je medjutim bila izvjesna nekolicini preostalih bilo je predodredeno da umru zajedno sa Huseinom i oni su tacno znali šta je naredno jutro donosilo za njih.

Jutro Ašure

Husein i njegovi pratioci su proveli noc u namazu. Rano ujutru izašli su iz šatora i okupili se da iza Huseina obave jutarnji namaz. Husein je zamolio svog sina Alija (Akbar) da izuci ezan(poziv za molitvu)
Važnost ovog cina bila je u tome što je Huseinov sin po spoljasnjosti izgledao tacno kao Poslanik Muhamed i sšo ezan sadrži recenicu koja glasi: "Svjedocim da je Muhamed Allahov Poslanik" koja se izgovara dva-puta.

Kao da je Husein ljudima koji su bili okupljeni protiv njega davao zadnju šansu da ispitaju njihove motive. Zbog toga što su oni tvrdili da su Muslimani i i da su sljedili naredenja covjeka koji za sebe tvrdi da je Pravedni Halifa Allahovog Poslanika a koji se otvoreno rugao svim Islamskim sporazumima, dok je Husein bio Poslanikov saw unuk i najpravednija osoba svog doba bio žigosan kao pobunjenik. U toj gomili je bilo ljudi koji su vidjeli Poslanika saw i koje bi prema tome Alijev izgled podsjetio na njega kad je ustao da izuci ezan.

Bilo je medutim jasno da Omer i njegove trupe nece promjeniti njihov stav. Poslije namaza Huseinovi pratioci su prišli trupama da bi im se obratili. To je bilo važno zato što je svaki clan Huseinove grupe u neprijateljskom kampu imao jednog ili više rodaka ili najmanje svog saplemenika suprotstavljenog sebi. Zatim je sam Husein odjahao prema neprijateljskim trupama i obratio im se detaljno objasnivši njegov bliski odnos sa Poslanikom, njegov nacin života to da je bio miroljubivi gradanin koji živi mirno bez izazivanja bilo kakvog uznemiravanja bilo kome, i da su oni išli ka tome da ubijanjem clanova Poslanikove porodice pocine težak grijeh.

Gledajuci kako gomila sluša ovo izlaganje Omer Ibn Sad je postao zabrinut da ono može utjecati na moral njegovih trupa. Da bi preduhitrio ovaj pokušaj na pogodbu i doveo ljude svjesti Omer je ustao i glasno rekao: "Svako u mojoj trupi svjedoci cinjenicu da je prvu strijelu u ovoj borbi odapeo niko drugi do zapovjednik a to sam ja". Rekavši to stavio je strijelu u luk i odapeo je ka Huseinu.

Početak bitke

Ovo je simbolicno bio zvanican pocetak bitke. Sljedeci strjelicu koju je izbacio komandir, strijelci su u prvoj paljbi odapeli hiljade strelica. Ali zbog udaljenosti niko nije bio povrijeden u Huseinovom kampu. Husein je pokazao da nije želio da se bori. On je htio da objasni ljudima zašto je radio ono sto je radio. U stvari on je objasnio da želi da napusti Arapske zemlje i da ode u Indiju ako mu bude dozvoljeno da uradi to. Htio je da u nasljede ostavi besprijekorno žrtvovanje i muceništvo za jedinstvene principe za cijelo covjecanstvo i sve generacije koje dodu. Ali kad je došlo do toga da za svoje principe umre, on je išao da se bori hrabro i onda umre dok su Jezid i njegovi komandiri bili cvrsto uvjereni da Husein treba da prihvati Jezida kao zakonitog Halifu. Husein je vidio da ako uradi to, citav težak rad koji su obavili njegov djeda Poslanik, njegov otac Ali lbn Abu Talib, njegova majka Fatima i njegov brat Hasan, bio bi upropašcen.

Najdramaticniji dogažaj ubrzo poslije ovoga bio je prelazak Hura, komandanta koji je trebao da zaustavi Huseina, na njegovu stranu. Hur je bio sa svojim sinom i svojim robom.
Hur je ocigledno pošao sa pogriješnim osjecanjem. Husein je Hura i njegove pratioce primio s dobrodošlicom. Hur je onda pitao Huseina da prede na njegovu stranu i bori se uz njega do svog zadnjeg daha. Husein mu je dozvolio. Hur, njegov sin, i rob su napali neprijateljske trupe hrabro se borili dok sin i rob nisu bili ubijeni. Hurov konj je takode ubijen u borbi. Hur je bio krupan covjek. Borio se razjareno stojeci i u isto vrijeme recitujuci ajete, dok se srcano borio na Allahovom putu. Jedna strijela ga je pogodila u celo i on je pao. Husein je dotrcao do njega i govorio mu utješne rijeci, iz svog džepa izvadio maramicu koja je nekad pripadala njegovoj majci Fatimi zavezao je oko njegove rane i držao ga u svom narucju sve dok nije umro.

Dok je putovao ka Kufi Huseinu se na raznim mjestima pridružilo nekoliko stotina ljudi. Neki zato što su znali ko je bio Husein dok drugi sasvim iz radoznalosti. To je bila ona druga grupa ljudi koji su kad su vidjeli da poslije svega stvari nisu bile baš naklonjene unuku Allahovog Poslanika Huseina prva ga i napustila. Uz to svi ovi ljudi su bili kao što je poznato Muslimani. Medu njima se nalazio jedan mlad covjek po imenu Wahab Ibn Abdullah Kalbi. Kalb je bilo veliko pleme i mnogi od njih su ostali Hrišcani, kao što je Poslanik saw poslije dogadaja Mubahale u kasnijem djelu Medinskog perioda dozvolio.

Wahab je još uvek bio mladic. On se upravo bio oženio i sa svojom majkom i mladom koja je imala samo dvanaest godina vracao se svojoj porodici. Kad je njegov mali karavan prošao pored Huseinovog, on je sreo Huseina i cuo je mnogo njegovih govora koje je on svojim ljudima davao na svakom zaustavljanju. Wahab je bio veoma impresioniran Huseinovom licnošcu, njegovim poštenjem, pobožnošcu i znanjem. Wahab je o svemu tome razgovarao sa svojom majkom, i nastavio put sa Huseinovim karavanom dok nisu stigli do Kerbele.

Situacija na Kerbeli je bila potpunno drugacija. Svako je znao da ostanak sa Huseinom znaci sigurnu smrt. Zadnji put o svemu je Wahab sa svojom majkom razgovarao na noc Ašure. Pitao je nju: "O majko! Šta da radim u ovoj situaciji?", Majka je pitala Wahaba: "Šta sam misliš o moj sine?", Wahab rece: "Po mom mišljenju Husein je na pravom putu i bilo bi malodušno i protiv citave tradicije Arapskog vitšstva i hrabrosti napustiti covjeka tako izolovanog i okržzenog krvolocnim neprijateljima," Majka rece: "Ali to zncci neizbježnu smrt!", Wahab odvrati: "Znam ali mi moje srce govori da je u ovim okolnostima ovo prava stvar koja treba da se uradi." Onda majka rece: "Ako je to ono sto osjecaš onda cemo ostati sa Huseinom."

Kad su Huseinovi ratnici jedan po jedan poceli da odlaze na bojno polje Wahab je prišao Huseinu i zatražio njegovu dozvolu da ide i bori se za njega i svoj život da za Istinu i Pravdu.

Husein mora da je bio savladan žudnjom ovog mladica za pravdom i njegovom žestinom u podršci za pravu stvar. Ali je pokušao da mu objasni da je to bio sukob izmedu covjeka koji je za sebe tvrdio da je Pravedni Halifa Allahovog Poslanika, i njega samog unuka Allahovog Poslanika. To je bio cisto Muslimanski problem, a Wahab je bio Hrišcanin. Zašto bi on bio uvucen u tako nesrodan problem. I da uz to bude ubijen?

Možemo zamisliti kako je Wahab odvratio na ovo. Wahab mora da je Huseinu rekao da iako nije bio Musliman, osjecao je da su istina i pravda na Huseinovoj strani, i da u pitanjima istine i pravde Hrišcanska ucenja nisu bila drugacija od Islamskih. Njegova majka je podržala svog sina i rekla je: "O unuce Allahovog Poslanika, i za mene ce biti cast ako se moj sin bori za tebe i ako da svoj život štiteci te."
Husein je i dalje bio nevoljan da prihvati Wahaba kao jednog od svojih vojnika. Kad je Wahab to vidio rekao je: "O unuce Allahovog Poslanika, ako je stvar u tome, onda od ovog trenutka ja postajem Musliman!"

Rekavši ovo, Wahab je izrecitovao Kelime-Šehade i postao Musliman. Potvrdeno je u maqtal literaturi da je Wahab na Kerbeli postao Musliman. Husein je sad morao da ga pusti da ide na bojno polje. Wahabova mlada je sve ovo slušala i posmatrala. Kad je vidjela da je Wahab pošao na bojno polje ona je pocela da place i rekla je: „Šta ce se djesiti sa mnom, o mužu moj? Zar ceš da me ostaviš samu na ovom svjetu?"
Postojala je opasnost da ovim Wahabova odlucnost bude poljuljana, ali se tad umiješala njegova majka i rekla: "O moj sine, ne slušaj je, ona je mlada i nezrela. Uradi ono što misliš da je ispravno."
Mlada je onda prišla Huseinu i pitala ga: "Jesi li ti pravedan Imam?", Husein odvrati: "Da, jesam." Ona rece: "Onda ako Wahab pogine braneci tebe, hoce li otici u Dženet?", Husein rece: "Da, hoce.", Ona zatim rece: "Obecaj mi da neceš pustiti da Wahab ude u Dženet bez mene", Husein rece: "Obecavam ti, vas dvoje cete uci zajedno u Dženet"

Wahab tad odjaha na bojno polje sa macem u ruci, recitujuci ratnu poeziju. Borio se razjareno, ubio nekoliko protivnickih vojnika, zatim se vratio majci i pitao je: "O majko! Jesi li zadovoljna?", Njegova majka odgovori: "Nek Allah bude zadovoljan tobom! Ali bi ja tobom bila istinski zadovoljna da te vidim da pogines u borbi štiteci unuka Allahovog Poslanika"
Wahab se vrati na bojno polje sa novom rešenošcu i stade da se bori još žešce. Majka je stajala ispred šatora i podsticala ga. Konacno, Wahab je bio ranjen i sa svih strana opkoljen neprijateljima. On je ubrzo posjecen od Umajadskih vojnika. Kad je to videla njegova mlada, odjahala je do njega, prislonila svoje lice na njegovo i plakala. Samir je posmatrao to. Naredio je svom robu da ode i ubije mladu ženu. Samirov rob je poslušao, otišao je i udario je buzdovanom po glavi. Koliko treba da se ubije dvanaestogodišnja devojka? Nevjesta je umrla pored njenog mladoženje, i tako je Huseinovo obecanje koje joj je dao bilo ispunjeno.

Omer ibn Sad je svojim vojnicima naredio da odsjeku Wahabovu glavu i da je bace njegovoj majci. Vojnici su uradili to. Wahabova majka se odazvala pozivu. Podigla je odrubljenu glavu. Obrisala je prasinu sa njenog cela i poljubila ga, zatim je bacila nazad, rekavsi; "Ovo je bila sadaka data na Allahovom putu, a sadaka se ne uzima nazad."

Takvi su bili Huseinovi pratioci i sljedbenici na Kerbeli. Njih je bilo malo, ali su bili sazdani od najmoralnijih vlakana koja se za ljudska bica mogu zamisliti. Imali su rješenost poput planine i nerve od celika.

U Huseinovom kampu je rastao pritisak. Djeca su plakala za vodom. Kad se Sunce popelo, pustinja je svakim casom postajala vrelija. Djecji plac je stigao do šatora Huseinovih pratioca, koji su mada bjehu položili svoje zivote za unuka Allahovog Poslanika i za Islamske principe, takode bili veoma ljuti zbog ovog nehumanog ponašanja Jezidovih trupa, i od Huseina su tražili da im da dozvolu za borbu. U Huseinovom kampu je bilo samo trideset konjanika. Medutim, na kraju bitke, na koplja Jezidovih trupa bile su nabijene sedamdeset dvije glave. Ovo znaci da se na Huseinovoj strani borilo još najmanje cetrdeset ljudi.

Prvi masivni napad

Husein je i dalje bio nevoljan da svoje pratioce pusti u borbu. Tad je sasvim neocekivano neprijatelj u bezglavoj panici napao Huseinov kamp. Htjeli su da na prepad osvoje mali odred. Medutim, nacin na koji je Husein na Kerbeli utvrdio svoj kamp može biti nazvan jedino remek-djelom odbrambene strategije. On je kamp podigao ne predjelu koji je sa tri strane bio okružen lancem brda, na taj nacin oblikujuci polumjesec. Ovaj predio je poznat kao haa-yer i još uvjek se može vijdeti. Zatim je šatore razapeo tako blizu jedan drugom da su njihova užad bila izukrštana. Iza je bio iskopan jarak koji je bio napunjen suhim drvecem. Cim je poceo juriš u rovu je zapaljena vatra. Na taj nacin, kamp je bio zašticen sa tri strane. Ispred šatora kopljanici su klekli i upjerili svoja koplja napred. Kad se protivnicka konjica približila, njihovi konji, koji su bili vojno dresirani ugledali su suncev bljesak na oštricama maceva, i prirodno se povukli nazad. Doslo je do bitke. To je u stvari bio jak sudar prsa u prsa, koji je trajao pun jedan sahat. Zacudujuce je kako je tako mala grupa od semdesetdvoje uspjela da za tako dug period zadrži dobro naoružanu vojsku od nekoliko hiljada vojnika. Neprijatelj je bio prisiljen da se za izvjesno vrijeme povuce natrag. Medutim, u Huseinovom kampu su se pokazali gubitci. Medu cuvenim Huseinovim borcima koji su poginuli u ovom napadu, bili su Muslim Ibn Awsadž, Abdullah Ibn Umejr Kalbi i Dzenadah Ibn Kaab iz Hazredža. Svi konjanici u Huseinovoj grupi poginuli su u ovoj borbi. To se desilo jedan sahat prije Zuhr namaza.

Neki od preostalih ljudi došli su i pitali Huseina da probaju da se probiju do obale i donesu vode. Bilo im je dozvoljeno, ali svaki put kad bi se neko približio obali, Jezidove trupe bi pravile žestok otpor. Svi su poslije hrabre borbe bili ubijeni. Ne postoje izvještaji da je imalo vode stiglo u Huseinov kamp.

Zuhr namaz na Kerbeli

Došlo je podne i vrijeme za Zuhr namaz. Abu Temama jedan od Huseinovih odanih pratioca prišao je Huseinu i pitao da se obavi namaz. Husein je pohvalio Abu Temama i zatražio da se obavi Salat el-Hewf (Namaz pod opsadom). Husein je riješio da na svakom koraku ostavi nasljede. Ovim postupkom on je pokazao vaznost namaza za Muslimane.
Seid Ibn Abdullah i jos nekoliko drugih ljudi su sa štitovima stali ispred ostalih dok su oni završili namaz pod kišom strijela iz neprijateljskog kampa. Kad su Husein i njegovi pratioci završili namaz, Seid Ibn Abdullah i ostali bili su mrtvi.

U Huseinovu grupu od sedamdesetdva covjeka spadali su i Musiim Ibn Avsadz koji je imao 70 godina, kao i njegov cetrnaestogodišnji necak Kasim Ibn Hasan. Oni se nikako nisu mogli porediti sa ogromnom Jezidovom armijom. Osim toga glavni dio ove grupe sad je bio ubijen. Nekoliko preostalih Huseinovih boraca su od njega tražili dozvolu za borbu, otišli na bojno polje jedan po jedan, ili grupno i svi poginuli u borbi.

Popodnevne borbe

Medjutim za cijelo to vrijeme niko iz Fatimine kuce još nije bio povrijeden. Husein je tad pitao svog osamnaestogodišnjeg sina Alija da krene u boj. Ali koji je izgledao kao Poslanik Muhamed, izašao je iz šatora u Muhamedovom ogrtacu i sa njegovim turbanom na glavi. Scena Alijevog odlaska iz šatora je od ocevidaca u Jezidovoj vojsci opisana najdirljivijim rijecima i zabilježena u istorijskim knjigama.

Kad je njegov sin tako krenuo na bojno polje, Husein je zastao i svoj prst upravio ka nebu rekavši:
"Allahu! Budi svjedok istini da ja sad šaljem svog sina da bude žrtvovan, a koji je po spoljašnjosti, govoru, hodu, temperamentu i karakteru izgledao isto kao Tvoj Poslanik, kad smo htjeli da vidimo Tvog Poslanika mi bi gledali u njega."

Ali sin Huseinov se borio junacki, savladao nekoliko protivnickih vojnika i odjurio nazad do svog oca, koji ga je sa ponosom i divljenjem posmatrao dok se bori. Ali rece ocu: "O oce ima li da se popije imalo vode, vidio bi kako se zaista borim kad bih popio samo gutljaj."

Husein je bespomocno pogledao u svog sina, pa zaplaka i rece:
"O moj sine, kreni ka Dženetu gdje tvoj djeda ceka da te pozdravi sa picem vjecnog blaženstva."

Ali se vrati na bojno polje sa novom odlucnošcu. Omer Ibn Sad posla jednog od svojih starijih komandira po imenu Tarik Ibn Tejt da završi sa Alijem. Tarik je citav bio prekriven oklopom. On snažno baci svoje veliko koplje na Ali Akbara. Ali Akbar se hitro izmace i zari svoje koplje u Tarikove grudi. Tarik pade sa konja. Ali Akbar ga izgazi kopitama svog konja. To je posmatrao Tarikov sin. On razjareno napade Ali Akbara koji ga odmah posjece. Drugi Tarikov sin Talha izjuri i uhvati Alija ogrlicom. Ali Akbar ga dohvati za vrat i zgnjeci ga. Talha ispade s konja. Neprijatelj je bio ošamucen. Omer Ibn Sad je bio poremecen. On posla drugog iskusnog komadira da napadne Alija, a koji je isto tako odmah bio savladan. Omer više nije imao drugog izbora sem da primjeni najkukavickiju taktiku, tako sto je naredio dvjema jedinicam macevalaca, od kojih je svaka imala po hiljadu ljudi, da pod komandom dva starija oficira istovremeno napadnu Ali Akbara i sa lijeve i sa desne strane.

Ali Akbar je za neko vrijeme uspio da zadrži obe grupe. Najzad, jedan Jezidov komandir, poznat kao izvrstan bacac koplja se prišunjao iza Alija, nanišanio na njega i snažno ga gadao kopljem, koje je Alija pogodilo otpozadi i probolo ga kroz grudi. Ali je pao sa konja i stao da doziva svog oca. Husein je dotrcao do njega. Vidio je sina kako se mucio, slomljena oštrica koplja probila mu je grudni kos od cega je obilno krvario. Husein je ispoljio hrabrost i cvrstocu nevidenu u ljudskoj istoriji. Išcupao je vrh koplja i video zadnji dah njegovog osamnaestogodišnjeg sina. On onda pozva preostale Hašimitske mladice i uz njihovu pomoc odnese mrtvo tijelo i smjesti ga blizu kampa.

Tad Huseinova sestra Zejneba pozva svoja dva sina Avna i Muhameda, da krenu u borbu. Oni su bili sinovi Abdullaha Ibn Džafera. Dok je Awn bio Zejnebin rodeni sin, Muhamed je bio njen pastorak. Kad je Husein pokušao da ih zaustavi, Zejneba mu je objasnila da je jasno izražena želja njihovog oca bila da ukoliko se pokaže takva prilika, njih dvojica budu žrtvovani za Islam. Oba brata su otišla, odvažno su se borili i poginuli. Prenosi se da kad je Husein donio njihove ostatake u kamp, da Zejneba tad nije ni plakala ni jadikovala, mada je plakala i jadikovala za Huseinovim sinom Ali Akbarom.

Medu Hašimitskim mladicima bio je Huseinov cetrnaestogodišnji necak Kasim Ibn Hasan. On je prišao svom amidži i zamolio da pode u bitku. Husein ga pogleda i rece: "Kad sam želio da vidim mog brata Hasana, ja bih pogledao u tvoje lice. Tvoje prisustvo mi je davalo podršku i radost. Kako da te pustim da budeš ubijen? Pored toga ti si tako mlad." Kasim je bio razocaran. Otišao je na stranu i sjeo da razmisli.

Iznenada, on se neceg sjetio. Njegov otac Hasan, ostavio mu je testament koji je kao amajlija bio svezan na njegovoj ruci. Njegov otac mu je na samrti rekao: "Kad se nades u velikoj nevolji, onda otvori ovu amajliju i procitaj je". Kasim je otvori i poce da je cita. U njoj je pisalo: "Sine moj! Doci ce vrijeme kad ce moj brat biti napušten od svih njegovih prijatelja. On ce biti na pravom putu. Bice okružen krvožednim neprijateljem. Ja cu tada vec dugo biti mrtav. Kad se to desi, ja te molim da pomogneš mom bratu i žrtvuješ svoj život umjesto mene, štiteci njega i njegovu misiju. Ovo je moja zadnja poruka tebi".

Kasim je bio presrecan. Bila mu je poklonjena želja njegovog srca. Otrcao je svom amidži Huseinu sa pismom. Husein ga je procitao. Poslije deset godina, on je video rukopis svog brata. Husein se sjeti svog brata i zaplaka. Sad je morao da pusti Kasima da ide. On ga povede u svoj šator. Stavi na njega bratovijev ogrtac. Naoružao ga je i pripremio za bojno polje svojim rukama. Kasimova majka je to mirno posmatrala. Husein pomože Kasimu da uzjaše konja i isprati ga do pola puta bojnog polja.

Humejd ibn Muslim, zvanicni izvještac sa bojnog polja, prenio je sljedece:

"Vidio sam kako na bojno polje dolazi mladic. Njegovo lice je sijalo kao pun mjesec. Nikad necu zaboraviti to da na sebi nije imao oklop, i da je kaiš njegove lijeve cipele bio odvezan. Došao je sa isukanim macem i pozvao na duel. Javilo se nekoliko vojnika koji su jedan za drugim svi bili posjeceni. Do mene je stajao Amr Ibn Seid Azeda, i on rece: "Idem da ubijem to dijete." Rekoh: "Pa to je djecak, zašto želiš da ga ubiješ", Amr rece: "O da, ubicu ga, bez sumnje."

Kad je vojska sa svih strana opkolila djecaka, Amr je prišao i udario ga macem po glavi. Djecak se srušio sa konja i dozivao svog amidžu. Vidio sam Huseina kako je poput orla koji se ustremio na svoj plijen, dojurio do njega i svojim macem udario Amra. Amr je pokušao da rukom odbije udarac, od koga je njegova ruka bila posjecena do lakta.On je vrištao i tražio pomoc. Medutim, prije nego što su Umajadski vojnici pokušali da ga spasu, Husein ga je ubio. Tamo se stvorila velika gužva. Kad se prašina spustila, video sam Huseina kako stoji pored mladica koji je umirao. On ga je podigao u svoje narucje. Išao je prema kampu i blizu do sebe držao djecaka. Njegove grudi su bile naslonjene na Huseinove, a noge su mu se dok ga je Husein nosio vukle po zemlji. Husein ga je položio do svog sina Ali Akbara. Rekao sam da je ovaj mladic bio Kasim Ibn Hasan.

Ubrzo poslije toga, jedan za drugim svi Huseinovi rodaci su ubijeni u borbi. Sad su ostali još samo Husein i njegov polubrat Abas. Abas je tražio dozvolu za borbu. Husein zaplaka i zamoli Abasa ako može da donese vode za djecu, dobro znajuci kakav ce biti ishod toga. Abas podiže kožni balon za vodu, uze koplje u jednu a barjak u drugu ruku i tako odjaha ka rjeci. Abas je bio visok i dok je jahao, njegove noge su skoro doticale zemlju, i tako visok je izdaleka mogao biti primjecen od neprijateljskih vojnika.

Abas napade vojnike držeci se rjecnih obala sa takvom hrabrošcu i okrutnošcu, da su morali da pobjegnu nekoliko stotina metara dalje. On je sjahao s konja, napunio kožu vodom i pojahao nazad prema kampu. To je gledao Kajs, komandant, koji viknu na njih posramljujuci ih sljedecim rjecima: "O kukavice, ne možete da zaustavite jednog covjeka! Zapamtite, ako i najmanje vode danas stigne do Huseina, niko od vas nece ostati živ."

Kad su culi to, vojnici su obnovili svoje linije i sa svih snagama napali Abasa. On je sad imao mnogo teži zadatak pred sobom. Do rijeke je došao jašuci nizbrdo i sa praznom kožom za vodu. Sad je morao da jaše uzbrdo i drži kožu sa vodom koja je bila puna. Pokušavao je da spase kožu sa vodom od naleta strijela koje su dolazile sa svih strana. U jeku borbe, jedan Umajadski vojnik se prikrade iza njega i svom snagom udari Abasa po desnom ramenu i odsjece mu cijelu ruku. Abas je kožu držao u zubima za njeno uže, i borio se lijevom rukom sve dok i njegova druga ruka na isti nacin nije bila odsjecena. Abas nezadrživo nastavi prema kampu držeci kožu sa vodom na svojim grudima. On nije imao ruku za borbu, ali je njegova volja da preživi i donese djeci vode bila tako jaka da je udarao nogama neprijateljske vojnike na njihovim konjima, dok najzad jedna strijela nije probila kožu sa vodom. Abas je shvatio da je bilo uzaludno da se vrati u kamp i okrenuo se prema rijeci. Nije imao ruku da se bori. Jedan vojnik ga udari buzdovanom po glavi. On se sruši s konja i stade da doziva Huseina.

Husein odjuri do svog brata koji je ležao pored obale. Dosada, Husein je donosio nazad u svoj šator tijela svih njegovih rodaka. Ali kad je došao do Abasa, vidio je da je on bio tako teško povrijeden da je bilo nemoguce da ga odnese u šator. Abas je sam zamolio Huseina da ga ne nosi u šator. Husein upita za razlog. Abas rece da je obecao da ce djeci donijeti vode, ali to nije ispunio. Nije želio da se cak i poslije smrti sretne s njima. Ovo je bio zadnji vojnik iz Huseinove male grupe.
Abas je sahranjen na mjestu gde je pao boreci se. Zbog toga je njegov mauzolej dalje od Huseinovog i ostalih šehida.

Husein se sad spremao za zadnju bitku svog života. Krenuo je ka šatoru sa ženama da se oprosti s njima zadnji put. Odjednom se iznutra zaculo glasno plakanje. On otrca do šatora, i vidje njegovog šestomjesecnog sina u majcinom narucju potpuno iscrpljenog od žedi. Husein onda upita svoju ženu da li da pokaže bebu neprijateljskim vojnicima, poslije cega je bilo moguce da se neko od njih smiluje i da bebi malo vode. Husein uze bebu u narucje, pope se na brdo i obrati se neprijateljima sljedecim rijecima:
"O vojnici, ako mislite da sam ja uradio nešto pogresno i da zaslužujem patnju i kaznu, vi presudite meni, ova beba je nedužna zato ima li neko od vas milosti prema njoj da joj da malo vode"

Humejd Ibn Muslim, zvanicni izvještac prenio je da je ovaj prizor bio prepun žalosti i da su neki vojnici okrenuli lica i plakali. Omer Ibn Sad pozva svog zapovjednika strijelaca Hurmulaha i rece: "O Hurmulah, prekini Huseinov govor."
Hurmulah u svoj luk stavi tri zasiljene strele, nanišani i pogodi dijete u vrat, josšuvek u Huseinovom narucju. Druga dva zubca prostreliše Huseinovu ruku i bebino uho. Beba se grcevito presamiti u Huseinovom narucju i istog casa izdahnu. Husein krenu nazad u šator sa mrtvim tijelom bebe u rukama. Na vratima za trenutak zastade, okrenu se nazad i zaustavi. Zatim pode opet ka šatoru. To se desilo sedam puta. Svaki put on je izgovarao: "Zaista mi smo od Allaha, i Njemu cemo se vratiti. Mi smo privrženi Njegovoj volji, i pokoravamo se Njegovoj komandi."
Kao da je oklijevao da ude u šator. Moguce da je sakupljao snagu da bi mogao da se suoci sa majkom bebe koja je nemilosrdno ubijena u njegovim rukama i krv je i dalje tekla iz njenog vrata.

Ovaj Huseinov postupak je postao obicaj Ašure. Musarci medu Huseinovim sljedbenicima ujutro na dan Ašure idu u pustinjske prijedele i poslije obavljanja namaza oni sedam puta ponavljaju pjesacenje napred i nazad, recitujuci gore navedene stihove.

Husein se onda sa bebom u rukama ponovo pojavio iz šatora. Prepješacio je odredenu razdaljinu. Zatim je sjeo i svojim macem iskopao plitak grob. Zakopao je bebu. Umajadski vojnici su ga posmatrali dok je sve to radio. Kasnije cemo objasniti važnost ove sahrane.

Kraj bitke

Husein se vratio u šator gdje je ležao njegov dvadeset cetvorogodisnji sin Ali Zejnul Abedin koji se nalazio u visokoj groznici. Zejnul Abedin nije imao pojma o tome šta se je desilo. Otvorio je oci i pogledao Huseina. Kad mu Husein rece da su svi muškarci iz njegove porodice bili mrtvi, on uzbudeno ustade i zatraži svoj mac da i on ode da se bori. Ali je groznica bila toliko jaka da nije mogao da stoji, pa istog trenutka izgubi svijest. Husein ode da vidi svoju djecu, žene i sestre i da se oprosti sa njima. Zatim je uzjahao konja i silovito se bacio na neprijatelja.
Istoricari su prenijeli da je ubijao neprijateljske vojnike lijevo, desno i u sredini i da je govorio: "Vidite li kako se Fatimin sin bori, Vidite li kako se Alijev sin bori, Vidite li kako se Bani Hašim bori, tri dana bez vode i hrane."
Ocevidci su prenijeli da nisu vidjeli da se neko bori tako hrabro nakon sto je za samo nekoliko sati vidio da mu je skoro cijela porodica izginula.

Konacno, Samir Ibn Zaldzevsan je skupio sve svoje ljude i naredio im da napadnu Huseina iz svih pravaca istovremeno, što su oni i uradili.
Husein je pao sa konja nedaleko od mjesta gdje je njegova sestra prestrašeno posmatrala okršaj. Kad je Samir pošao da oborenom Huseinu odrubi glavu, Zejneba pogleda ka Omeru i rece: "O sine Sada gledaceš kako se Abu Abdullah ubija"
U istom trenutku iz šatora istrca djecak i ugleda kako se ubica približava njegovom amidži, raširi ruke i rece: "Molim te nemoj da ubiješ mog amidžu!"
Ali ga sustigoše udarci i odsjekoše mu obije ruke. Uprkos svoj borbi i gužvi, ipak niko nije bio spreman da obezglavi Poslanikovog unuka. Najzad su to zajedno uradili Samir i Havli.

Huseinova glava je nabode na koplje, a komandiri stadoše da Omeru Ibn Sadu cestitaju na pobjedi bitke na Kerbeli. Po Jezidovoj želji, Omer Ibn Sad je naredio da se Huseinovo mrtvo tijelo izgazi kopitama. Huseinov kamp je opljackan. Odnijeto je sve, cak i ženski hidžabi. Naušnice sa ušiju Huseinove cetverogodišnje cerke brutalno su išcupane od cega je ona krvarila. Kozja koža na kojoj je u groznici ležao Zejnul Abedin takode je odnijeta.

Poslije Ašure

Žene i djeca su proveli noc pod vedrim nebom, žedni i gladni. Ujutru su svi bili svezani užadima i tako baceni na gola leda kamila koje su pasle na polju gde su tijela Huseina i njegovih rodaka ležala bez glava, prekrivena vlastitom krvlju i prašinom. Tad su se Umajadski vojnici sjetili da je Husein zakopao šestomesecnu bebu, jednog od svojih "vojnika".
Oni su kopljima razgrnuli mehku zemlju i pronašli grob. Cak je i glava šest mjeseci stare bebe nabodena na koplje. Zašto? Zato jer su za sto više odrubljenih glava iz porodice Bani Hašima oni mogli da od Jezida ocekuju više nagrada.

Ova dva varvarska obicaja - gaženje tijela mrtvih ratnika i osvajanje žena na mjestu gdje su njihovi muškarci ležali mrtvi - bili su apsolutno zabranjeni od Muhameda za vrijeme njegovih pohoda protiv nevjernika. Ironicno je da su oba obicaja bila obnovljena od onih koji su tvrdili da su njegovi sljedbenici i to protiv njegove vlastite porodice.

Zarobljenici u Kufi

Dvanaestog Muharema zarobljenici su stigli u Kufu. Pobjedonosna Umajadska vojska u grad je ušla uz mnogo pompe i slavlja. Zarobijenici i odsjecene glave Huseina i njegovih pratioca su prikazane sa velikim ponosom. Narod je sa krovova posmatrao dok je karavan prolazio kroz glavne gradske ulice. Majke su iz sažaljenja prema njima bacale komade hljeba i hurmi. Huseinova djeca tako bjehu i gladna i žedna da su uzimala komade hljeba i hurmi i pocela ih jesti. Huseinove sestre Zejneba i Umm Kulsum uzimahu hranu od njih i bacahu je rekavši: "O narode Kufe, Mi smo porodica Allahovog Poslanika, sadaka nam je zabranjena"

Muslim Dzessas, zidar opisao je prizor ovako:
"Bio sam pozvan od vladinih službenika da popravim jedan dio guvernerske palace i zapoceo sam s poslom. Dok sam radio cuo sam veliku galamu i zvuke vojne muzike. Tad sam ugledao veliku gomilu na ulicama. Pitao sam nekog zbog cega je bila ta buka. On mi rece da je poražen pobunjenik koji se digao protiv Halife Jezida, od vojske koju je poslao guverner Ibn Zijad. Pobjedonosna armija je sa zarobljenicima osvojenim u borbi ulazila u grad. Upitao sam ko je bio taj pobunjenik, našta mi taj covjek odgovori da je to bio neko poznat kao Husein Ibn Ali. Bio sam zaprepašcen. Nisam znao sta da radim. Pobjegao sam u coše, udarao se rukama po licu i plakao. Onda sam ugledao nekoliko žena sa djecom na kamilama koje su bile bez ikakvog prekrivaca ili sjedla. Tad sam vidio da se karavan zaustavio. Starija žena je dala znak gomili da ucuti, i pocela je da govori. Nikad prije toga nisam cuo da žena održi tako uticajan govor. Okrenuo sam se i vidio da pored mene stoji jedan star i slijep covjek. On je plakao, suze su mu toliko tekle da je cijela njegova brada bila mokra i jecao je: "O! Ti ljudi su najbolji ljudi na svjetu, te žene su najcasnije žene, ta djeca su najdivnija od sve djece"

Taj prizor nije mnogo razlicit od one bibliske scene raspeca Isusa Hrista. Dok su po bibliji Rimski vojnici i Jevreji proslavljali pobjedu, saka njegovih privrzenika je stajala, posmatrala i bjespomocno plakala.

Zarobljenici su odvedeni Ibn Zijadu, gdje je svaki komandir opisao podvige koje su on i njegovi vojnici zadali "pobunjeniku." U toku dvorske ceremonije, Huseinova glava je na poslužavniku donijeta Ibn Zijadu.
Ibn Zijad se popeo na minber i obratio prisutnima uz rijeci: "Hvala bogu da je lažov, sin lažova, poražen u oružanoj borbi protiv Halife Jezida Ibn Muavije."

U dvoru je bio prisutan i Abdullah Ibn Afef iz plemena Azd, stari prijatelj Ali Ibn Abu Taliba. On je bio djelimicno slijep, ali je ubrzo shvatio sta se dešavalo. On je bio hrabar covjek, i u mnogim bitkama se borio zajedno uz Alija. On na kraju ustade i rece Ibn Zijadu:
"Ti si lažov, i sin si lažova, o Ibn Zijade. Ubio si Poslanikovog unuka i svezao u užad kao obicne zarobljenike cerke Alija i Fatime, i ponosiš se time. Tako mi Boga, spremi se za džehenemsku vatru. Nek Allahovo prokletstvo nad tobom bude zauvjek"

Ibn Zijad je gorio od bjesa .Namignuo je straži da uhapse Ibn Afefa. On je izgovorio bojni poklic plemena Azd. Tu je bilo prisutno pet-stotina puno naoružanih vojnika iz tog plemena. Oni su pritrcali da ga spasu, i otpratili ga do kuce. Ibn Afef je samo neko vrijeme bio siguran. Iste noci je uhapšen i obezglavljen.

Huseinova glava je bila izložena u gradu za javno pokazivanje. Poslije nekoliko dana zarobljenici i glave su poslati u Damask za pokazivanje Jezidu.

Put iz Kufe za Damask

Ibn Zijad zatim naredi da se zarobljenici pošalju u Damask. Kad je karavan napuštao Kufu, na krovove kuca se okupio narod da vidi zarobljenike. Na svakoj pauzi Zejneba i druge žene iz Poslanikove kuce su se obracale ljudima i pricale o tome sto im se desilo. Mnogo ljudi nije znalo ko je bio ubijen i ko su bili zarobljenicii. Ovim putem Huseinova poruka se prenosila preko njegovih preživjelih. Poceli su da se javljaju znaci revolta. Ljudi su bili uvrijedeni i ogorceni zbog ovog zlostavljanja i nepravde. U mnogo mjesta duž puta za Damask seljaci su se suprotstavljali Umajadskim vojnicima i došlo je do nekoliko obracuna. Zato su komandanti odlucili da karavan odvedu na pustinjski drum i potjeraju ga brže da bi sto prije završili putovanje. Kamile su na silu tjerane da idu preko svojih mogucnosti. Bilo je seždeset cetiri zarobljenika, od kojih cetrdeset majki dojilji. Sve one su izgubile svoje bebe u surovoj jurnjavi. Zejnul Abedin je bio tako bolestan da nije mogao sigurno da stoji na ledima razjarene kamile. Njegova stopala su bila zavezana za stomak njegove kamile. Kad su stigli u Damask, meso iz njegovih bedara je izaslo spolja, i iz svih rana je obilno krvario.

Zarobljenici u Damasku

Poslije nekoliko dana putovanja, karavan je stigao u Damask. Zarobljenici i glave pobijenih clanova Fatimine kuce predstavljeni su Jezidu na raskošnoj ceremoniji. Prenosi se da su zarobijenici morali nekoliko sati da cekaju van kapije, dok dvor ne bude ukrašen. U dvoru je postavljeno 700 mjesta za posmatrace, medu kojima su bili lokalni vladari i strani predstavnici.

Izgleda da je vecina zarobljenih bila oslobodena na putu za Damask. Zadržani su samo bliski clanovi Huseinove porodice. Jednim užetom je za vratove bilo zavezano dvanaest osoba. Kako je medu njima bilo djece, stariji su morali da se saginju kako se ona ne bi ugušila. Ipak, njihovi vratovi su bili isjeceni od užeta, koje je cijelo bilo krvavo od njihovih rana. Žene su krile lica svojom kosom, dok je Zejnul Abedin, jedini preostali muškarac stajao pognute glave u sredini dvora.

Huseinova odrubljena glava je donijeta Jezidu na zlatnom poslužavniku. On je u ruci držao štap. Poceo je njime da udara Huseinove usne. U dvoru je bio prisutan Zejd Ibn Arqam, ugledni ashab Allahovog Poslanika koji je bio u godinama. Sav iznenaden, Zejd Ibn Arqam je shvatio šta se desilo.
On zavrišta sa užasom i rece: "Makni štap, O Jezide! Video sam Poslanikove usne na mjestu gdje je tvoj štap".
Onda, primjetivši vlastitu bjespomocnost u tome, jecajuci i vapeci izade iz dvora.

Jezid je, medutim bio krajnje zadovoljan što vidi sve to, pa rece:
"Niti je ikad imalo neko poslanstvo, niti se ikad spustio melek s neba, To je bila samo lakrdija Bani Hašima za uspostavljanje njihove vlasti. O kako želim da su moji preci danas ovdje pa da vide kako sam se osvetio za Bedr i za Uhud."

On zatim poce da se ismijava i da vrijeda zarobijenike. Na kraju, Huseinova sestra Zejneb u bjesu uzviknu na Jezida i rece:
"O ti sine oslobodenog roba! Ponizi nas koliko god možeš i iznuri sebe od tog zadovoljstva, Allaha mi, nikad neceš izbrisati naše pamcenje. Ljaga te nikad nece napustiti. Zar je tvoje mišljenje nešto drugo od zablude? Jesu li tvoji dani nešto drugo nego broj? Je li tvoj skup nešto drugo osim rasipanje?"

Zejneba je u njenom obracanju Jezidu podjsetila na vrijeme osme godina Hidžre, kad su Muslimani pobjedonosno ušli u Meku. Allahov Poslanik je mogao - da je to htio - da naredi da Abu Sufijan i njegova porodica, sa obzirom na njihovo nemilosrdno proganjanje Poslanika i Muslimana uopšte, budu pogubljeni; ali ga on nije samo pustio da ode, vec je za sve proglasio opšte pomilovanje, a njegovu kucu odredio nepovredivom. Dakle, Jezid je bio unuk covjeka koji je bio oslobodeni rob Allahovog Poslanika, Zejnebinog djede.

Zakljucak

Prepirka izmedu Jezida i Zejnebe izmedu ostalog pokazuje da, uprkos svoj boli, uvreda i bijede, Jezid nije uspio da slomi duh Fatimine djece.

Svaki clan ove grupe je znao da je sve ono što ih je zadesilo bilo uslovljeno cinjenicom sto su odbili da se pokore tiraninu i što su se borili se za svoja, isto kao i za osnovna ljudska prava drugih.
Jezidovi likujuci stihovi u vezi bitke Bedra i Uhuda pokazuju da je u njegovom umu to u suštini bio sukob izmedu klanova Bani Hašim i Bani Umeje, i da je on, buduci clan cuvene kuce Bani Umeja, bio uspješan u pokoravanju Bani Hašima, još jednom u dugoj istoriji ovih meduplemenskih sukoba.

U drugu ruku, Husein je svojim postupcima, kao i mnogobrojnim govorima tokom sedam dana Muharema na Kerbeli, pokazao da je ovaj sukob po svojoj prirodi bio univerzalniji, i da je znao da kroz svoje žrtvovanje ide ka tome da živi zauvjek.

Jezid je umro beskorisno kao sto je i živio, samo tri godine poslije bitke na Kerbeli. Dok je jurio majmuna pao je s konja i slomio vrat.

Kao što je istorija zapisala, oni koji su na Kerbeli bili ocevidni pobjednici, išcezli su bez traga. Dok je ravnica Kerbele iz napuštenog komada jalove zemlje porasla u komešajuci grad u kome je centralni spomenik Huseinov prekrasan mauzolej.
Sa dubokim poštovanjem, stotine hiljada ljudi svake godine danonocno obilaze Huseinov mezar. Huseinovo muceništvo se od njegovih sljedbenika svake godine tokom prvih deset dana mjeseca Muharema, u cijelom svijetu prati sa uzvišenim poštovanjem. Održavaju se javna skupljanja, daju se govori u kojima se dogadaji sa Kerbele prepricavaju uz dirljive prizvuke, obavljaju se molitve sa efektom da bi Uzvišeni Allah njegovim sljedbenicima u trenutku njihovog iskušenja podario istu hrabrost i cvrstinu kao što je dao Huseinu.
Na kraju ovih skupova, prisutni ustaju i Huseinu i njegovim sljedbenicima daju zakletvu uz sljedece rijeci:
"Želim da sam bio s tobom (na Kerbeli) i da sam postigao isto uzvišeno mjesto (kao što si i ti)

Iako je održavanje podsjecanja na Huseina u Muharemu tek odnedavno pocelo u Zapadnim zemljama, ono je dio Muslimanske kulture u Indiji, Pakistanu, Iranu, Iraku i drugim istocnim zemljama.

Mi cemo o ovome opširnije raspraviti u našem predstojecem djelu "Buducnost Azadarija" (insAllah).

Zibhin Azim

Vratimo se sad na pocetak ovog clanka, gdje smo se pozvali na Kur'anske ajete u vezi price o Ibrahimu i Ismailu. Završna recenica ajeta:

i kurbanom (žrtvom) ga velikim iskupismo


ostaje nepotpuna i nezavršena ukoliko ne razjasnimo sta je veliki kurban (žrtva) ili Zibhin Azim. Poznati pesnik indo pakistanskog podkontinenta, Ikbal, objasnio je to ukratko, ali veoma sažeto u sljedecem stihu na urdu jeziku

Prica o Haramu (velikoj džamiji u Kabi) je neobicna, jednostavna i slikovita. Ismail je njen pocetak, a Husein je njen završetak. On je o tome napisao dužu poemu na Farsiju. Mnogi komentatori Kur'ana su nadugacko objasnili ovaj odnos.
Jedno od najbriljijantnijih dijela jeste knjiga pod naslovom "SIR-RUS-SEHADETIN" ili tajna o dva žrtvovanja, dobro poznatog Indijskog ucenjaka Sah Abdul Aziza, poznatog i kao Muhadis-e-Dehlevi.
Sah Abdul Aziz je ustanovio da bi logican kraj price o Ibrahimu i Ismailu bio taj da je Muhamed, Poslanik Islama, žrtovao svoj život na Allahovom putu. Medutim, Muhamed je umro od bolesti u godinama. U stvari, Huseinovo mucenistvo je bilo Muhamedovo mucenistvo, kojim je završena vjera Islam, zapoceta sa Ibrahimom i Ismailom. Nakon pažljivog proucavanja ove dvije price, nalazimo mnoge slicnosti medu njima.

Ibrahim ima viziju, i o tome pita svog cetrnaestogodišnjeg sina. Sin odgovara da Ibrahim treba da sljedi Allahovo naredenje. Dok putuju prema Kufi, Husein saopštava svom osamnaestogodišnjem sinu Aliju da je u snu cuo glas koji kaže: "Ljudi iz ove grupe idu ka svojoj smrti"
Ali pita svog oca: "Zar mi nismo na pravom putu?" Husein mu odgovara: "Da, sine moj, naravno da smo mi na pravom putu". Huseinov sin tada rece: Onda ja nisam zabrinut"

Nakon sto je cuo za njegov san, Ismail saopštava ocu da ce ga naci medu Sabirinima
Husein trci do svog cernaestogodišnjeg necaka Kasima Ibn Hasana ranjenog u borbi i pita ga: Kakva je smrt?
Kasim odgovara: "Slada od meda."

Još jedno mjesto koje je važno da ovdje bude spomenuto je Ibrahimova molitva poslije obavljene žrtve i njeno skriveno znacenje:

A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovjedi u iskušenje stavio, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: Ucinicu da ti budeš ljudima u vjeri uzor! (Imam) - I neke potomke moje! - zamoli on. - Obecanje Moje nece obuhvatiti nevjernike - kaza On.
(Kur'an 2:124)

Ibrahim je ucinjen vodom Imamom covjecanstva nakon obavljene žrtve koja je odložena za veci dogadaj. Jedino je logicno da osoba koja je bila uzrok tog završetka treba takode da bude Imam
Ovo je najdirektiji dokaz koncepta Imamata (Duhovnog vodstva i Allahovog namjesništva na zemlji), prema Kur'anu jednog od pet stubova naše vjere.

Ibrahim je onda zamolio da bude još Imama u njegovom potomstvu. Njegova molba je uslišena, ali pod uslovom da ce oni koji iz njegovog potomstva skrenu sa Allahovog puta biti iskljuceni. Obojica, i Husein i Jezid kroz liniju Kurejšija pripadaju Ibrahimovom potomstvu. Ali je jedan od njih dostigao uspon kroz muceništvo dok ga je drugi prinudio na bol i patnju. Suština je u tome sto Islam nije rasna religija. Postavljanje Imama jeste ograniceno na Ibrahimovo potomstvo, ali svako može da postane Musliman. Izuzetak je što je to posebnu uzdignuce rezervisano za Ibrahimovo potomstvo. Medutim, cak i tu je važno kako se ljudi iz Ibrahimovog potomstva ponašaju. Oni ce iskusiti Allahov gnjev na Sudnjem Danu ako njihovi postupci nisu bili saglasni Allahovom ugovoru. Tako da samo pripadanje Ibrahimovoj liniji nije garancija za vjecni spas.

Osim toga, Ibrahim se u svojoj molitvi nije molio za svjetski uspjeh. Umjesto toga on je molio za moralnu uzvišenost i duhovni uspon. Ovo postaje veoma jasno ako pogledamo sljedeci ajet:

Gospodaru nšs, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvog Casnog hrama, da bi Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato ucini da srca nekih ljudi ceznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.
(Kur'an 14:37)


Božansko obecanje Imamata rezervisano za Ibrahimove potomke, kao što je istorija zapisala je ispunjeno. Bani Umeja nisu uspjeli da unište Muhamedovo nasljede. Dolaskom Abasida Umajadska dinastija je potpuno uništena, samo 70 godina kasnije. Nekoliko preostalih Umajada moralo je da potraži utocište u Španiji.

Masakr na Kerbeli je postao najcuveniji instrument preko koga se Islam raširio po cijelom svijetu. Cak u kratkom roku, ugled i cast preostalih clanova porodice je svakim danom rasla. Jednom za vrijeme Hadža, tadašnji Umajadski princ Hisam je u pratnji stranog ambasadora i cuvenog pjesnika Ferezdaka stigao u Meccu da obavi hadž (hodocašce)
Tokom tawafa, on je pokušao da dohvati crni kamen ali nikako nije uspjevao, pa se na kraju popeo na uzvišicu da se nasloni i kasnije proba ponovo (ljudi koji su bili na Hadžu mogu zamisliti ovu scenu)
Sva iznenadena gomila hadžija koja je kružila oko Kabe, razdvoji se po sredini. Tu se tada ukazao covjek u crnom ogrtacu, blijed i slab, ali sa dostojanstvenom spoljašnjošcu, kako vrlo sporo ide prema crnom kamenu. Gomila se mirno zaustavila dok je on uzeo i poljubio crni kamen, okrenuo se i vratio se isto kao što je i došao
Ambasador je taj prizor posmatrao sa radoznalošcu i upita Hisama: "Ko je taj sto zahtjeva više ugleda i od samog princa?" Hisam koji je bio razjaren i bjesan od ljubomore mu rece: "Ne znam!"

Ferezdaku je bio odvratan takav odgovor, pa smjesta ispjeva i odrecitova dugu kasidu u slavu covjeka koga je Hisam odbio da identifikuje. Njegova kasida se smatra klasikom Arapske literature.

Covjek iz price bio je niko drugi nego Ali Zejnul Abedin, jedini Huseinov preživjeli sin sa Kerbele.

Nasljede duhovnog vodstva je prenošeno kroz sljedeceg u liniji Muhameda Bakira petog Imama, poslije smrti njegovog oca Alija Zejnul Abedina, a onda na njegovog sina Džafera Sadika, šestog Imama, najcuvenijeg od svih, a odatle preko još šest, do poslednjeg, 12-og Imama.

Svi ovi ljudi su bili proganjani od vladara njihovog vremena. Vecina je provela živote pod budnim okom vladara, u kucnom pritvoru ili zatvoru. Svi su podmuklo otrovani, dok nije došlo vrijeme zadnjeg od njih, koji je 260-e godine poslije Hidžre otišao u skrivenost (874 god).

Svi oni su nastavili nasljede duhovnog vodstva. Džafer Sadik je zacetnik svih proucavanja Islamskog prava (Fikh). Dva poznata ucenjaka i osnivaca njihovih skola ucenja, Abu Hanifa i Malik Ibn Anas, bili su njegovi ucenici.

Posljedice Kerbele

Nijedan obdareni pisac nije prošao a da nije komentarisao tragediju Kerbele, na jedan ili drugi nacin. Dikens, Gibon, Okli, Henri Lamens, Welhausen, Hodzson, Garsin de Tesej su samo nekoliko imena u dugoj listi zapadnih pisaca uz dodatak mnogobrojnih istoricara iz Arabije, Irana i Indo-Pakistanskog podkontinenta. Cak su se i politicki lideri poput Gandija i Staljina u svojim govorima osvrnuli na Huseina.

Političke Posljedice

Nije pouzdano koliko dugo su zarobljenici bili zatvoreni u Damasku. Izvjestaci maqtal literature su prenijeli mnogo razloga za njihovo oslobadanje, medu kojima je najvažnija bila smrt Huseinove cetverogodišnje cerke koja je umrla u zatvoru od gladi zedi i opšte iscrpljenosti. To je mnoge Jezidove pristalice okrenulo protiv njega, cak i u samom Damasku. Zarobljenici su bili oslobodeni i uz sluzbenu pratnju poslani nazad u Medinu. Kad su vjesti o masakru na Kerbeli prodrle u Medinu, grad je obuzela užasna nesreca i jad. Preživjeli su gradanima Medine opisali svoje patnje i zvjerske i nehumane postupke koje su pocinili Umajadski vojnici. Tad su starješine osnovali jednu istražnu komisiju koja je trebala da izradi izvještaj o Jezidovoj vladi. Delegacija je poslata u Damask gdje je sacinila izvještaj.

Sadržaj ovog izvještaja predstavlja interesantno saopštenje. "Vidjeli smo covjeka koji sebe zove Halifom (Nasljednikom) našeg Poslanika (s.a.w.) medutim on otvoreno i javno pije alkohol, drži majmune i pse kao ljubimce, i vecinu svog vremena provodi u društvu plesacica."

Cudna strana ovog izvještaja bio je kompletan nedostatak bilo kakvog pominjanja zvjerstava izvršenih na Poslanikovoj porodici od strane Jezida. Kao da su pijanstvo i plesanje bili veci grijesi od skrnavljenja izazvanog ubitstvom Poslanikovog unuka.

Revolucija uslovljena tragedijom Kerbele trebala je da se desi. Narod Medine je bio zgaden Jezidom. Kod gradana se izgradilo snažno osjecanje koje se pojacalo povratkom Medinske delegacije i izrade njenog izvještaja.

Umajadski guverner u Medini je strahovao za svoj i živote svoje porodice, pa je došao kod Ali Zejnul Abedina da ga zamoli da se pobrine za njegovu ženu. Ali Zejnul Abedin je ispoljio neupamcen postupak velikodušnosti i prihvatio je odgovornost. Guvernerova žena je u pratnji jednog Hašimita prebacena u Taif, dok je sam guverner bio protjeran iz Medine.

Jezid je time ocigledno bio razjaren. On je smjesta otpremio diviziju svojih Sirijskih najamnika uz pratnju Umajadskih pristalica. Medina je u meduvremenu presjekla sve odnose sa Damaskom i formirala lokalnu vlast. Kad je do njenih gradana stigla vijest o bliskom okršaju oni su pripremili svoje snage da susretnu Jezidove formacije. Dvije vojske su se sukobile na mjestu zvanom Harah, izvan gradske granice. Došlo je do bitke koja je završena potpunim uništenjem Medinskih snaga. U grad su ušli Sirijci i sravnili ga sa zemljom. Ljudi su bili nemilosrdno ubijani. Škole, bolnice, i druge zgrade javnih službi bile su uništene. Poslanikova džamija je potpuno oskrnavljena. Sirijci su je upotrebili za svoje štale. Medina, grad Poslanika Islama, koji je u zadnjoj cetvrtini vijeka dostigao novu epohu civilizacije i kulture, bio je unakažen i za dugo vreme se nije mogao prepoznati. Sve do pocetka drugog vijeka Hidžre, kad je unuk Ali Zejnul Abedina poznat kao Dzafer As-Sadik obnovio staru školu u Medini, koja je prvobitno zapoceta sa Ali Ibn Abu Talibom.

Svi preživjeli muškarci ovog masakra bili su primorani da prihvate ponižavajucu zakletvu lojalnosti Jezidu. Oni koji su to odbili bili su žigosani po vratovima.

Sirijski vojnici su zatim krenuli na Meccu gdje se Abdullah Ibn Zubejr sam proglasio za Halifu. Mecca je bila opsjednuta. Velikoj Džamiji i Kabi je nanešena ogromna šteta. Dok se ovo dogadalo, stigla je vijest o iznenadnoj Jezidovoj smrti i natjerala Sirijske trupe da se brzo vrate u Damask. Ubrzo poslije ovoga, u Arapskim zemljama je protiv Umajadskog režima izbilo mnogo pobuna. Jezidov rodeni sin bio je zgaden svojim ocem. On je abdicirao i otrovali su ga Umajadski tvorci careva. Znakovi revolucije su se pokazivali.

Prva manifestacija ovoga bio je pokret Tavabuna ili pokajnika pod vodstvom uglednog Kufanca Sulejmana Ibn Sureda. Oni su bili ljudi koji nisu bili u stanju da se pridruže Huseinu na Kerbeli. Trebalo je cetiri godine da se ovaj pokret formira. Vojska od 4000 ljudi je krenula ka Siriji i to zbog dva posebna cilja, ili da porazi Sirijce i postavi pravednu vlast, ili da izgine kao Husein. Prije polaska za Siriju oni su se zaustavili na Kerbeli. Tamo su vidjeni prizori besprimjerne žalosti, plakanja i vapaja zbog tragicne smrti i patnji Poslanikovog unuka.

Ipak, prva osoba koja je zvanicno posjetila Huseinov grob bio je stari i ugledni Poslanikov Drug, Dzabir Ibn Abdullah Ensari, i to je mozda prvi put u istoriji da Muslimani javno pocastvuju neko vijeto mjesto a da to nije Mecca.

Grupa je zatim krenula ka Siriji. Susrela je Sirijsku vojsku koja je brojala 30.000 vojnika na mjestu zvanom Ain-ul-Ward. Na noc uoci bitke, Sulejman Ibn Sured se obratio svojim ljudima isto kao sto je uradio Husein noc prije Ašure. On je objasnio da njihova misija nije u tome da oduzmu politicku vlast vec da se bore i poginu. Sljedeceg jutra je nedostajalo 1000 vojnika. Sulejmanovi ljudi su bili daleko malobrojniji u odnosu na Sirijce. Borba je trajala tri dana. Tavabuni su se borili gordo i Sirijci su pretrpeli velike gubitke. Ali treceg dana se broj Tavabuna znatno smanjio. Nekoliko je preživjelo. Sulejman i drugi zapovjednici su poginuli u borbi. Ovo se desilo drugog Rabija, 65-e godina Hidzre Novembar 684 godine.

Ubrzo poslije ovoga došao je ustanak Muhtara Ibn Abu Ubejda Takafa. On je uspjeo da osnuje vladu u Kufi. Muhtar je satjerao one koji su ubili Huseina na Kerbeli, ukljucujuci Ibn Zijada i Omera Ibn Sada. Svi oni su kažnjeni zbog zvjerstava koja su izvršili Poslanikovom unuku i njegovoj porodici, i istovjetno i sa njihovim vlastitim postupcima na Kerbeli, osudeni su na smrt.

Sljedeci veci ustanak je digao Zejd, Ali Zejnul Abedinov drugi sin, u Saferu 122 Hidžretske godine (Decembar 740 god). Zejd je poražen od Umajadskih trupa, ubijen u borbi a mnogo njegovih sljedbenika je masakrirano. Umajadski vladar Hisam je naredio da svi ljudi u Medini treba javno da se ograde od ovakvog djelovanja i osude Zejda. Medutim Džafer Sadik je ostavljen na miru. Ova epizoda je veoma slicna onome što se desilo poslije pustosenja Medine od strane Sirijskih trupa po Jezidovim naredenjima. Samo što je tad Ali Zejnul Abedin (djeda Džafera Sadika) ostavljen na miru.

Cak se i najokrutniji vladar i tiranin od vremena Kerbele plašio da otvoreno uznemirava Poslanikovu porodicu. Masakr na Kerbeli je otpremio talas užasa preko cijelog Islamskog carstva. Nov osjecaj je uokviren u Iranu. Neki oportunisti su iskoristili pogodnost situacije i podigli otpor u Iranu, pod vodstvom Abu Muslima Horasanija. To je bio onaj mehanizam koji je u Arapskim zemljama izazvao kompletnu propast Umajadske dinastije, postavio prvog Abasidskog vladara u Bagdadu 130-druge godine Hidžre, 70 godina nakon tragedije na Kerbeli.

On je bio posljedica ucenja šestog Imama Dzafera Sadika da se poziv za osvjetu Huseinovog ubitstva zamjeni zvanicnim postupcima oplakivanja, žaljenja i jadikovanja u znak obilježavanja Huseinove patnje i njegove smrti.
U Iraku i Iranu to je pretvoreno u Rawzih Hwani, a u Indiji i Pakistanu to je poznato kao Medžlis i Zakiri.

Od tada, svaka potlacena osoba ili takva grupa, Huseina smatra svojim herojem. Takvi ljudi duboko postuju Huseina i traže utjehu u svom sjecanju tokom teškoca.
Huseinov mauzolej na Kerbeli je u Muslimanskom svijetu pretvoren u sveto mjesto velikog znacaja.
Obratno, svaki vlastodržac i tiranin je uvjek ovaj ostatak i podsjecanje na Huseinovo mucenistvo smatrao direktnom pretnjom po svoju vlast. Zbog tog razloga mauzolej je bio oskrnavljen i ponovo podizan nekoliko puta. Sadašnja vlast u Iraku po tom pitanju nije izuzetak. Ako stranac zatraži vizu za putovanje na Kerbelu u svrhu posjete mauzoleja, najcešce bude odbijen.

Kulturne i društvene posljedice

Svako društvo u kome žive Huseinovi sljedbenici je doživjelo dubok kulturni uticaj izazvan samom prirodom Huseinove price.

U Iraku uprkos tlaciteljskom režimu, Huseinovi sledbenici svake godine javno obilježavaju njegovo muceništvo.

U Iranu, svake godine tokom Muharema, tragedija Kerbele se oživljava kroz dijela poznata kao Tazijah.

Zajednica u Indiji je imala najdramaticniji uticaj izazvan obilježavanjem Huseinove žrtve. Vecinu stanovništva u Indiji cine neMuslimani. Zanimljivo je vidjeti ove neMuslimane kako ucestvuju u mnogim bogatim ceremonijama tokom Muharema. One, takode, na isti nacin privlace i bogate i siromašne. Najpoznatiji od svih njih je bio Radža od Gwaliora, iz centralne Indije. Radža je obicno svake godine išao sa povorkom na dan Ašure, sa duplikatom Huseinovog mauzoleja.
Seid Husein Ali Dzafri koji je u Muharemu posjetio zakir u Kašmiru, piše da tamo postoji Brahmansko pleme po imenu Muhyels koje sa velikim zanosem i odanošcu ucestvuje u održavanju Muharema. Oni vjeruju da su se njihovi preci borili uz Huseina na Kerbeli i kasnije osvjetili Huseinovo ubitstvo boreci se protiv Umajada. Postoji istorijsko svjedocanstvo da su se Muhyelsi krajem vijeka preko Afganistana vratili u Indiju. Njihova jedna loza je tokom perioda od 860-950 godine vladala Afganistanom. Muhyelsi su u Afganistanu poznati kao Diwansi. Tradicionalno, Sejidi (potomci Hasana i Huseina) imaju veliko poštovanje za Muhyelse iz Kašmira, i obratno.

Muslimani se uglavnom uzdržavaju od bilo kakvog slavljenja i veselja za vrijeme mjeseca Muharema i Safera, koji su zvanicni mjeseci žalosti. Žalost prestaje na dan Erbain, ili cetrdeset dana poslije Ašure.

Uticaj na jezik i književnost

Na stotine hiljada stihova koji opisuju razne epizode sa Kerbele i u pohvalu Huseina, napisano je na mnogim jezicima. Rawzih Hvani u Iranu i Iraku, i Medžlis i Zakiri u Indiji i Pakistanu dali su nove standarde obrazovanja u proucavanju religije. Napisano je na hiljade knjiga sredinom devetnaestog vijeka, došlo je do novog razvoja u kulturnim i književnim krugovima Indije. Dotada jos ne toliko primenjen i nepopularan oblik poezije je ušao u široku upotrebu. To je bio MERTIH, na Urdu. MERTIH je zbirka šesteraca. Ona se sastoji od cijelih izvještaja raznih istorijskih dogadaja, a uglavnom Kerbele. Udarna osobine ovoga je recitovanje, koje se obavlja uz slikovit prikaz i glumu ispred Medžlisa. To je kod publike stvorilo istinske prizore i tako uvelicalo ljepotu poezije.

Mir Babar Ali Anis je bio jedan takav pjesnik. Roden je u Laknou sjevernoj Indijskoj provinciji, oko 1805-e godine. Genij njegove poezije leži u tome što je za jednog pjesnika opisao istorijske cinjenice uz besprijekornu tacnost, a uz to zadržao literarnu ljepotu i vjestinu jezika.

Anis je za svog života napisao oko 200.000 stihova. U jednom od svojih MERTIHA on opisuje scenu jutra Ašure, kad Huseinov sin Ali uci EZAN za jutarnji namaz. Metafora koju je upotrebio je: To je bio slavuj koji pjeva u basti Poslanstva.

U drugoj Mertihi, Anis opisuje ocajnicku Abasovu borbu koji odsjecenih ruku, kožu sa vodom nosi u zubima i štiti je od strijela. Uporedenje koje je ovdje upotrebio jeste: Lav, koji u svojoj celjusti drži svoju žrtvu"
Stvarna ljepota ovog uporedenja premašuje ocevidnu slicnost dvije situacije. Lav je poznat kao kralj džungle. Nijedna druga zvijer ne usuduje se da mu pride. Ali postoji jedna životinja koja stvarno može da ubije lava. To je divlji pas, koji za lavom, dok on ne uhvati svoj plijen ide na razdaljini i u coporu. Onda citav copor skace na lava i pokušava da mu zgrabi plijen. Lav je ponosan i nece da se odrekne plijena, i zato što svoj plijen nosi u celjusti, izgubio je najefikasnije oružje za odbranu od divljeg copora. Divlji psi se bacaju na lava sa svih strana i konacno ga ubiju. Poredenje ponositog lava koji drži svoj plijen sa ranjenim Abasom, savršeno je u tome što je on pokušavao da sacuva kožu sa vodom od strijela neprijateljskih vojnika i konacno za nju dao svoj život. Slicno, izjednacavanje neprijateljskih vojnika sa coporom divljih pasa, bezuslovno pokazuje njihovu podmuklu, razvratnu i gramzivu prirodu, i kako su prezrivo obuhvaceni u Anisovom videnju. Ljepota poredenja se dalje pojacava kad razmotrimo cinjenicu da rijec "Abas" u Arapskom znaci "ljuti lav".

Uticaj na ljudku filozofsku misao

Postoje dva aspekta Islama kao religije: duhovni i svjetovni.
Dok se od Muslimana ocekuje da vodi normalan ovozemaljski život, zaradivanjem sredstava za njega i brigom za porodicu i odnosem sa komšijama itd, od njega se isto tako ocekuje da nipošto ne zaboravi kraj koji je odreden za sva bica, a to su smrt i naredni život.

Neophodno je da Musliman ucini svjestan napor u stvaranju materijalnih dobara. Medjutim, on nikad ne smije da zaboravi na vjecni spas. Zbog toga, on ili ona moraju da ispune vjerske obaveze, a to su molitva, post, zekat, i opsti stav razuma gdje su ona ili on spremni da ucine žrtvovanje materijalnih stvari za duhovno postignuce.

Kad je Islam poceo u Mecci, naglasak je bio na duhovnom aspektu. Ovo se veoma jasno vidi iz stila Kur'anskih ajeta objavljenih u Mecci.
U Medini su bili naglašeni svjetovni poslovi i stvaranje zakona. Ovo je ocigledno iz stila Kur'anskih ajeta objavljenih u Medini.

Pošto je postojala opasnost da zbog promjene naglaska u objavi Muslimani mogu zaboraviti duhovni aspekt religije, Kur'an u srednjem dijelu sura iz Medinskog perioda koji donose zakone, sadrži ajete po vrsti srodne onima iz Meccanskog dijela objave.
Da navedemo dva primjera, cuveni ajet o prijestolu (Ajetul Kursi) pojavljuje se u sredini drugog poglavlja Beqare, a cuvena alegorija svjetla (Nur), pojavljuje se u sredini dvadesetcetvrtog poglavlja.

Za vrijeme svog života Poslanik se sam brinuo o tome, preko svojih postupaka, kao i preko svojih izreka. Simptomi su uvjek postojali. Na Bedru, prvoj bitci, Muslimani su se borili nesebicno. Ubrzo poslije toga, na Uhudu, pohlepa je pokazala svoje ružno lice. Muslimani su zahvaljujuci nekima koji su u toku bitke zbog blaga napustili svoja mjesta, znatno pretrpjeli. Kur'an ih je zbog ovoga ukorio.
Slicno, Muslimani su zbog svog broja na Hunejnu postali previše uvjereni, ali su znatno pretrpjeli od Havazina. Poslanik je za vrijeme svog života držao situaciju pod kontrolom. Medutim, odmah poslije njegove smrti, Muslimane je obuzeo sindrom ljubavi prema ovosvjetskom uspjehu.

Kad su jedan za drugim osvojeni Iran i Sirija, u Arapske gradove se slilo veliko bogatstva. Što su Muslimani postali bogatiji, to ih je više okrenulo gramzivosti. To se nastavilo dok carstvo skoro nije propalo, za vrijeme vladavine treceg Halife Osmana, a sve zbog pretjerane pohlepe.

Cim je nakon Osmana Halifa postao Ali, on je pokušao da popravi situaciju. Prije svega, on je prema svim Muslimanima, bilo da su Arapi ili ne, postupao jednako kod isplate njihovih zarada. To nije bio slucaj za vrijeme vladavine prve trojice Halifa. Zatim je zabranio da se u borbi protiv pobunjenika koji su bili Muslimani uzima plijen i zarobljenici za robove. Njegova politika je, na kraju, zbog Muslimana koji su navikli da koriste novac i udobnost i nisu voljeli ove stroge mjere, propala.

Husein je pažljivo pratio ovaj razvoj. On je shvatio da je za ovo oboljenje bio potreban snažan lijek. Vidio je da su Muslimani potpuno zaboravili na duhovni aspekt svoje vjere.

Raskosan i snishodljiv nacin života Muslimana u to vrijeme, bio je daleko od skromnog pocetka iz Mecce
Ideja "Ispastanja kroz žrtvovanje", koja je centralna tema religije, morala ja da ponovo bude naglašena.

Husein je uradio to na najspektularniji nacin. Kakvo žrtvovanje je moglo biti vece nego što je davanje vlastitog života za ideal? Ne Husein je uradio mnogo više nego što je davanje samo svog života. On je vidio kako pred njim umiru njegovi najvoljeniji.

Ljudi su se borili i ginuli za svoje principe i prije i poslije Kerbele. Medutim, nijedna druga tragedija nema tako potpun primjer mucenistva kao Kerbela.

Takode, vecina takvih sukoba je rezultiralo nekom vrstom podjele u zajednici. Poslije (po bibliji) raspeca Isusa Hrista vecina Jevrejske zajednice se rascijepila i tako je rodeno Hrišcanstvo.
Sir Tomas Mor je odbio da prizna Englesku Crkvu i za vladara prihvati Henrija VIII. Narod u Engleskoj je iskusio vjerski rascjep izmedu Katolika i Anglikanaca. Tomas Mor je osuden za izdaju i po kraljevom naredenju obezglavljen. Ocigledno nova religija nosi neraspoloženje prema izvornoj i obrnuto
I Jevreji su imali teško vrijeme poslije (navodnog) Isusovog raspeca, pa su pokušavali da se oslobode krivice za njega
Jos uvjek postojeci sukob izmedju Katolika i Protestanata u Irskoj je još jedan primjer ovog fenomena.

Na Kerbeli, i Husein i njegovi progonitelji su tvrdili da su Muslimani. Ono što je Husein uradio bilo je razotkrivanje licemjera u Muslimanskoj zajednici, onih koji su koristili vjeru za ugnjetavanje i iskorišcavanje zajednice u potpunosti. To se nije odnosilo samo na ljude koji su se suprotstavili Huseinu na Kerbeli, to se isto tako odnosi na takve ljude danas, i uvjek je bilo takvih u prošlim vijekovima.

Tragedija, prema tome je u jednu ruku djelovala kao hirurški skalpel na nezdravo tijelo, a u drugu ruku ona nije medu Muslimanima stvorila nikakvu mržnju za bilo koju drugu religiju ili ideologiju.

Nijedan Muslimanski filozof nije prošao bez pokušaja da shvati Huseinovu tacku gledišta i bez davanja komentara u vezi toga. Medu njima je i Ikbal, cuveni filozof i pjesnik IndoPakistanskog podkontinenta. Suština njegovog cijelog pjesnickog djela sadržana je u knjizi poznatoj kao "Tajna Sebe", napisanoj na Farsiju. U njoj se nalazi dugacka poema posvecena Huseinu. Ikbalove teze u ovom djelu mogle bi biti rezimirane na slijedeci nacin.

Covjek ima dva osnovna svojstva. Prvo sposobnost posmatranja mišljenja, odlucivanja i cin korišcenja razuma razboritosti i zdrav razum. Drugo, privrženost i strastvena ljubav prema njegovoj vjeri ideologiji ili religiji, i odredena nepromišljenost postupaka koja je uslovljena njegovim snažnim ubjedenjima.

U Ikbalovoj terminologiji prvo se identifikuje kao AKL (razum) ili intelekt, a drugo kao ISHK (ljubav) ili božanske nadahnuce. Ikbal pocinje temu u obliku poredenja i suprotnosti izmedu ISHK-a i AKL-a.

Onaj ko je prekinuo odnose sa svim drugim božanstvima osim sa Allahom je istinski vjernik. ISHK je suština za vjernika. Ono što je nemoguce za mene (Ikbala) moguce je za Ishk. Akl je nemilosrdan, Ishk je to cak i više. Ishk je smjeo i posvjecen. Ishk pleni snagom, Akl leži bez cilja i lažljiv je. Za Akl, najveca bogatstva su sumnja i skepticizam. Za Ishk suština je rješenost i cvrsta vjera. Akl je jeftin i dostupan u izobilju svuda kao vjetar, Ishk je savršen i težak da se nade. Akl se nalazi na "zašto" i "koliko mnogo", dok je Ishk slobodan od ovih ogranicenja. Akl nareduje covjeku da se pravi vazan, Ishk insistira na samokritici i preispitivanju. Ishk je drugo ime za slobodu. U svakom takmicenju izmedu ovo dvoje, Ishk uvjek sustiže Akl.

Poslije ovog dokaza u korist Ishk-a, Ikbal se obraca Huseinu kao personifikaciji Ishk-a i vodi za sve one za koje može biti receno da su istinski nadahnuti. Ostatak poeme naveden je ispod a u prijevodu sa Engleskog
Kako cudesno! Otac je "B" od Bismilah dok sin znaci Zibhin Azim.

Ikbal se poziva na cuvenu izreku Ali Ibn Abu Taliba, da štogod je u Kur'anu, to je u prvoj Suri, tj.Fatihi, štogod je u Fatihi, ono je u njenom prvom ajetu, Bismili, a štogod je u Bismili, sadrži se u "B" od Bismile, i žtogod da je u "B", to je u njegovoj tacci (vidi Arapsko slovo "B"), a ta tacka sam ja.

Za tog princa najboljeg od naroda (tj.Muslimana) Poslanik igra ulogu kamile.

Prijenosi se da su na dan Eida (Bajrama) svi krenuli u džamiju na namaz. Mnoga djeca su jahala na konjima i kamilama sa starijim. Husein, koji je imao oko cetiri godine, je takode išao sa svojim djedom u džamiju i veoma nevino ga je upitao: Gdje je moja kamila, Poslanik iz krajnje ljubavi stavi Huseina na svoja leda i rece: "Ovo je tvoja kamila", Husein zatim upita: "Gde je njeno uže?", Poslanik mu uruci pramen svoje kose i rece: "Evo ga",
Jedan Ashab koji je to gledao rece Huseinu: "Kako prekrasnu kamilu ti to imas?" Poslanik ga prekide i rece: "Ne, bolje kaži kako prekrasan jahac"

Ishk je gord sa svojom krvlju, njegovo ime velica ove stihove.

Prijevod ne uspjeva da izrazi ljepotu ovih redova. Ikbal je upotrebio rijec Surkh-Ru koja književno oznacava "crveno lice". Ovaj izraz se na Farsiju koristi za slavu, dostojanstvo i ushicenje. Uzima u obzir cinjenicu da je krv takode crvena.

Medu svim Muslimanima, i proslim i sadašnjim, on se izdvaja kao Sura "Kul-Huwa-lah" u knjizi. (Kur'anu).

Ova Kur'anska Sura je kratka ali najsažetije opisuje koncept Allahovog jedinstva.

Musa i Faraon / Sabir (Husein) i Jezid, su dvije vjecno sukobljene snage, koje predstavljaju "Dobro" i "Zlo".

Sabir je svoj život dao Bogu (preko svog žrtvovanja), a "Zlo" je na kraju, zauvjek mrtvo.

Kad se Kalifat sam odvojio od Kur'ana, i Sloboda je bila otrovana.

Tad se kao oblak pun kiše na horizontu Islama, pojavio Spasitelj cijelog covjecanstva.

On je pokvasio ravnicu Kerbele i prošao, pretvorio je pustinju u rascvjetali vocnjak.

Stavio je tacku na ugnjetavanje za svo vrijeme zalivanjem pijeska svojom krvlju stvorio je vocnjak.

On leži u prašini, nakvašen svojom vlastitom krvlju, radi spašenja istine, zato se za njega kaže da je istinski temelj "La Ilah".

Ikbal aludira na stih Indijskog mistika i alima Hvadza Muina Udin Cistija, u kojem on kaže da Husein nije dao svoju ruku u Jezidove ruke, vec je umjesto toga dao glavu, pa je zato temelj "La Ilah" (drugim rjecima spasio je Islam od potpunog uništenja).

Da je išao da oduzme vlast, ne bi otputovao u tako malom broju.

Pošto su njegovi neprijatelji bili u velikom broju, njegovi prijatelji su zbrojani Jazdanom (Allah).

Drugi stih ima dvostruko znacenje. Zbog toga što je Husein bio na pravom putu, on i njegovi sljedbenici su bili zbrojani sa Allahom, to jest, Allah je bio na njihovoj strani. Prema Arapskoj nauci o brojevima, ukupan zbir rijeci "JAZDAN" jeste 72, koliko je bilo Huseinovih drugova na Kerbeli.

Tajna price o Ibrahimu i Ismailu lezi u njegovoj licnosti, tj. on je bio razrada jšs neobjašnjenog simbola.

Njegova odlucnost je bila visoka i cvrsta kao planina postojana, efektna i nepokolebljiva.

Mac je da štiti vjeru, njegova svrha je da cuva Knjigu i njenu vjerodostojnost.

Istinski vjernik ne obožava nikog sem Allaha, on se ne pokorava nijednom Faraonu (Svaki tiranski i mocni vladar).

Njegova žrtva je razvila ovo nacelo, on je probudio narod (Muslimane) koji su zaspali dubokim snom (iz ljubavi prema ovom svijetu).

On je potegao macem "La", i ispustio necistu krv.

Arapska rijec "La" znaci "Ne". Ikbal je ovdje upotrebljava u dva znacenja. Prvo, Husein je rekao "Ne" Jezidu kad je ovaj od njega tražio da mu se pokori i borio se za svoja prava. Zatim, pocetak "Kelame" ili ocitovanja vjere (Šehade), je takode ova rijec "La". Njegovo potezanje maca jeste ništa drugo nego ponovno izjavljivanje pravila istinskog Islamskog zakona.

On je ispisao "Kelame Sehade" na pijesku Kerbele, to pisanje nije ništa drugo nego naziv za naše spašenje.

O vjetricu! O ti izaslanice onih koji su razdvojeni, odnesi naše suze svjetoj prašini gdje se odmara on.

Kratka historija mauzoleja na Kerbeli

Grad Kerbela lezi 55 milja jugozapadno od Bagdada u Iraku. Kerbela je takode glavni grad takozvane muhafizah, ili provincije istog imena. Posjetioci putuju putem iz Bagdada za Kerbelu. Kerbela, provinicija, prostire se na površini od 22.000 kvadratnih km, od obala Eufrata na istoku do granice Saudijske Arabije na zapadu. To je ravnica sa plantažama hurmi na istoku.

Kad je Husein drugog Muharema 61 godine Hidzre stigao na ovo mjesto (680 god) otkupio je zemlju od vlasnika, plemena Bani Asad, a zatim im je vratio nazad uz obecanje da poslije borbe i smrti njegovih drugova, i naravno njega samog, Bani Asad dodu i ukopaju ih.

Prvi covjek koji je zvanicno posjetio Kerbelu i zakleo se Huseinu bio je ugledni Poslanikov (s.a.v.) Ashab, Dzabir Ibn Abdullah Ensari,nekoliko mjeseci poslije tragedije Kerbele.

Prvu grupnu posjetu obavilo je 4000 pokajnika (tavabuna), predvodeni Sulejmanom Ibn Suredom, 65-e godine Hidžre. Odmah poslije toga, mauzolej je postao mjesto hodocašca. U isto vrijeme, zbog toga sto je posjeta Kerbeli simbolizirala protest protiv nasilništva i tiranije, tlaciteljski vladari su postali oprezni.

Abasidski vladar Mutevakil je bio prvi u dugoj listi takvih despota koji je uništio mauzolej. Mutevakil je mauzolej srušio i poravnao je sa zemljom 236-e godine Hidzre/850 god. Zabranio je hodocašce Kerbeli pod prijetnjom okrutnih kazni. Mnogi posjetioci koji su se oduprli, bili su pogubljeni.

Nesto poslije toga, zeleno i sjenovito drvo je izraslo na Huseinovom mezaru. Abasidiski vladar Harun Ar-Rasid ga je posjekao.

Postoje izvještaji o velikoj odaji sa kupolom iz 366-e godine Hidzre/977 god. To znaci da je u meduvremenu mauzolej bio ponovo podignut.

Terorista po imenu Zaba Ibn Muhamed Al-Asadi iz Ain At-Tamra je 369-e godine (950-e god.) napao i uništio mauzolej. Za njim je poslata potjera, ali je Zaba na vrijeme pobjegao u dublje pustinjske oblasti.

Hasan Ibn Fezal koji je umro 414 godine Hidžre/1024 je oko grada podigao granicni zid
Saljuk Sultan Malik Sah prilikom posjete Bagdadu 479 godine Hidžre/1086 god. prenosi da je obišao i Kerbelu i Nedžef.

Ilhan vladari (potomci Džingiz Kana) su u osmom vijeku Hidžre/14-i vijek, posjetili mauzolej i dali obilne poklone. Oni su takode zaslužni za dovodenje vode u okrug kopanjem kanala koji je sad poznat kao Nahr-e-Husejnija.

Cuveni putnik Ibn Batuta prijenosi da mauzolej ima visece lampe, zlatne i srebrne svetiljke i mnoge druge ukrasne predmete. On takode pominje i razvijenu školu u njenim prostorijama. Prenosi se da u to vrijeme obim grada iznosi 2400 koraka. Ibn Batuta je Kerbelu posjetio 727 godine Hidžre/1326 god.

Safavitski Car Sah Ismail iz Irana, je takode saopštio da je posjetio mauzolej. Sultan Sulejman je 941 godine poslije Hidžre posetio Kerbelu i Nedžef i izvršio popravak kanala. On je takode oko mauzoleja zasadio vocnjak

Nadir Sah je 1156-e godine po Hidzri (1743 god.) posjetio mauzolej.
Negdje u isto vrijeme, cerka Saha Huseina, Razija Sultan Begam je za dogradivanje mauzoleja poklonila 20.000 Madirisa (zlatnika).

Osnivac Iranske Qacar Dinastije Aga Muhamed Kan je negdje krajem 12-og veka Hidžre (18-i vijek) poklonio zlatni pokrivac za kupolu i minareta.

Pocetkom druge polovine 18-og vijeka došlo je do sukoba izmedu novonastalog pokreta Wahabizma i Turskih Otomanskih vladara. Karavani sa hodocasnicima koji su se kretali prema Kerbeli u pustinji su postajali lahka i cesta meta za pljacku, masakr i otimacinu od strane Wahabita sa ciljem da Otomanskim Turcima izazovu neprijatnosti. U Zilhidži 1215 godine Hidžre (April 1801) je 120.00 Wahabita pod komandom Sejha Sauda uslo u Kerbelu. Oni su opljackali grad, ubili preko 3000 stanovnika (uglavnom žene, djecu i starce) i pobjegli sa ne samo svojinom gradana i robom iz ducana, vec i sa zlatom prekrivenim gravirima i drugim dragocjenostima iz mauzoleja, koje su tokom vise vijekova darovali razni posjetioci.

Mauzolej je tada jos jednom bila uništen. Medutim, ovaj cin objesnog pljackanja i masakra je zgadio Muslimane cijelog svijeta. Odmah su pristigli doprinosi za ponovnu izgradnju, ne samo od Muslimanskih vlada, vec takode i od bogatih individualaca.

16-og januara 1991 godine, pod šifrom Pustinjska Oluja bombarderi Sjedinjenih Americkih Država su napali državu Irak sa odobrenjem Ujedinjenih Naroda. Bombardovanje je trajalo oko šest nedelja u kojima je ucestvovalo nekoliko hiljada bombardera. U svim ovim napadima po strogom naredenju iz štaba Sjedinjenih Država, bombarderi i lovacki avioni su brižljivo izbjegavali da oštete mauzolej na Kerbeli kao i Nedžefu.
Medutim, odmah po objavi prekida vatre, u Iraku je izbio ustanak protiv tiranske vlasti Sadama Huseina.
Tokom sukoba je od strane zloglasne Republikanske Garde Sadama Huseina nanijeta je velika šteta nad mauzolejem na Kerbeli. Ko je mogao pretpostaviti da ce mauzolej biti uništen u našem vijeku, i to ne od spoljašnjeg neprijatelja, vec od lokalnog vlastodršca.
Žalost koja izbija iz ruševina mauzoleja ne može biti izražena rijecima. Slike govore same za sebe. Prica o velikoj žrtvi Huseina i njegovih drugova je u sjecanju njegovih odanih sljedbenika jos jednom oživjela zadnjim uništenjem mauzoleja na Kerbeli.

Prije ovog poslednjeg uništenja, Kerbela je bio napredan kosmopolitski grad sa 150.000 stanovnika. Ljudi iz Irana, Sirije Pakistana i zemalja Istoce Afrike su vijekovima dolazili u Kerbelu i tu se nastanjivali. Oni joc uvek govore svojim vlastitim jezicima, i ostali su identicni svojim izvornim nacionalnostima.

Niko ne zna koliko dugo ce proci dok se u Kerbelu ne vrati normalan život. Zato što su tamo sva dobra uništena. Ne postoji snabdijevanje vodom niti bilo kakve elektrike. Ljudi, a najviše djeca umiru od gladi i bolesti.

Uprkos svega ovoga, nema sumnje u autorovo misljenje da ce hodocasnici nastaviti da se slivaju ka mauzoleju Kerbele. Jer njih na Kerbelu ne privlace zlatne kupole i kristalni lusteri. Hodocasnici dolaze da Huseinu i njegovim drugovima polože zakletvu za veliku šrtvu koju su obavili i ostavili u nasljede, da slijede otpor protiv ugnjetavanja i tiranije u cijelom covjecanstvu, i oni ce ustrajati u tome.

Tazija i Azadari

Rijec Tazija je porijeklom iz Arapskog korjena A-Z-Y (izgovara se "azaija"), sto znaci žaljenje. Tazija je ime koje se daje kolektivnom održavanju žaljenja oplakivanja, jadikovanja i tugovanja, koja se svake godine u Muharemu održavaju zbog tragedije Kerbele. Rijec se u istom znacenju koristi u Iraku i Iranu.

U Indiji i Pakistanu ova rijec se koristi za predmet napravljen od papira ili drugog materijala koji je duplikat ženskih prostirki za leda kamila. Ovaj predmet nose žaljenici na dan Ašure u povorci, st se na kraju procesa zakopa.

Rijec Azadari je kombinacija rijeci Aza sto je isto kao što smo objasnili gore, i rijeci DARI koja je porijeklom iz Farsi glagola DASTAN sto znaci "održavati". Ovaj termin se sa istom namenom koristi u Indiji i Pakistanu.

U povorci se takode nose i neki drugi predmeti. Mrtvacki sanduk koljevka i barjaci (Aleni). Tu je takode i konj. Ovi predmeti su poznati kao sebih (duplikati)

        Najvažnije što ovdje rteba naglasiti
        je to da ove stvari nisu predmet obožavanja
        kao što obicno smatraju posmatraci
        koji o ovim stvarima nemaju dovoljno znanja
        Tacnije one su simboli
        neispunjenih želja žaljenika

Mrtvacki sanduk oznacava to sto na Kerbeli nije bilo nikog da ukopa šehide, i da su žaljenici bili tamo, oni bi uradili to. Kolijevka obilježava brutalno ubistvo Huseinovog šestomjesecnog sina Ali Asgarija, još poznatog kao Abdullah. Konj sa posjecenim uzdama i krvlju preko svog cijelog sjedla objeležava Huseinovu smrt. Barjak ili Alem je da se podsjeti na Abasa i njegovo junaštvo. Abas je bio barjaktar u Huseinovoj maloj grupi vojnika. Zastava je obicno zelena ili bijela sa crvenom bojom nejednako posutom po njoj. Ovim se podsjeca na Abasovu borbu u kojoj je on izgubio obije svoje ruke i prema tome je barjak koji je nosio pao i obojio se njegovom vlastitom krvlju. Za barjak je pricvršcena prazna koža za vodu.

Huseinov Alem je pao na Kerbeli, žaljenici, prema tome, svake godine podižu stotine barjaka. To oznacava cežnju svakog žaljenika da je bio na Kerbeli, da se borio i poginuo za Islam. Tazija od papira je tu da pokaže da su žene iz Huseinove porodice bile nošene na golim ledima kamila i da za njih nije bilo prostirki, poslije njegove smrti.

Drugi predmet, veoma slican Taziji je poznat kao darih. To je duplikat Huseinovog mauzoleja. U Indiji, neki neMuslimani su veoma inovativni u vezi ovoga. Neki od njih prave darih od blata i posipaju to pšenicom ili nekim drugim sjemenom, tokom deset dana Muharema darih održavaju vlažnim, tako da na dan Ašure proklija sjeme i predmetu da jedinstven izgled. I Tazija i darih se na vece Ašure zakopavaju na lokalnom Kerbela zemljištu. Ovo simbolizuje šehide Kerbele koje Umajadski vojnici nisu sahranili. Alem i drugi predmeti se cetrdeset dana cuvaju u Husejniji.

Žaljenici oko svojih vratova nose vlakna od bijelog ili žutog pamucnog konca koja su zakrpljena crvenom bojom. Ovim se obiljezava vezivanje preživjelih clanova Huseinove porodice u jedno uže koje im je rasjeklo kože i pocrvenilo od njihove krvi.

Praksa organizovanog žaljenja zbog Huseinove smrti i muceništva se odvijala vjekovima. Ipak, pravo žaljenje je pocelo ubrzo poslije dogadaja na Kerbeli. U prvih stotinjak godina, Huseinovi sljedbenici su se dizali protiv vladara, borili i davali svoje živote. Vode zajednice su shvatili da to nije bila svrha Huseinove žrtve. To je, takode uništavalo najbolji potencijal zajednice. Šesti Imam Džafer As-Sadik je zapoceo sa ucenjem filozofije oplakivanja i žaljenja u masi kao zamjenu za poziv na osvjetu. To je bilo njegovo istrajno ucenje koje je rezultiralo organizovanjem Aza. Posebno Matem, ili "udranje po licu i obrazima".

Žaljenici takode koriste lance, a ponekad i druge oštre predmete kojima sebi nanose povrede. Kad je Husein bio ubijen na Kerbeli, Ibn Zijad je stotine njegovih pristalica uhapsio, okovao i bacio u podzemne tamnice u Kufi. Kad su vjesti o ubitstvu Huseina i clanova njegove porodice stigle do ovih ljudi, oni su u ocajanju i žalosti pokidali okove i poceli da se njima udaraju po sebi. Zato žaljenici koriste lance da bi obilježili ovaj dogadaj. Svrha ovog cina jeste da se obiljezi sam dogadaj, a ne da se neko ranjava. Vode zajednice i Ulema su oduvijek nagovarali žaljenike da se obuzdaju, medutim bol je tako jak a osjecanja su tako snažna da ljudi to podnose. U modernim vremenima ovoj praksi su dodata djela koja su korisna za zajednicu. Na primjer uz povorku na dan Ašure se krece i pokretna ekipa za prikupljanje krvi i ucesnici daruju krv u Huseinovo ime. Na svako pola milje se postavljaju kiosci gdje se ucesnicima kao i posmatracima besplatno daje hladna voda i slatki šerbet. Ovi kiosci se zovu "sabil".

Huseinov sin Ali Akbar se u sredini bitke vratio do oca i pitao ga: "Oce postoji li ikakav nacin (sabil) da se dobije malo vode?" Rijec na Arapskom znaci "put,staza" odakle je i naziv.

Aza se pretvorila u pravu instituciju. Istorijski dogadaji se svake godine prepricavaju za vrijeme okupljanja i nove generacije odatle sticu znanje o vjeri. Postoji mogucnost za intelektualno zadovoljstvo, kao i za tjelesno zanimanje u tome. Ljudi svih doba odatle izvlace korist. Emocionalni priziv u Huseinovoj prici je tako velik da pozitivno privlaci svaku novu generaciju u svakom mjestu na ova okupljanja, a prema tome i cijelom vjerskom znanju koje se stice kroz njih.

Aza u videnju vjernika

Kao što je jedan Zapadni autor ispravno prokomentarisao, obicaji i rituali Kerbele se u medijima najviše puta predstavljaju bez ikakvog razmatranja i uvida u osnovno vjerovanje koje se u njoj krije, kao i što se tice psihologije vjernika. U ovom djelu pokušacemo da uradimo upravo to.

Veoma rani izvori Muslimanske literature nam prenose pricu o Ademu koji jede sa zabranjenog drveta i onda moli Allaha za oproštaj. Prica nam dalje govori da mu je tada došao melek Džibril i naucio ga da se zamoli Allahu traženjem zauzimanja Pet Svijetih Imena (bendžetan) Tako je Adem od Allaha zatražio oproštaj u ime Muhameda, pošto je Allah hamid (najvredniji hvale), u ime Alija jer je On Najveci (Ala), u ime Fatime pošto je On Stvoritelj (Fatir) nebesa, i u ime Hasana i Huseina pošto je On mohsin tj. On je izvor svega ihsan.
Cim je Adem izrekao Huseinovo ime, njegove (Ademove) oci su se ispunile suzama. Adem je za razlog pitao Džibrila.
Po Allahovom naredenju, Džibril je Ademu ispricao pricu o Kerbeli. Adem se još više rasplakao! Bilo mu je oprošteno. Otada je svaki veliki Poslanik, ukljucujuci Nuha i Ibrahima saznao za pricu o Kerbeli i svi su oni oplakivali Huseina.

Jednog dana, Allahov Poslanik je došao da se odmori u kucu Umm Selem, jedne od njegovih žena. Malo poslije toga, trceci je došao Husein koji je u to vrijeme imao samo cetiri godine i htjeo je da vidi svog djedu. Umm Selem je pokušala da ga zaustavi kako Poslanik ne bi bio uznemiravan. Ali je Poslanik cuo njegov glas i izašao je iz sobe, podigao Huseina u narucje i poveo ga sa sobom. Poslije nekoliko trenutaka Umm Selem je zacula jecanje i uzrujana ušla u sobu. Videla je kako Husein spava na Poslanikovim grudima, dok Poslanik place i jeca. Na njeno traženje, Poslanik joj je ispricao da mu je došao melek i ispricao mu da ce njegov unuk sa osamnaest clanova njegove porodice poslije tri dana gladi i zedi biti ubijen na Kerbeli. Umm Selem takode zaplaka. Onda joj Poslanik mudžizom dade pregršt zemljanog praha sa ravnice Kerbele. On joj rece da ce u vrijeme kad se Kerbela bude dogodila, ona još biti ziva. Ako se, i kad se prah te zemlje bude pretvorio u krv, ona treba da zna da ce u to vrijeme Husein biti ubijen.
Prenosi se da je Umm Selem prašinu cuvala u caši. Kad je 60-e godine Hidžre Husein napustio Medinu ona je svakodnevno gledala cašu. Na dan Ašure sljedeceg Muharema, prašina se pretvorila u krv i ona je znala da je Husein bio ubijen. Ovu pricu je, uz mala odstupanja, prenelo trinaest Muslimanskih istoricara ranog perioda, medu kojima su Abul Fida Ibnul Wardi, Ibn Sad, Taberani, Hakim i Ahmed Ibn Hanbal.

Poslanik zatim istu pricu isprica svojoj cerki Fatimi i njenom mužu Aliju. Oboje su plakali. Tad Fatima upita ko ce u to vrijeme kad Husein bude ubijen, biti tamo da ga oplakuje. Poslanik rece da ce on sam, Ali i Fatima, u to vrijeme biti dugo mrtvi. Ali ce kasnijih godina Allah stvoriti zajednicu koja ce oplakivanje Huseina uciniti njenom najvažnijom svrhom, i koja ce u sjecanje na njega osnovati AZA. Kad je Fatima cula ovaj zadnji dio price, umirila se i zamolila za procvat te zajednice na ovom svijetu i za njen spas na drugom.

Huseinovi privrženici, prema tome, obavljaju svo oplakivanje, žaljenje i jadikovanje sa vjerovanjem da su oni manifestacija Fatimine molitve i njeno ispunjenje.

Huseinovi sljedbenici smatraju da jedna suza koja potekne u sjecanje na Huseina ponistava stotine grijehova. Brojni hadisi kasnijih Imama govore o ovome. Ali Zejnul Abedin, cetvrti Imam i jedini preživjeli muškarac sa Kerbele je cetrdeset godina svog života proveo u žaljenju, oplakivanju i tuzi. Jednom ga je jedan od sljedbenika pozvao da dode na vjencanje njegovog sina. On mu je odgovorio da bi došao ukoliko bi se tamo održao medzlis za šehide Kerbele. Ovaj je spremio medžlis. Od tada se, tradicionalno, svako vjencanje mdju Huseinovim sljedbenicima završava medžlisom.

Na kraju svakog dnevnog namaza i svih vjerskih skupova, Huseinovi sljedbenici recituju zijaret (simbolicno hodocašce Huseinovom mauzoleju). Dva najpoznatija od njih su zijaret-e-Warita, u kojem se Husein oslovljava kao posjednik zaostavštine svih velikih poslanika, i zijaret-e-Nahija. Ovaj drugi se posvjecuje dvanaestom Imamu. To je istinsko remek djelo Arapske retorike i da bi se shvatila žestina i pobožnost koju sadrži, morao bi se citati na originalu.

Zapadno videnje Aze

Novo akademsko interesovanje za ovaj predmet se probudilo poslije Iranske revolucije 1979-e godine. Mada su Zapadni orijentalisti oduvijek cijelu ovu stvar posmatrali sa interesovanjem i radoznalošcu. Vjerovatno najstariji rad predstavlja djelo pod nazivom "Cudesna uloga Hasana i Huseina" od Sir Luisa Pelija objavljeno 1879-e godine u Engleskoj. Noviji važan doprinos su dali G.E. van Grunbaum (Kalifornija), Anemari Simel (Harvard)i Piter Dz. Celkovski (Njujorški Univerzitet). Najuglednija od njih su radovi Pitera Dz. Celkovskog koji je izucavao rituale i obrede u vezi odražavanja Huseinovog mucenistva od Kariba do IndoPakistanskog podkontinenta. Nažalost, uprkos teškom poslu koji je Celkovski obavio njegov prilaz u ovim izucavanjima je bio veoma plitak, njegovi nalazi su više nego površni a neki njegovi zakljucci su logicke greške. Razlog leži u tome što je on obrede posmatrao iz daljine, a što mu nije doprinjelo uspjehu, kao i što nije pokušao da shvati strast koja se nalazi u osnovi i duhovnost ove institucije.
Slijedi jedan primjer:

Neki nagovještaji o grijehovima Šija i o spasonosnoj prirodi Huseinove smrti u predmetu, dovode tragediju Kerbele od istorijskog do sadašnjeg vremena. Ucesnici i posmatraci osjecaju kao da su sami odgovorni za Huseinovu smrt kao oni koji su ga izdali i napustili 61 godine (680 god)

Izjednacavanje Huseinovih sljedbenika sa njegovim ubicama je tako gadno i za njegove sljedbenike sasvim odvratno. To nije sve. Celkovski pravi drugu primjedbu koja je dijametralno suprotna onome sto je rekao iznad.

Znacaj obreda mora da se posmatra sa individualnog kao i sa zajednickog stanovišta. Oboje, i ucesnici i posmatraci, sebe poistovjecuju sa Huseinom

Kako mogu ljudi koji sebe poistovecuju sa Huseinom da se u isto vrijeme identifikuju sa njegovim ubicama i da se osjecaju odgovornim za njegovo ubitstvo? Ocigledno da prije pisanja svog rada autor nije na jedan ili drugi nacin bio u stanju da sredi svoje misli.

Ma šta da se desilo, u Julu 1984 godine je u Londonu održavanjem konferencije proslavljena 1400-ta godišnjica Huseinovog rodenja. Piter Celkovski je na njoj procitao referat i svoj govor je zakljucio primjedbama vrlo slicnim onim u prvom citatu. Publika je bila uznemirena. Jedan clan se u ovom pitanju razišao sa Celkovskim. On je bio vidljivo potrešen jacinom reakcije. Nakon što se prašina slegla, odveo sam ga na stranu i pokušao da mu objasnim da je bilo nelogicno stvoriti mišljenje o tome kako jedna grupa ljudi osjeca odredenu stvar, bez razgovora sa njima. Sad kad je vidio reakciju publike, trebalo je da preinaci svoje mišljenje o ovom predmetu. Medutim, za nekoliko minuta sam shvatio da me on nije poslušao. Bio je veoma zadovoljan time što je izazvao polemiku i uživao je u raspravi koja je usledila poslije njegovih primjedbi. Kasnije sam saznao od drugih da je on na mnogim skupovima u Indiji i SAD-a vec iznosio slicne primjedbe.

Mada je Celkovski izradio zanimljivo djelo puno površnih detalja i sjajnih fotografija, on nije uspio da pruži realnu sliku duhovnosti koja se krije u psihologiju oplakivanja i žaljenja. Na primjer, on je naveo tacne biljeske o velikom stepenu ucešca neMuslimana u održavanju Muharema u Indiji, ali nije bio u stanju da otkrije njegovo stvarno znacenje i uticaj na zajednicu. Dio razloga leži u tome što je Celkovski student Drame a ne Religije.

Huseinovi sljedbenici obavljaju razne postupke žaljenja i oplakivanja iz duboke vjerske obaveze i to smatraju cinom obozavanja Allaha, strogo preporucenim od Imama. Zainteresovane citaoce za više detalja upucujemo na odlicno djelo poznato kao Tewrat-ul-Husein od Libanskog ucenjaka Sejha Muhameda Mahdi Sems-ud-Dina, prevedenog na engleski od Dr.Hauarda od Edinburga.

Kad neko u porodici umre, clanovi ne žale mrtvog. Umjesto toga oni žale Huseina i druge šehide Kerbele. Cak i kad se u porodici neko vjenca, proslava se završava medžlisom za Huseina. Još jedan aspekt ovoga, koji se još proucava, jeste uticaj ovog istinskog žaljenja i oplakivanja na individualce. Zato što se u žaljenju može osloboditi kolicina psiholoskog pritiska. Covjek najjace konstrukcije koji ne bi ustuknuo pred kišom metaka, može se vidjeti nekontrolisano ožalošcen i uplakan.

Aktivno ucešce neMuslimanske populacije u godišnjem održavanju Muharema u Indiji je premostilo Hindu-Muslimanski klanac u svakom djelu društva. Mnogi Hindu pjesnici napisali su pobožnu poeziju o Kerebli. Vec je pomenut Radža od Gwaliora.

Anemari Simel je obavila veoma zanimljivo posmatranje. Komentarišuci jednu scenu ulicne drame o Kerbeli, ona kaže:
U jednoj od scena, Hasan i Husein su prikazani kako se bore rame uz rame zajedno. To je istorijski netacno, ali je psihološki tacno.

NeMuslimanski istraživac posmatrac rituala je otkrila logicki nedostatak, ali je otišla dublje u njegovom prosudivanju i znacenju da bi shvatila duh koji se krije iza njega, i uspjela je u tome. Naravno, Hasan je umro od trovanja deset godina prije Kerbele, dok je Husein poginuo u borbi. Ne postoji nacin da su njih dvojica mogla poginuti boreci se zajedno. Ali zato što ih njihovi sledbenici podjednako poštuju kao Imame, i što su obojica heroji u njihovim posebnim slucajevima, drama za njihove sledbenike prenosi ujedinjenu poruku.

Za neMuslimanske posmatrace ponašanje žaljenika izgleda veoma žestoko i ponekad strašno. Medutim, žaljenici nisu opasni. Mada, dok pišem ovo, Enciklopedija Britanika letimicno pominje da su žaljenici jednom prilikom grubo doticali strance. Ovo je pogrešna predstava koja zahtjeva pojašnjenje.

Cijela predstava je prikaz koji ima namjeru da objelodani Huseinovu poruku. NeMuslimanski posmatraci su uvjek najdobrodošliji da posmatraju prouce i postave pitanja. Medutim, predstava je sama po sebi važan dogadaj, i žaljenici od posmatraca ocekuju odreden stepen poštovanja. Tako je moguce da prezanesen i najmanje obrazovan zaljenik ucini izuzetak na postupak posmatraca, sto je u njegovom mišljenju sasvim nevino. Da navedem jedan primjer: prije trideset godina bio sam u povorci Muharema koja se kretala glavnim ulicama Karacija u Pakistanu. Sa obije strane ulice ljudi su sa balkona posmatrali povorku. Vecina njih su bili stranci.

Primjetio sam jedan Evropski (ili Americki) par kako se grli i ljubi. Grljenje i ljubljenje na javnim mestima, cak i izmedu muža i žene, se u Istocnim društvima ne odobrava. Ocigledno takvo ponašanje (grljenje i ljubljenje) na tako važnom dogadaju kao što je Muharem je izazivanje cistog Muslimanskog gnjeva na prekršitelje.

Slucajno paru se nije ništa desilo. Ali to je ona vrsta stvari koje neMuslimanskim posmatracima mogu stvoriti probleme.

Za vrijeme Muharema 1984 godine zadesio sam se u Bahreinu. Evropljani koji su radili sa mnom su pokazali interes i željeli da saznaju nešto više o Azi, ali su u isto vrijeme bili nevoljni da odu i pogledaju povorku. Poveo sam svoja dva Evropska prijatelja da vide proces Erbain. U isto vrijeme, objasnio sam im razne stvari vezane za povorku. Nije bilo nikakvih nezgoda tamo, i moji prijatelji su otkrili da je njihov strah bio apsolutno neosnovan.

Kerbela u naše vrijeme

U ovom poslednjem poglavlju knjige razmotricemo znacenje Kerbele u sadašnje vrijeme.

Jednog dana sam o tome razgovarao sa jednim osamnaestogodišnjakom. On je slobodno izrazio svoja osjecanja i kazao da je za vrijeme dok je cio skup na medžlisu plakao, on u tome imao teskoca. On kaže da svaki put dok sluša pricu o Kerbeli više osjeca ljutnju nego žalost. Siguran sam da ovaj osamnaestogodišnjak nije jedini sa ovakvim iskustvom. Mora da postoji još mladjih ljudi i žena u našoj zajednici koji u sebi nose bijes. To je ona istinska ljutnja koja je nekoliko godina poslije tragedije Kerbele dovela do ustanka protiv Umajada. To je bila mudrost dalekovidnost, i briga za dobro naše zajednice od naših Imama i njihovog harizmaticnog vodstva koja je ovu ljutnju upregla u organizovano oplakivanje žaljenje i tugovanje, i tako sacuvala zajednicu od potpunog uništenja. Oni su nastavili njihove predvodnicke uloge tokom cijelih njihovih života uprkos tome sto je najviše njih bilo proganjano i muceno od strane vladara, i cijele svoje živote oni su proveli u tamnicama ili kucnom pritvoru. Ništa manje su bile žrtve koje su podnijeli clanovi naše zajednice u potpunosti, u cuvanju javne prakse oplakivanja i putovanja na Kerbelu (Zijaret) u svim vremenima i iskušenjima.

Ovo dvoje javno oplakivanje i zijaret su živa krv naše zajednice i kroz ovu instituciju mi smo u zadnjih hiljadu i trista godina opstali kao samostalna zajednica uprkos tome što smo bili manjina.

Rekavši sve ovo moramo dodati da oplakivanje žaljenje i tugovanje nisu cilj sam za sebe, vec oni služe za dostizanje višeg i znacajnijeg cilja. Taj cilj je ni manje ni više nego primjenjivanje dogadaje sa Kerbele na naše živote u naše sadasnje vrijeme obavljanje samoispitivanja u pokusaju da vidimo na kojoj bi bili strani ako bi se Kerbela dogodila u nase sadašnje vrijeme. Ako odemo formalno na proces žaljenje u Muharemu, sjednemo i uctivo slusamo govor, a onda se vratimo kuci i odamo se svim vrstama neIslamskih obicaja onda to nije dobro. To znaci da slijedimo rituale bez primjenjivanja pouke i duha Kerbele na naše vlastite živote.

U prici o Wahab Kalbiju nalazimo ovu suštinu tako tacno i divno naglašenu. Postoji mnogo Muslimana koji nisu u stanju da shvate unutrašnje znacenje Kerbele dok postoji šacica neMuslimana koja je napustila svoj put da bi razumjela to u cemu je i uspjela.

Slicno, Zijaret je važan zbog cuvanja sjecanja na Kerbelu živim ali ne može zamjeniti Hadždž koji je za svakog Muslimana jednom u njegovom ili njenom životu obavezan ako su dostupna sredstva za njegovo obavljanje.

Postoje razliciti aspekti Kerbele za naše proucavanje. Jedna od najvažnijih i najznacajnijih poruka sa Kerbele može biti rezimirana na sljedeci nacin: u svakom društvu uvjek ce imati ljudi koji su spremni da zbog svojih vlastitih i nepokolebljivih interesa otmu prava drugih ljudi. U isto vrijeme postojace pojedinci koji ce uprkos širokom društvenom pritisku ustati i pobuniti se, i pokušati da zaustave nepravdu. I najzad postoji cutljiva vecina izmedu. Mnogi od njih ce raspravljati o tome dali da pridu jednoj ili drugoj strani dok ce se drugi potpuno povuci iz problema i ostati neutralni. Naši citaoci u prici o Kerbeli mogu vrlo lako prepoznati ove tri grupe ljudi. U vecini slucajeva usamljeni pobunjenik bi bio napušten od svojih najbližih i najdražih, i bio bi prisiljen ili da se preda ili doživi uništenje. Ovaj zadnji slucaj je stvaranje mucenika poput Huseina. U istinski rijetkoj prilici okolnosti bi bile naklonjene za protest, velika vecina bi bila kolebljiva da sljedi usamljenog buntovnika i pokret bi uspio. To bi bila narodna revolucija.

U našem vremenu imamo primjer za oba slucaja. Nezavidna pozicija Alžirskih boraca za slobodu je svima poznata. Uspješan, demokratski proces je oboren od vojne sile uticajne manjine, uz gledanje kroz prste i pomoc svjetskih sila. Milijarda Muslimana u svjetu je posmatrala kako su narodne vode ili vodeni na vješala ili u tamnicu. Najsvetliji primjer uspješnog pokreta protiv tiranije i ugnjetavanje jeste Iranska Islamska Revolucija iz 1979-e godine. Nije iznenadenje što su neki od kljucnih dogadaja koji su rezultirali sklanjanjem Saha poceli u mjesecu Muharemu tokom žaljenja i jednom na dan same Ašure. To je bio onaj pokret koji nam je dao cuveni slogan:

kulu yevmin Asura, kulu erdin Kerbela tj.
"svaki dan je Ašura, svaka je zemlja Kerbela"

Postoje tri glavna dijela od kojih zavisi uspjeh svake revolucije. Prvo dolazi opšti pritisak i ugnjetavanje vladara nasilnika ili grupe ljudi na veliku vecinu, drugo, izazivanje srdžbe kod potlacenih ljudi i njihova cežnja da se pod ujedinjenom filozofijom bore i poginu, i trece, iskreno i harizmaticno vodstvo.

U našem primjeru, prvi uslov je obezbjeden Sahom njegovom policijom i špijunskom mrežom, drugi Iranskim stanovnistvom u potpunosti i njegovom poštenom vjerom u Islam, a treci je ocigledno ispunjen Homeinijem. Više nego sve drugo, to je bio stav, kao i u ljudima tako i u samom vodstvu, izražen u tom sloganu koji je bio odgovoran za uspjeh revolucije.

Ova dva slucaja koja smo naveli su bila veoma jasno definisana. Medutim, postoji takode i mnogo sivih površina. Najbolji primjer za to jeste Zalivski rat iz Januara i Februara 1991 godine i njegove posljedice. Koliko god je trajao Iransko-Iracki rat (1980-1988), Zapadne sile su iz svojih licnih interesa pomagale Irak hvalisale Sadama, cak su i Muslimanske vlade pomagale Irak umjesto da pokušaju da mirno riješe sukob. Homeini je požurio Iracki narod da se digne protiv Sadamove diktatorske vlasti, ali je on u to vrijeme bio podjeljen na rasne i sektaške grupe.
Cim se Sadam okrenuo na Kuvajt, svi su ga napali. Još jednom, Zapadne sile su to uradile iz vlastitog interesa. Medutim, Muslimanske države koje su pomagale Irak protiv Irana sad su u zalivskom ratu slale svoje trupe da se bore protiv Iraka. Oni koji su se pridružili Iraku uradili su to iz pogrešnih razloga. Jordan je to uradio zbog straha od Iracke vojne sile, Palestinsko rukovodstvo iz neproracunaosti i usljed politicke nesposobnosti, Sjeverni Jemen usljed svoje antikapitalisticke revnosti. Muslimansko stanovništvo u drugim zemljama još jednom se iz pogrešnih razloga i sa pogrešnim entuzijazmom ujedinilo u podršci prema Sadamu. Cijela situacija je bila tako zbunjujuca da prosjecan Musliman nije mogao da razlikuje bijelo od crnog. Predsjednik Buš je nagovjestio Irackom narodu da ce doci do pomoci ukoliko oni pokušaju da obore Sadama (sjeti se i Homeini je osamdesetih poslao slicnu ponudu ali se niko nije odazvao). Iracki narod se digao na oružje. Nikakva pomoc nije stigla niotkud. Pobunjenici su od Sadamovih lojalista bili brutalno izmasakrirani. Još jednom, milijarda Muslimana je posmatrala kako su ubijani mladi ljudi, žene i umirala djeca (i u trenutku dok se pišu ovi redovi još uvjek umiru) od bolesti i gladi. Zakasnjela pobuna u Iraku po svojoj prirodi ima direktnu paralelu sa pokretom Tavabuna pet godina poslije tragedije na Kerbeli i sa bitkom Hara izvan Medine tri godine poslije Kerbele.

Da su Tavabuni bili u stanju da stignu Huseina na Kerbeli, kraj te bitke 61 godine Hidžre je mogao biti potpuno drugaciji.
Da je narod Medine pružio podršku Huseinu, on nikada ne bi otputovao za Kerbelu i na prvom mjestu narod Medine je imao šansu da pod Huseinovim vodstvom pobjedi Jezida. Cak i ako odložimo po strani vjerski i moralni aspekt situacije, to nije moglo odrijediti ništa drugo osim slijepu neproracunatost i politicku glupost. Zato što je to bio onaj isti narod Medine koji je bio surovo ubijan, to su bile njihove žene koje su silovane, njihovi domovi koji su od strane Jezidovih snaga ubrzo poslije toga bili sravnjeni sa zemljom.

Da je do Irackog ustanka doslo sredinom osamdesetih, Sadamova igra bi bila brže završena, u region bi se vratio mir, u Iraku više ne bi bilo torture i ubijanja, ne bi bilo Kuvajtske okupacije, Zalivskog rata, umiranja od gladi i bolesti. Cak je za vrijeme i poslije Irackog ustanka sva moralna i vojna pomoc otišla Kurdima koji uprkos njihovom vecem tehnickom znanju i cijeloj toj pomoci nisu mogli pobjediti, dok su ovi ljudi koji su se u Kerbeli, Nedžefu i Mosulu digli na oružje bili totalno odbaceni, zato što su pripadali razlicitim vjerskim sektama koje su zaduge bile trn na svacijoj strani, kao da oni nisu bili ljudi. Nisu samo oni bili masakrirani od Sadamove Republikanske Garde, cio Irak je još uvek potlacen, ukljucujuci Kurde u još vecem obimu. Ovo se ne razlikuje mnogo od naroda Medine kad su u Damask poslali grupu za ispitivanje i otkrili Jezidovu krivicu u odavanju picu, muzici i ženama, a zapostavili tešku krivicu ubitstva Huseina i njegovih sljedbenika i mucenja njegovih žena i djece.

Jedan neuspjeh za drugim i neprekidne teškoce i bijeda su medu Muslimanskim zajednicama u svijetu stvorili sindrom "optuživanja drugog". Veoma je lahko za našu nevolju i bijedu optužiti drugog. Istina je, ipak da je vecina naše nesrece samoizazvana. Glavni razlog za to je što smo zaboravili visoke ideale Islama.

Mi mislimo da je sasvim dovoljno izrecitovati kelime šehade, obaviti pet dnevnih namaza, postiti trideset dana u Ramazanu, dati zekat, i jednom u životi obaviti Hadzdz, da bismo bili muslimani. Dok je, u stvari, sve to samo pocetak Islama. Pravi Islam dolazi onda kad pocnemo odano i iskreno principe vjere da primjenjujemo na naš svakodnevni život. Nigdje za ovo bolji primjer ne mozemo naci nego što je Kerbela. Zato je Kerbela toliko važna za sve Muslimane. Nevolja i bijeda zajednice ce se nastaviti i cak još uvecati onoliko koliko sami Muslimani budu nastavili da dopustaju da ih na opštoj politickoj areni predstavljaju ulizice i nitkovi kao i da takvi upravljaju njima, isto kao sto su Muslimani prije trinaest vijekova dozvolili da do vlasti dode covjek poput Jezida i zbog toga su sami morali da snose posljedice.

Kad prosjecno obrazovan i inteligentan Musliman pogleda oko sebe, nalazi da svaka država, svaki pokret, svaka posebno važna grupa kao da ima sjekiru za uništenje Islama i Muslimana. Zato Muslimani nalaze sami sebe politicki izolovanim od ostatka svjeta. Treba li da se oni zbog toga osjecaju usamljenim?

Dobro, ake se sedamdesetdva gladna i žedna covjeka prije trinaest vijekova u pustinju Kerbele nisu osjecala usamljenim, kako onda može jedna milijarda Muslimana da se danas osjeca usamljenim? Jednako važne su lekcije naucene na Kerbeli na individualnom nivou. Kad osoba odluci da se suprotstavi nepravdi, on-ona u pocetku ima nadu u pobjedu protiv tiranina. Zatim dolazi momenat kad pobjeda i svjetski uspjeh postaju nevažni, i kad se buntovnik bori za pravdu bez ikakve brige za posljedice. To zahtjeva ogromnu disciplinu, riješenost, istrajnost, samopouzdanje i duboku želju da se za stvar žrtvuju najbliži i najdraži, i sve što se ima. Još jednom, mi ovaj moral tako potpuno i odano propisan ne nalazimo nigde drugde osim na Kerbeli. Huseinov govor njegovim drugovima tokom noci Ašure i njihova reakcija citav fenomen pokazuju tako dalekovidno.

Zatim na grupnom nivou, jedna grupa ljudi je odabrala svog vodu i odlucila da ga slijedi, i oni ne mogu uspjeti u njihovoj misiji ukoliko se ne pokore volji vodje i ukoliko ga ne slijede kakve god stvari da se dese. Na Kerbeli, svaki borac je posjedovao snažnu licnost. Ali kad je došlo do toga da prate Huseina, niko od njegovih drugova nije mislio na sebe. Njihove licnosti su se stopile sa Huseinovom. Na taj nacin oni su se suprotstavili nepravdi na kao sedamdesetdvoje, vec kao jedan.

Ništa manje znacajna nije uloga žena i djece na Kerbeli. Nijedan izvještaj nam ne govori da je cak i Huseinova cetverogodišnja cerka pokazala ikakvu želju da dobije vodu u zamjenu za pokoravanje Jezidovoj volji. Ona se žali na žedj, ali ona nije spremna da kompromituje oceve principe. Može li cetvorogodišnjakinja da shvati ove stvari? Maqtal saopštava pricu o njima. Huseinova sestra Zejneba, koja je u Medini i Kufi zžvjela kao princeza, nikad se nije izlagala opasnosti. Odjednom, ona nalazi svoju bracu i sinove, necake brutalno ubijene, postaje zatvorenik, gubi svoju imovinu, cak i veo za kosu. Ali umjesto žaljenja i pokazivanja bilo kakve ženske slabosti, ona preuzima staranje nad opljackanim karavanom, suprotstavlja se Ibn Zijadu u Kufi, ismijava Jezida u kraljevskoj palati u Damasku i postaje najglasniji prijenosnik misije ubijenog brata.

Kao što je Husein tokom deset dana na Kerbeli svojim harizmaticnim vodstvom, ljubavlju i odanošcu držao na okupu zajedno citavu porodicu i svoje drugove, tako je nastavila i Zejneba u narednim mjesecima poslije Huseinovog ubitstva.

U isto vrijeme, mi ne možemo previdjeti cinjenicu da su ljudi Bani Hašima bili jedna porodica, a da je Husein bio glava te porodice. Ona je pod njegovim vodstvom došla na Kerbelu i prošla kroz sve nevolje. Nigde ne možemo da nademo primjer da je bilo koji clan porodice pokazao najslabiju kolebljivost u pracenju Huseina. Stvarno, na jednom mjestu Husein se obraca braci i necacima Muslima Ibn Akila, rekavši da oni treba da ga ostave, pošto je ubitstvo Muslima u Kufi bilo dovoljna žrtva s njihove strane. Oni su svi izjavili ne samo da ostaju vec takode i da se bore zajedno uz njihovog vodu. Husein za svu njegovu djecu, bracu i necake pokazuje ogromnu ljubav. Ali kad je došla u pitanju Misija njegovog djede, Allahovog Poslanika (s.a.w.), on ih sve žrtvuje i oni idu sa zadovoljstvom. On njegovu cetverogodišnju cerku voli žarko. Ali kad ona pokuša da ga zaustavi da ne ide na bojno polje, cvrsto se držeci za kopita njegovog konja on je podiže i objašnjava joj da je za njega apolutno bitan odlazak u borbu. Konacno, usred noci, nakon Ašure, njena tetka Zejneba je nalazi kako spava na nozi Huseinovog obezglavljenog tijela.

Ne tjera li ova prica svakog oca koji voli svoju malu djevojcicu da pode, podigne je i zagrli je?

Postoji li bilo koji aspekt našeg života koji nije predstavljen na Kerbeli?

Odanost oca, muža, brata. Ljubav sestre, cerke i sina, odlucnost mucenika, junaštvo vojnika, ljutnja pobunjenog, srcanost i viteštvo istinskog seida, usamljenost, frustracija i bespomocnost stranca, sažaljenje ugnjetenog, mazlum ocekivanje i optimizam revolucionara, ima li da nešto nedostaje iz ovog nabrojanog?

Nigdje na drugom mjestu ne nalazimo tako dubok i djelotvoran lijek za covjecanstvo, u prici tako kratkoj i tako sažetoj. Zbog ovih razloga je Kerbela tako važna ne samo za cio Muslimanski svijet vec takode i za cijelu ljudsku rasu danas, više nego što je to bilo ikad ranije.

Ibrahimovo kretanje i vjerska misija

Ibrahim je roden u Uru, u Iraku. Za vrijeme svoje rane mladosti on je razvio radoznalost o svom stvaranju i Stvoritelju svih stvari i bica. To ga je natjeralo da se odrekne kamenih idola koje su njegovi saplemenici obožavli kao božanstva. Zbog svojih pogleda bio je prognan od svog naroda. Kasnije je došao u sukob sa kraljem Nimrudom, koji je zahtijevao da ga njegov narod obožava kao boga. Po kraljevom naredenju, bio je bacen u vatru, iz koje se, kao sto opisuje Kur'an spasao.

Zatim je napustio svoj rodni grad i otputovao sjeverno duž rijeke Eufrat. Prvo se zaustavio u Haranu. Onda je krenuo ka Palestini i utemeljio svoj zadatak u Bejt El-u (Betlehem), Hebronu i Bir Sebi. Zatim je u mjestu istocno od mrtvog Mora za lokalnog misionara postavio svog bratica (ili necaka) Luta, a on je sam preko Sinaja otputovao za Kairo. Vjerovatno je tamo sreo svoju ženu Hadžer. Hadžer je bila Egipcanka. Kairo je poslije Iraka bio centar druge civilizacije.

Zatim je otputovao dalje na jug prema Arabiji i zaustavio se u Mecci. Kao sto znamo, uz pomoc svog sina Ismaila je podigao Kabu, ostavio ga tamo i vratio se nazad u Hebron. Izgleda da je umro u Hebronu. Njegovo potomstvo od Ismaila se razvilo u Arabiji, a potomstvo od njegovog drugog sina Ishaka (Isac), nasljedilo je njegov zadatak u Palestini i proširilo ga dalje.

Izvor: Tafhimul-Kur'an od Abul A-ala Mevdudija.

Huseinovo putovanje iz Mekke za Kerbelu


Husein je osmog Zilhidza 60-e godine (10-i Septembar 680) sa pedeset clanova svoje porodice i prijateljima napustio Meccu. Ibn Abas njegov amidža je pokušao da ga odvrati od puta. On i Huseinov polubrat Muhamed Hanefija su dosli da se oproste sa njim cudeci se tome što je napuštao Meccu tako blizu Hadždžu. Husein je Muhamedu ostavio zadnju oporuku u kojoj je objasnio zašto je odlazio
Rekao je:
"Ja ne odlazim da bih izazvao uzbudenja, i iz nezadovoljstva, da podstaknem neslogu ili raširim razmimoilaženje i tlacenje. Želim da vratim Ummu na put Amra bil Maraufa i Nahi Anil Munkira. Želim da ih uputim na put mog djede, Poslanika Islama i mog oca Ali Ibn Abu Taliba."
Na putu za Kerbelu on se zaustavio na dosta mjesta gde je održao sljedece govore:

1. - SAFA - Ovdje Husein srece cuvenog pjesnika Farazdaka, koji mu kaže da su srca Kufanaca uz Huseina, ali su njihovi macevi uz Bani Umeju. Husein na ovo odgovara "Allah radi ono što On hoce, ostavljam to Njemu koji odreduje pravednu stvar."

2. - ZAT-AL-IRK - Ovdje Huseinov amidža Abdullah Ibn Džafer dovodi svoja dva sina, Awna i Muhameda i ostavlja ih sa majkom Zejnebom da pomognu Huseinu kakva god situacija da se razvije. On pokušava da nagovori Huseina da se vrati u Medinu. Husein još jednom kaže:
"Moja sudbina je u Allahovim rukama."

3. - BATN-AR-RUMA - Husein preko Kajsa Ibn Masira šalje Kufancima pismo, kao odgovor na njihova brojna pisma. Ovdje takode srece Abdullaha Ibn Muti, koji pokušava da ga sprijeci od odlaska za Kufu.

4. - ZURUD - Ovde se Zuhejr Ibn Kajn pridružuje Huseinu. Zuhejr nije bio sljedbenik Alijeve porodice, ali kad cuje Huseinove govore, on sve sto ima daje svojoj ženi i kaže joj da ide kuci dok on nastavlja sa Huseinom na Kerbelu.

5. - ZUBALA - Ovdje Husein prima vijesti o ubitstvu Muslima Ibn Akila i Hani Ibn Urva. On svojim drugovima saopštava o promjeni politicke scene u Kufi, i govori im da odu i spasu svoje živote. Wahab Kalbi se ovde prikljucuje Huseinovoj grupi.

6. - BATN-E-AKIK - Jedan pripadnik plemena Akrema koji se vracao iz Kufe saopštava Huseinu da Kufa više nije prijateljsko mjesto i da je potpuno ukrocena od Jezidove armije i da niko ne može bezbjedno ni uci ni izaci iz nje.

7. - SURAT - Husein i njegovi ljudi na ovom mjestu provode noc i rano ujutru nastavljaju dalje. Husein svojim drugovima nareduje da odavde uzmu vode koliko god mogu.

8. - SARAF - Dok se karavan kretao, jedan od Huseinovih ljudi je primjetio znakove primicanja konjickog odreda. Husein nareduje svojoj grupi da se sakrije iza planine. Vodic ih odvodi do najbliže planine.

9. - ZU HASM - Hur sa svojom konjicom ovdje srece Huseina. Oni su na ivici smrti od zedi. Husein nareduje da se njima i njihovim konjima da voda. Husein obavlja Zuhr namaz, Hur i njegova grupa se prikljucuje i klanjaju iza Huseina. Hur onda objašnjava da je njegovo naredenje bilo da zaustavi Huseina od ulaska u Kufu i vodi Huseina na Kerbelu.

10. - BEJZA - Ovdje Husein stiže sljedeceg dana i daje jednu od svojih najcuvenijih hutbi:
"O Ljudi, Poslanik Islama je rekao da ako covjek vidi vladara-tiranina da cini grijeh protiv Allaha i Poslanika, i ne preduzme ništa rijecima ili dijelom da izmijeni situaciju, onda ce biti za Allaha pravedno da ga smjesti ondje gde prema zasluzi pripada. Zar ne vidite kako su stvari pale na nizak nivo? Zar ne primjecujete da se istina zanemaruje i da laž nema granica. I što se tice mene, gledam na smrt kao na sredstvo za dostizanje mucenistvo i smatram da život medu prekrsiteljima nije ništa drugo osim agonija i bijeda

11. - UZEJB-AL-HEDZANAT - Ovdje Husein srece Tirimaha Ibn Adija koji mu nudi bezbjednost i zaštitu u planinama pod kontrolom njegovog plemena. Tirimah objašnjava Huseinu da pod svojom komandom ima 20.000 naoružanih ljudi ako on samo dode na planinu. Ali Husein nastavlja pokazujuci da nešto drugo ima na umu.

12. - KESR-E-BANI MAKATIL - Na ovom mjestu postaje sasvim ocigledno da Kufa vise nije njegovo oprjedeljenje, zato što umjesto da krene desno prema Kufi, on nastavlja pravo i Hur ga prati. Jašuci on uzvikuje:
"Mi smo od Allaha i Njemu cemo se vratiti".
Njegov sin Ali Akbar pita za razlog tog usklika, Husein objašnjava da je u svom snu video nekog kako kaže:
"Ovaj karavan se krece prema svojoj smrti"
Ali Akbar pita
Oce zar mi nismo na pravom putu?"
Husein kaže:
"Da sine moj, naravno mi smo na pravom putu."
Ali Akbar zadovoljno kaže:
"Onda nisam zabrinut"
Karavan ide dalje.

13. - NEJNAWAH - Na ovom mjestu je glasnik Ibn Zijada dostavio novo naredenje Huru da uopšte ne treba da ostavlja Huseina. Karavan prolazi kroz selo GAZARI-JA i stiže u neplodnu i pustu ravnicu.

14. - KERBELA - Husein pita mještane za ime tog mjesta. Kad cuje da je to Kerbela izdaje naredenje da se šatori postave pored pritoke rijeke Eufrat. Datum je drugi Muharem 61 godine Hidžre (treci Oktobar 680 godine).



Aspekti ljubavi prema Bogu dž.
Ašura u očima drugih
Imam Huseinov (ع) ustanak
Kerbela kod bošnjaka
Pogledi na Imama Huseina (ع)
Tragedija Kerbele
HomeEhlul Bejt (ع)Ibadeti - MolitveIslamske temeAšuraMultimediaShopGenocid